NEOPHODNE REFORME I 14 KRITERIJA EU: Nema mira i pomirenja na Balkanu bez prihvatanja međunarodnih presuda i poštivanja međunarodnog prava!

Kad Srbija i Hrvatska prihvate naslijeđe UN-ovih sudova i ugradi ih u svoje sisteme (posebno obrazovni) onda će doći do “pomirenja”, a do tada čini se da im je sve dozvoljeno: da su Ratko Mladić i Slobodan Praljak heroji, a da su Slobodan Milošević i Franjo Tuđman bili vizionari i demokrate, kako skoro svakodnevno mediji objavljuju tvrdnje političara, pojedinaca iz akademske zajednice, umjetnika, predstavnika vjerskih zajednica… Bez ikakvih posljedica.

 

 

U pismu prijateljima, koje je objavljeno 2013. godine, tadašnji sudija Haškog tribunala Frederik Harhoff, između ostalog je napisao: “Donosio sam presude vjerujući da su oni na vrhu mogli da uvide da se plan o protjerivanju drugih s prostora koje su smatrali svojim, protivi osnovnom životnom poretku. Vodio sam se zahtjevom da se utvrdi šta je ispravno, a šta pogrešno u svijetu zahvaćenom globalizacijom i internacionalizacijom, koji mora da odbaci ideju da postoji ’prirodno pravo’ jednog naroda da naseli izvjesna područja i da sa njih ukloni druge narode. To smo prije 70 godina zvali Lebensraum.“

 

 

Od profesionalnosti, etičnosti, ali i ljudskosti i moralnosti sudija zavisi demokracija, vladavina prava, odnosno sve slobode i ljudska prava, zbog čega ne čudi važnost koju Evropska unija poklanja pravosuđu, a pogotovo međunarodnim sudovima koje su osnivale Ujedinjene nacije i Evropska unija.

 

 

Ići po pravdu

 

Još je Aristotel govorio: “Ići sudiji, znači ići po pravdu“. Osim što je regulirano međunarodnim ugovorima i zakonima, prihvatanje i poštivanje presuda je civilizacijsko pitanje bez čega bi nastali haos i anarhija, a demokraciju bi zamijenili totalitarizmi i sistemi u kojima bi ratni zločinci bili heroji, u kojima bi stravični zločini bili dozvoljeni i hvaljeni, u kojima bi manjina imala sva prava, a većina bila obespravljena i ugnjetavana. Upravo zbog ovoga posebnu težinu imaju odluke i praksa međunarodnih sudova, jer su oni ključni zaštitnici današnje civilizacije, ali i svih normi na kojima počiva, ne samo demokracija, nego cijeli zapadni sistem i poredak.

 

 

Kazne se izriču pojedincima, ali presude sa svojim detaljnim objašnjenjima su poruke kompletnim društvima, svakom pojedincu, jer svi građani su jednaki pred zakonima. Nije slučajno Vijeće sigurnosti Ujedinjenih nacija osnivajući Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju kao jedan od ciljeva pred ovaj sud postavilo i doprinos uspostavljanju mira i pomirenja.

 

 

Podnoseći redovni izvještaj Vijeću sigurnosti Ujedinjenih nacija u junu 2023, glavni haški tužitelj Serge Brammertz između ostalog je rekao: “Kroz trideset godina rada uspjeli smo uspješno procesuirati visoke političke, vojne i policijske dužnosnike sa svih strana u sukobima. Pokazali smo da je odgovornost za najteže međunarodne zločine moguća, dok smo, također, u naslijeđe ostavili zapis onoga što se dogodilo.“

 

 

No, u zaključku svog izlaganja Brammertz je podsjetio Vijeće sigurnosti da poricanje genocida i veličanje ratnih zločinaca, o čemu ih godinama izvještava, i dalje izaziva veliku zabrinutost, ističući: “Međunarodna zajednica odlučna je izvesti ratne zločince pred sud. Trebalo bi se jednako posvetiti promicanju istine nakon završetka tih suđenja.“

 

 

Nakon završenja haških suđenja umjesto promicanja istine, o čemu govori Brammertz, presude se u regionu negiraju, kritikuju i interpretiraju. Istovremeno ratni zločinci, čak i oni presuđeni u Haagu se veličaju, dok veliki broj onih protiv kojih se vode istrage i podižu optužnice sigurnost i zaštitu pronalaze u Hrvatskoj i Srbiji. Dodatnu zabrinutost ovakvih politika izaziva činjenica da je Hrvatska članica Evropske unije i NATO-a koji insistiraju na vladavini prava i demokraciji, što šalje opasne poruke pogotovo mladim ljudima, a daje vjetar u leđa negatorima među kojima su političari, historičari, novinari, predstavnici vjerskih zajednica, profesori…

