Bivši ruski predsjednik Dmitrij Medvedev poručio je da će konfrontacija Rusije sa Zapadom “potrajati desetljećima” dok bi konflikt u Ukrajini mogao postati “permanentan”.

 

 

U kolumni koju je objavio u državnom listu Rosiskaja Gazeta, Medvedev piše kako su današnje napetosti između Rusije i Zapada “puno gore” nego u vrijeme Kubanske raketne krize 1962. kada je svijet bio na rubu izbijanja nuklearne konfrontacije.

 

“Nuklearni rat je poprilično vjerojatan, no gotovo je sigurno da neće biti pobjednika”, poručio je.

 

Ističe kako između Rusije i Zapada postoji “vrlo oštra” razlika glede toga u kojem bi se smjeru trebalo kretati čovječanstvo i kako bi trebao biti postavljen svjetski poredak.

 

Za razliku od ranijih kratkih poruka na Twitteru, Medvedev ovdje u poprilično dugačkom formatu govori i o “apokalipsi”, nešto što se od početka rata sve češće veže uz njegovo ime iako je, što je možda donekle iznenađujuće, ranije upravo Medvedev slovio kao “umjereno” krilo ruske vlasti, a sa Zapadom je, naročito za vrijeme njegovog predsjedništva, imao bolji dijalog nego Vladimir Putin.

 

No, nakon izbijanja rata u Ukrajini Medvedev je postao možda i najoštriji na jeziku od svih visokih ruskih dužnosnika, a često u svojim objavama spominje nuklearni rat i druge apokaliptične scenarije. Zbog toga su neki već prestali obraćati pažnju na njega, no tekst koji je jučer objavio ipak otkriva dosta ne samo o njemu već možda i o trenutačnom stanju u Kremlju.

 

Popriličan dio teksta posvetio je odbacivanju pojedinih tvrdnji, odnosno kontriranju istih s vlastitim argumentima. Prva dva “mita” koja navodi su: “Rusija je u izolaciji” i “ruska ekonomija se raspada”.

 

Za prvu stavku svi znaju da nije točno jer ruska izolacija počinje tek s kretanjem na Zapad, uključujući nekoliko zapadnih saveznika u Aziji (primjerice Japan), no Rusija ima itekako dobre odnose s većinom ostatka svijeta. Što se pak ekonomije tiče, Medvedev navodi kako je inflacija u Rusiji blizu povijesnog minimuma dok je u brojnim europskim zemljama i dalje dosta visoka.

 

Treće stajalište koje Medvedev opovrgava je: “Rusija je htjela obuzdati NATO, ali se savez proširio na Švedsku i Finsku”

 

“Ovo je čista laž. Nikada nismo pokušavali obuzdati NATO. To nije u našoj moći i mogućnostima, a ove dvije skandinavske zemlje već su bile povezane sa savezom. Uvijek smo tražili samo jedno – da uvaže naše zabrinutosti i ne pozivaju bivše dijelove SSSR-a u NATO. Pogotovo one s kojima imamo teritorijalne sporove. Stoga je naš cilj jednostavan – eliminirati prijetnju članstva Ukrajine u NATO-u. I mi ćemo to i postići”.

 

Jasno, Medvedev u ovoj situaciji priča kao da Moskvu nije ni briga za ulazak Finske i Švedske u NATO. Razumljivo je da je prioritet eliminirati ukrajinsko članstvo, ali teško da Moskvi može biti svejedno da se njihova granica sad znatno povećava. Rusija i Finska imaju granicu od 1340 kilometara (Švedska i Rusija nemaju granicu).

