PISMO JEDNOG SRBINA: ‘Da sam masakrirao djecu po Vukovaru, onda bih bio domoljub?’

“Čime se mjeri patriotizam? Bih li bio domoljub da sam masakrirao djecu po Vukovaru i imao svoj privatni zatvor u Erdutu, granatirao sarajevsku djecu, stare, bolesne i nemoćne, iscrpljujući ih godinama, ili ih recimo gađao snajperom?

Glas razuma ovog puta dolazi iz Srbije. Zove se Duško Velkovski i žestoko je udario po lažnim, srpskim patriotima. Njegovo pismo prenosimo u cijelosti:

Upravo sam nazvan ustašom zato što pišem latinicom.

Dakle, ja koji sam rođen u Beogradu, Srbiji, koji sam cijeli život proveo ovdje i posvetio ga narodu i građanima Srbije uz cijenu koju bi malo tko podnio, koji koristim podjednako dobro oba pisma, ali je moj osobni izbor da pišem latinicom, ja sam nazvan ustašom. Pa kako će se nazvati onda bilo tko, tko dođe u Beograd, tj. Srbiju, i kako će to da bilo tko osjeti “tradicionalno srpsko gostoprimstvo”?

Da ne govorimo o tome što je Srbija multietnička zajednica s jako puno nacionalnih manjina, naroda i narodnosti koji u njoj žive stoljećima. Vrijede li to od danas neka druga pravila ili možda nisam u toku? Jesam li manji “patriot” što sam spasio bar deset ljudskih života (uživo), a možda i mnogo, mnogo više i najmanje toliko akcija vodio za djecu Srbije kojoj ni društvo ni država NISU HTJELI DA POMOGNU, pa čak ni jedan najveći svjetski tenisač, ali kada je krenula kampanja onda se predomislio, trebalo mu je nekih godinu dana za to, za što naravno kao i uvijek imam dokaze, ali zbog njega i “Srbije” nisam nikada iznio u javnost. Tragedija je već bila dovoljno velika, ta akcija je uspjela, ali je dijete umrlo zbog “patriotskog” ponašanja kako države tako institucija i najviše za mene bolno društva čiji sam dio jer je sljepilo istih bilo neviđeno za ljudsku rasu i to godinama unazad.

Kako se to ovdje i od sada mjeri domoljublje? Da počnem da pišem ćirilicom? Onda ću biti veći domoljub, je li? Je li veći domoljub onaj koji piše ISTINU, spašava ljudske živote i djecu Srbije (za što imam gomilu zahvalnosti roditelja) i piše latinicom ili onaj ko UNIŠTAVA ljudske živote i govori LAŽI ali piše ćirilicom? Treba li da počnem da pjevam Vidovdan i pjesme o Kosovu gdje se slavi pogibija svega muškog što je bilo zdravo i normalno jer u boj nisu išli samo oni koji nisu bili zdravi i oni koji nisu bili normalni. S druge strane, oni koji su otišli nikada se nisu ni vratili… Tko je ostao da produži genetsku strukturu, kako sljedećih 500 ili više godina?

Oprostite, ali ja hoću slaviti ŽIVOT dok sam još u životu ili bar prividu istog, a smrt prepuštam svima onima koji su za to stručniji od mene i imaju više iskustva, znanja i vještina. Ja nisam manjina u mom gradu i mojoj zemlji, a zavjetujem se samo Bogu, a ne partijsko – politikantsko – stranačkoj oligarhiji kojima je najveći domet u životu skupštinska fotelja i besplatan obrok u skupštinskom restoranu. Jesti ću zajedno sa svojim narodom i sugrađanima u narodnoj kuhinji, ali s osmijehom na licu i bez pancirke na grudima. Ta stolica ma kako udobna bila i ma kako velike privilegije, počast, primanja i kombinacije donosila nije za mene jer predstavlja simbol najveće dekadencije u povijesti ljudske civilizacije.