 

 

Mitovi i narativi protiv istine i pravde

 

Generacije mladih ljudi, rođene poslije sukoba u Jugoslaviji, odgajaju se na narativima i mitovima koji su, nažalost, ušli i u obrazovni sistem u kome s druge strane nema lekcija o radu međunarodnih sudova, međunarodnom pravu i normama i šta znače demokratske vrijednosti bez kojih nema ni sloboda ni ljudskih prava, odnosno nema istine i pravde. Posljedice takvog obrazovnog sistema danas su najvidljivije na stadionima, gdje mladi ljudi rođeni poslije jugoslavenskih sukoba veličaju zločine i zločince, a negiraju presude, i čak veličaju fašizam ističući na tribinama nacističke parole i simbole. I zbog toga niko ne reaguje.

 

 

Podatke o ovome godinama nalazimo i u brojnim izvještajima međunarodnih organizacija, zato ne čudi da je među prioritetima, odnosno 14 uslova koje je Evropska komisija postavila pred BiH za njene dalje evropske integracije, i pomirenje (kao Politički kriterij). Jer, jasno je da procesi pomirenja direktno zavise od državno-političkog vrha, odnosno prihvatanja međunarodnih obaveza, međunarodnog prava i međunarodnih presuda.

 

 

Teško da procesi pomirenja, uz brojne lokalne inicijative, mogu dati ikakve rezultate bez prihvatanja međunarodnih presuda, prvenstveno presuda UN-ova dva suda: Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju i Međunarodnog suda pravde, ali i Evropskog suda za ljudska prava (koji je donio neke presude zbog kršenja ljudskih prava u BiH koje su direktna posljedica Dejtonskog sporazuma kojim su okončani sukobi na prostoru bivše Jugoslavije).

 

 

Važna uloga Srbije i Hrvatske

 

Srbija decidno odbija da prihvati presude MKSJ/MICT, među kojima i one iz posljednje presude Stanišiću i Simatoviću “da je najmanje od augusta 1991. godine postojao zajednički zločinački cilj da se većina nesrba prisilno i trajno ukloni s velikih područja Bosne i Hercegovine i Hrvatske činjenjem zločina progona, ubojstva, deportacije i nečovječnih djela“, a sudije u Haagu su utvrdile i da je “postojao udruženi zločinački poduhvat u kojem je zajednički zločinački cilj formiran od strane višeg političkog, vojnog i policijskog rukovodstva Srbije i Republike Srpske u čijem su središtu bili Slobodan Milošević, Radmilo Bogdanović, Radovan Stojičić (Badža), Mihalj Kertes, Milan Martić, Milan Babić, Goran Hadžić, Željko Ražnatović (Arkan)“.

 

 

Hrvatska decidno odbija da prihvati presude MKSJ u kojima je utvrđeno da je postojao udruženi zločinački poduhvat koji je za krajnji cilj imao uspostavljanje hrvatskog entiteta djelimično u granicama Hrvatske banovine iz 1939. kako bi se omogućilo ponovno ujedinjenje hrvatskog naroda. Po presudama ovaj hrvatski entitet u BiH trebalo je ili da se pripoji Hrvatskoj nakon eventualnog raspada BiH, ili da postane nezavisna država unutar BiH, tijesno povezana sa Hrvatskom. Već u decembru 1991. članovi rukovodstva Hrvatske zajednice Herceg-Bosne (među kojima je Mate Boban, predsjednik Hrvatske zajednice, a potom Hrvatske Republike Herceg-Bosne) i čelnici Hrvatske (među kojima je Franjo Tuđman, predsjednik Hrvatske) ocijenili su da je za ostvarivanje krajnjeg cilja, to jest za uspostavljanje hrvatskog entiteta neophodno promijeniti nacionalni sastav stanovništva na teritorijama za koje se tvrdilo da pripadaju Hrvatskog zajednici Herceg-Bosni.

 

 

Presudama je utvrđeno i da su bosanski Srbi i Hrvati bili agenti pomenutih država preko organizacija kao što su Republika Srpska i Vojska Republike Srpske, kao i Hrvatska zajednica (republika) Herceg-Bosna i Hrvatsko vijeće obrane.