 

 

U ovom segmentu Medvedev zaključuje:

 

“Dakle, razlozi za njihovo ogorčenje su očiti. Rusija se nije mogla slomiti, antiruski front je propao. I nije riječ o politici, nije riječ o strategiji, čak nije riječ ni o taktici. Samo što je kraj blizu. Sat je kucnuo. Naši vječiti ideološki protivnici na korak su od gubitka onoga što im je najdraže. Prije svega njihove globalne dominacije na kojoj se stoljećima temelji njihova dobrobit. Zato zapadni političari pokušavaju raspiriti strah. Ali zapravo, orvelovski likovi iz životinjske farme – drske engleske svinje i ostala njima podređena stoka – i sami su u potpunom životinjskom užasu. Žele, kao što su to uvijek radili, pokazati svijetu svoju snagu. Ali ovaj put samo potpisuju vlastitu nemoć. Stvaraju informacijsku buku, ali u njoj praktički nema sadržaja. Očito je: njihovo vrijeme je isteklo. Ne posjeduju ni danas. Sutra još manje. Navest ću tri stvari za koje je vrijeme da anglosaksonski svijet konačno shvati.”

 

Kao i u nekim ranijim izjavama Medvedev u kritici Zapada naročito se oštro obraća Engleskoj te je smatra epicentrom antiruske politike. U neku ruku je i u pravu jer London, od svih zapadnih saveznika Ukrajine, ima možda i najoštrije izraženi antiruski stav.

 

 

I koje su to 3 stvari koje bi “anglosaksonski svijet konačno trebao shvatiti”?

 

Bilo bi zanimljivo pročitati cijeli ovaj segment pa ga možemo prokomentirati nakon.

 

 

“Prvo. Opozicija kolektivnom Zapadu postala je globalna.

 

Godina 2022.-2023. ući će u povijest kao vrijeme najsnažnijeg civilizacijskog prijeloma, vrhunac egzistencijalne krize čovječanstva u 21. stoljeću. Njegova izravna posljedica bio je početak specijalne vojne operacije u Ukrajini. Rusija je to bila prisiljena provesti radi zaštite svog suvereniteta i teritorijalnog integriteta, sigurnosti milijuna građana. Naša je država, kao što znate, iskoristila pravo na samoobranu, temeljem čl. 51. Povelje UN-a.

 

Ovo što se sada događa u Ukrajini i Donbasu nije samo ‘regionalni sukob’, već nešto sasvim drugo. Ovo je totalna konfrontacija uvjetnog kolektivnog Zapada i ostatka svijeta. Uzrokovana je dijametralnom suprotnošću pogleda na daljnji razvoj čovječanstva. S jedne strane se nalaze zapadne zemlje koje ne žele priznati da se svijet radikalno promijenio i izgubiti svoju dominaciju. Hibridni rat koji sada vode s nama zadnja im je prilika da zadrže status quo koji im odgovara, da ne izgube svoju oslabljenu moć i utjecaj. S druge strane nije samo Rusija, nego i globalni Istok i Jug. Njihovo stanovništvo čini gotovo dvije trećine svjetske kugle. To su zemlje koje nastavljaju jačati, postupno prevladavajući ekonomske i političke posljedice kolonijalne prošlosti. Zalažu se za ravnomjeran razvoj svih država. Bez starijih i mlađih partnera. Bez cinične podjele na povijesno razvijene i nerazvijene zemlje.

 

Njihova želja za neovisnošću nikako se ne sviđa bivšim kolonizatorima. Drže se prošlosti svom snagom. Novi sukob već je izazvao veću razinu napetosti nego tijekom prethodnog Hladnog rata i izrazito negativne posljedice. Zapravo, svijet je stavljen na rub Trećeg svijeta. Štoviše, s početkom sukoba u Ukrajini, na sugestiju Sjedinjenih Država, ponovno je pokrenut cijeli paket ‘dvostrukih standarda’. Ništa novo, sve po starom: neovisnost i teritorijalnu cjelovitost, po mišljenju kolektivnog Zapada, mogu braniti samo oni kojima je to najviša dozvola. Ostatak treba umiriti, zgnječiti i po mogućnosti razbacati po vlastitom teritoriju krvavim grudama. Rusija nije htjela priznati takvu logiku. Nije se pokoravala tuđoj volji. A ona je uzvratila – žestoko i nedvosmisleno.