Drugi razlog je što postoje, ma kako to čudno izgledalo u današnje ili bilo koje drugo vrijeme, i oni koji ne deklarativno već suštinski i zaista u svoj svojoj suštini i najdubljem dijelu sebe, svake svoje ćelije, jednostavno nisu na prodaju. Postoje i oni kojima je suština daleko važnija od forme mada istu neće zapostaviti.

Kada pišem latinicom ili ćirilicom, ili bilo kojim drugim jezikom (a volio bih da znam sve jezike svijeta kao i sva pisma svijeta), pišem ono što zaista i mislim, trudim se da to bude gramatički ispravno bez ikakvih zadnjih namjera. Tko misli da imam bilo kakve namjere koje su van moralnog kodeksa koji živim od kada sam došao na ovaj svijet, neka dođe da vidi kako i gdje živim i neka proba bar godinu dana isto tako da živi. Napraviti ću mu pjesmu i video spot daleko bolji od Vidovdana u interpretaciji Gordane Goce Lazarević i njenog Kemiša bez ikakve uvrede ili malicioznosti. Mislim da imam snažnije reference za tako nešto.

U Hrvatskoj sam četnik, u Srbiji sam ustaša, u Bosni ne znam što sam tamo, ne znam koje oni pogrdne riječi govore … Slovenci, Makedonci i Crnogorci su dosta tihi i to me zabrinjava, pitam se sada da li je s njima baš sve u redu… Znam da je Srbija zemlja teških kršenja ljudskih prava ali ovo je previše i za moj želudac koji može sve da proguta. Ovi tamo neće da uče djecu ćirilici, ovdje neće da pišu latinicom ali to nije moj problem, ja se ponosim što znam oba pisma ali i treće povrh ova dva – glagoljicu, prvo pismo Slavena koje su stvorili Ćiril i Metodije, a koji su svojim radom prilično pomogli kulturni napredak Slavena zbog čega su i ostali upamćeni kao „Slavenski Apostoli“.

Da nisam znao staroslavenski, teško da bih mogao da naučim Dušanov Zakonik, pročitam obimnu, kako svjetovnu tako i crkvenu građu daleko prije osnivanja Srpske Pravoslavne Crkve 1219. godine, prije velike šizme, tj. podjele kršćanstva na katoličku i pravoslavnu vjeru 1054. godine, a koje je bilo politički motivirano.

Milanskim ediktom 30. aprila 313. godine, dakle u ranom IV. vijeku, Car Konstantin je proglasio ravnopravnost kršćanstva s ostalim religijama tako da je kršćanstvo 74 godina kasnije, tj. 387. godine, postalo i službena državna religija u Rimskom carstvu. Dakle, da bih čitao spise, knjige i Zakone iz tog perioda, svjetovnu i duhovnu građu morao sam da znam i latinski.

Hajde patriote moje s bilo koje strane na megdan da vidimo koliko i što znate o srpskoj povijesti, duhovnosti, stvaranju srpske pravoslavne crkve, koliko ste toga pročitali i koji su vam izvori koje na žalost vašu nećete naći na internetu.

Bez ikakvog poštovanja,

Velkovski Duško – koga su patriotski Srbi ovim činom proglasili za personu non grata u njegovoj vlastitoj zemlji jer rezervne nema.

Duško Velkovski – koji će se zbog ovog čina svim svojim snagama boriti protiv lažnih patriota koji su Srbiju koštali i koštaju preskupo jer su dosadašnjim svojim činjenjem žestoko oblatili moju zemlju, moj narod i sve građane Srbije.

Eto, ja se zavjetujem na to. Rijetko nešto obećavam, a još se rjeđe zavjetujem, međutim kada obećam, a tek kada se zavjetujem, vjerujte mi da ću to i da ostvarim uz Božju pomoć ili bez nje. Mislim da je bilo previše cirkuskih igara i igara bez granica. Ako granice ljudske gluposti ne postoje, granice ljudske nepristojnosti moraju da postoje.

(20)