 

 

Ni Srbija ni Hrvatska ne priznaju presude MKSJ /MICT, a Srbija ni presudu Međunarodnog suda pravde u kojima je utvrđena odgovornost Srbije za počinjeni zločin genicida u Srebrenici.

 

 

Kad Srbija i Hrvatska prihvate naslijeđe UN-ovih sudova i ugradi ih u svoje sisteme (posebno obrazovni) onda će doći do “pomirenja”, a do tada čini se da im je sve dozvoljeno: da su Ratko Mladić i Slobodan Praljak heroji, a da su Slobodan Milošević i Franjo Tuđman bili vizionari i demokrate, kako skoro svakodnevno mediji objavljuju tvrdnje političara, pojedinaca iz akademske zajednice i predstavnika vjerskih zajednica. Bez ikakvih posljedica.

 

 

Neophodne reforme

 

Da se pomirenje ne može graditi bez uvažavanja, prihvatanja i poštivanja međunarodnih presuda potvrđuje i više rezolucija Evropskog parlamenta, među kojima je i rezolucija iz 2018. godine u kojoj se navodi da Evropski parlament žali zbog ponovljenog poricanja genocida u Srebrenici od strane nekih srpkih zvaničnika; podsjeća ih da puna saradnja sa Međunarodnim krivičnim tribunalom za bivšu Jugoslaviju, i Mehanizmom koji ga je naslijedio, takođe uključuje puno prihvatanje i primjenu njegovih presuda i odluka; naglašava da je priznavanje genocida u Srebrenici osnovni korak na putu Srbije ka pristupanju EU”. Ovaj amandman na rezoluciju podnio je zastupnik Igor Šoltes u ime Zelenih u Evropskom parlamentu.

 

 

No, i pored toga odluka i rezolucija Evropske unije, Evropskog parlamenta i Evropske komisije, odnosno obaveza koje Hrvatska ima kao članica Evropske unije, i uslovljavanja Srbije da prizna presude sudova UN-a na svom putu u EU, presude i naslijeđe haških sudova se i dalje negiraju.

 

 

Potvrda politika negiranja u BiH je i nerealizacija Državne strategije za progon ratnih zločinaca koju je usvojilo Vijeće ministara BiH uz podršku udruženja žrtava, odnosno Revidirane strategije koja, također, doživljava kolaps upravo zbog opstrukcija politika koje ne žele nastavak rada MKSJ /MICT u BiH i primjenu njegovog naslijeđa. Nažalost, nakon odlaska stranaca iz bh. pravosuđa situacija je još gora, što potvrđuju i zahtjevi za reformama bh. pravosuđa (i kroz 14 kriterija).

 

 

Aneks B Revidirane strategije, bez ikakvog objašnjenja zašto je propala Državna strategija, usvojilo je uz Revidiranu strategiju Vijeće ministara BiH, i ovim aneksom je zatraženo procesuiranje više od 300 predmeta dostavljenih Tužilaštvu BiH iz Haga. Šta je i kako urađeno pokazuju protesti žrtava pred Tužilaštvom BiH i njihovi zahtjevi da Vijeće ministara i Parlamentarna skupština BiH zatraže od Tužilaštva BiH izvještaj o realizaciji Revidirane strategije, kao i zahtjevi da UN, OSCE i MICT formiraju međunarodnu komisiju koja će nastaviti rad MKSJ-a i MICT-a, jer žrtve više nemaju povjerenje u Tužilaštvo BiH o čemu su napisali i pismo generalnom sekretaru UN-a.

 

 

Sve ovo jasno govori o tome koliko je važno 14 kriterija Evropske unije i koliko je neophodna reforma pravosuđa u BiH. Reforma kojom bi se pojačala profesionalnost i nezavisnost sudija i tužilaca. Reforma kojom bi se ojačalo povjerenje, pogotovo ranjivih grupa među kojima su svakako žrtve ratnih zločina, u pravosuđe. Reforma kojom bi se jačala vladavima prava i demokracija. Ali, sve urađene i najavljene reforme bh. pravosuđa neće dati rezultate ukoliko se ne počnu poštivati međunaridno pravo i poštivati i uvažavati međunarodne presude.

 

(SB)

(103)

NEOPHODNE REFORME I 14 KRITERIJA EU: Nema mira i pomirenja na Balkanu bez prihvatanja međunarodnih presuda i poštivanja međunarodnog prava!

About The Author
-