 

Sada nova degenerirana generacija zapadnih političara očito nije svjesna što radi i na što poziva. A oni kao da su zaboravili kakav će biti naš odgovor ako provokacije odu predaleko. Na sreću, ponegdje je poput lanjskog snijega, zdrav razum u glavama nekih od njih još sačuvan. Bože sačuvaj da se potpuno ne otopi jer tada je stvarno kraj.

 

Medvedev vidi globalnu opoziciju Zapadu, ali ako govori o nekim načelnim sentimentima kod stanovništva globalnog juga i istoka, ta opozicija postoji već duži niz godina i nije nešto naročito nova i teško da se može reći da je počela ruskom invazijom na Ukrajinu. Ipak, činjenica jest da mnoge zemlje nisu osudile ruski napad, a još veći broj njih odbio je uvesti Rusiji sankcije po nalogu SAD-a.

 

 

“Drugo. Sučeljavanje će biti jako dugo, a kasno je ukrotiti tvrdoglave (odnosno nas).

 

Taj tektonski rasjed, koji je nastao u poimanju budućnosti u različitim dijelovima svijeta, samo će se pogoršati. Ne morate biti vizionar da shvatite da će faza suočavanja biti jako duga. Zastoj će trajati desetljećima. Jedan od načina da se to riješi je Treći svjetski rat. Ali očito je loše, jer pobjednicima uopće nije zajamčen daljnji prosperitet, kao što je to bio slučaj nakon prethodnih svjetskih ratova. Najvjerojatnije jednostavno neće biti pobjednika. Uostalom, nemoguće je smatrati pobjedom svijet u kojem je nastupila nuklearna zima, milijunski gradovi leže u ruševinama, nema struje zbog transcendentnog elektromagnetskog impulsa, a ogroman broj ljudi je umro je od udarnog vala. Svjetlosno zračenje, prodorno zračenje i radioaktivna kontaminacija gdje vladaju strašne epidemije i glad.

 

I ovdje ću primijetiti jednu stvar koju političari svih boja ne vole priznati: takva apokalipsa je ne samo moguća, nego je i prilično vjerojatna. Zašto? Postoje najmanje dva razloga.

 

Prvi. Svijet je u sukobu puno gorem nego tijekom Kubanske krize, jer su naši protivnici odlučili stvarno poraziti najveću nuklearnu silu – Rusiju. Oni su, nema sumnje, propali kreteni, ali to je jednostavno tako. A drugi razlog je sasvim prozaičan – nuklearno oružje je već korišteno, znamo od koga i gdje, što znači da nema više tabua!

 

Drugi način rješavanja ove totalne kontradikcije je traženje najtežih kompromisa kroz dugo vremensko razdoblje. Formiranje novog respektabilnog svjetskog poretka, koji će se temeljiti na ravnoteži interesa svih zemalja. Štoviše, to, naravno, nije onaj ozloglašeni ‘poredak temeljen na pravilima’, koji u bilo kojoj zemlji neovisnoj o Sjedinjenim Državama ne može izazvati ništa osim gnušanja. Da, morat ćemo puno komunicirati, izdržati, biti suzdržani, napustiti pregovore i opet im se vratiti, ali na kraju ćemo stvoriti međunarodne konture ravnopravnog i sigurnog svijeta 21. stoljeća. To će vjerojatno potrajati godinama, možda i desetljećima. Ali to je definitivno bolje nego da se svi zajedno odreknemo života na dan apokalipse”.

 

Ovdje, kao i u nekim prethodnim porukama, Medvedev ponovno intenzivno spominje mogućnost nuklearne konfrontacije, no čini se kao da to čini kao uvertiru u argument da je novi svjetski poredak jedini alternativni ishod takvom sukobu. Naravno, svjestan je da nije baš posve tako. Prije nešto više od tjedan dana vidjeli smo vrlo očite interne nestabilnosti u Rusiji, a to je jedan od načina kako se njeni protivnici nadaju da će biti poražena. U takvom scenariju nuklearni sukob teško da bi bio potreban.

 

 

“I na kraju – treća stavka. Što smo sve spremni učiniti da izađemo iz faze totalne konfrontacije.

 

Doista, spremni smo tražiti razumne kompromise, kao što je predsjednik Rusije više puta rekao. Oni su mogući, ali uz razumijevanje nekoliko temeljnih točaka. Prvo, treba maksimalno voditi računa o našim interesima: ‘Antirusije’ u principu više ne smije biti, inače će sve vrlo loše završiti prije ili kasnije. Kijevski nacistički režim mora biti uništen. Zakonski zabranjen u civiliziranoj Europi kao fašistički. Bačen, kao pokvareni komad masti, na smetlište svjetske povijesti. Što će ga zamijeniti, ne znamo, kao ni što će ostati od nekadašnjeg Majdana. Ali Zapad će to morati prihvatiti ako ne želi apokaliptični kraj naše nesavršene civilizacije.

 

Drugo, svi teško stečeni rezultati totalne konfrontacije moraju se konsolidirati u novom dokumentu poput Helsinškog akta, kojim je okončana dobro poznata Konferencija iz 1975. godine. Samo što Helsinki, nažalost, nije prikladan iz očiglednih razloga. Sada je Finska za nas neprijateljska zemlja, koju je Lenjin nekad stvorio iz nepromišljenosti, a danas je ušla u NATO. S Finskom i njoj sličnim (poput Poljske, baltičkih zemalja i, naravno, Britanije) bilo bi bolje privremeno potpuno prekinuti diplomatske odnose ili barem zasad sniziti njihovu razinu.

 

Treće, vrlo je vjerojatno da će biti potrebno pažljivo ponovno okupljanje UN-a i drugih međunarodnih organizacija. To je moguće samo uz puno poštivanje prava stalnih članica Vijeća sigurnosti, inače će se pokazati potpuno neučinkovitim. A onda će UN potonuti u zaborav kao institucija koja nije opravdala nade slobodnih naroda. Da ne govorim o sudbini sadašnjih međunarodnih čudaka poput ICC-a, Vijeća Europe ili OESS-a. Oni su već na smrdljivoj hrpi svjetskog razvoja.

 

Hoće li se moći ići putem kompromisa, ne znam. Nisam siguran. Do sada, konačno degenerirana zapadna politička klasa pokušava povećati uloge u krvavom klaunovskom hororu. U stanju stalne demencije gura naš mali svijet u Treći svjetski rat. Drogirani kijevski režim huška rat do zadnjeg Ukrajinca.

 

Drugim riječima, nisam optimist. Nije ni čudo što je Anton Pavlovič jednom primijetio da je ‘život, zapravo, vrlo jednostavna stvar, i čovjek mora uložiti mnogo truda da ga pokvari’.

 

 

Ali uvijek postoji nada.”

 

Očekivano, dramatično do kraja. No, zanimljivo je primijetiti da Medvedev priču o mogućim kompromisima i dijalogu završava sa zahtjevom prema kojem bi Ukrajina prestala postojati, a Zapad bi to navodno trebao prihvatiti. Medvedev ne pojašnjava kako bi Rusija to točno izvela, odnosno natjerala Zapad da prihvati takav scenarij. Zapravo spominje, poprilično često… nuklearni rat.

 

Predlaže li on ovdje da bi Rusija trebala zaprijetiti nuklearnim ratom ako ne dobije što želi? Između redaka moglo bi se i takvo što iščitati, svakako, no nekako se ipak čini da Medvedev ovdje ide taktikom traženja maksimuma kako bi se eventualno zadovoljio s puno manjim (možda čak i obećanjem da NATO neće primiti Ukrajinu u svoje članstvo), ali s druge strane se zapravo ne nudi ništa i tako će vjerojatno i ostati dok jedna strana u ukrajinskom ratu ne počne nizati teške gubitke.

 

 

(117)

Apokalipsa kao procjena trenutnog stanja u Kremlju: Zašto Medvedev smatra da je nuklearni rat “poprilično izgledan”?