U situaciji, kada međunarodna zajednica obeshrabruje pa čak i kažnjava propitivanje Dejtona, u budućim razgovorima potrebna nam je politika koja će imati uporište u važećem Ustavu BiH. Mislim da sa zagovaranjem proporcionalnosti možemo imati realističniju, u važećem Ustavu ukorijenjenu i samim time efikasniju pregovaračku poziciju, piše analitičar Haris Imamović u analizi koju prenosimo u cjelosti.

 

 

Piše: HARIS IMAMOVIĆ

 

 

Vrlo opasno je govoriti o budućnosti. Čovjek može ispasti naivan. Jedan autor koji se bavio projekcijama i predviđanjem budućnosti [Nassim Nicholas Taleb] kaže da historija ima smisla i sve izgleda racionalno kada je gledate unazad. A ako historijska zbivanja posmatrate unaprijed sve izgleda besmisleno.

 

 

 

On kaže da je dobro pogledati projekcije međunarodnih finansijskih institucija ili velikih banaka, recimo, iz 2000. godine za budući period. Sve je, po pravilu, promašeno u tim projekcijama. Niko nije imao u vidu da će se desiti velika ekonomska kriza 2008. godine. Ili migrantska kriza 2015. Niko nije mogao predvidjeti pandemiju COVID. Jer u budućnosti se uvijek dese nepredviđeni događaji, koji imaju ekstremni utjecaj. I to poremeti sve projekcije i planove.

 

 

 

 

Promišljati o budućnosti na osnovu iskustva je pogrešno

 

 

 

Suštinsko pitanje je — kako se ponašati u svijetu u kojem ne možemo znati šta će se zbivati. Ako se budemo ravnali po iskustvu i vjerovali da se budućnost može svesti na ono što smo već vidjeli, onda ćemo napraviti greške.

 

 

 

Nakon velike “ekonomske krize” 2008. godine, čelnik Federalnih rezervi SAD-a Alan Greenspan je kazao da se takav krah bankovnog sistema „nikada ranije nije desio“.

 

 

 

Taleb kaže da je historija niz događaja, koji se nisu desili ranije.

 

 

 

Promišljati o budućnosti na osnovu iskustva, ili samo na osnovu iskustva, bilo je u tom slučaju pogrešno. I uvijek je pogrešno.

 

 

 

Jedan bivši komunistički zvaničnik [Mustafa Čengić] kritikovao je u svojoj knjizi Aliju Izetbegovića zbog uvjerenja da ljudi ne upravljaju historijom, odnosno da Bog upravlja historijom. Ozbiljan državnik, veli taj autor, ne bi nikada iznio takvo “fatalističko shvatanje”. Ozbiljno državništvo, kaže on, znači planiranje i upravljanje historijom.

 

 

 

Isti taj bivši komunistički zvaničnik je bio član jugoslovenskih vlasti koje su 1988. godine potpisale “Ugovor sa Sovjetskim savezom o ekonomskoj saradnji do 2000. godine”. Te predviđene 2000. godine ostalo je samo blijedo sjećanje na Sovjetski savez i na Jugoslaviju, premda su obje države bile izuzetno naoružane.

 

 

 

Zvučalo bi besmisleno da ste nekome 1983. ili 1986. kazali da će se tako moćni Sovjetski savez raspasti.

 

 

 

Vrlo je bitna ta teza Izetbegovića, kada u pitanju budućnost. Otprilike isto govori N. N. Taleb samo drugim, “neteološkim” jezikom.

 

 

 

Drugi nam neće promijeniti sistem

 

 

Neko će reći da nedostaje optimizma danas u našem društvu. Meni se čini da mi imamo viška optimizma. Sjetimo se, kada je pobijedio Joe Biden, mi smo slavili, nadali se da će doći do promjene kod nas. Trebamo se suočiti s time, kako smo gledali tada na budućnost.

 

 

 

 

U građenju našeg odnosa prema budućnosti, mislim da nam treba malo više pesimizma. Da se prestanemo nadati da će nam zbog nekih evropskih konvencija neko promijeniti sistem. Neće.

 

 

 

Ključna stvar, koja će biti moj prijedlog za uvrštavanje u dokumente, jeste razvijanje svijesti o vlastitoj snazi.

 

 

 

Alija Izetbegović je uvijek isticao da moramo biti jaki. Govorio je da Bošnjaci trebaju biti „i dobri i plemeniti, ali moraju biti jaki, jer u ovom svijetu se samo snaga poštuje.“

 

 

 

Jedna strašno važna knjiga, koja nije prevedena kod nas — zapravo i nije knjiga u klasičnom smislu, već izvještaj CIA-e “Balkanska ratišta”, jasno kaže zašto je opstala BiH. Zato što je ARBiH, na kraju rata, raspolagala sa 230.000 vojnika.

 

 

 

CIA kaže da rukovodstvo RS nije imalo šansu da ostvari svoj ratni cilj [otcjepljenje i pripajanje Srbiji]. To je ključna lekcija i danas. RS je već jednom proglasila secesiju, nakon međunarodnog priznanja BiH 1992. Ono što rukovodstvo RS nikad nije uspjelo da uradi, a sve vrijeme je pokušavalo, jeste da prinudi našu vladu da prihvati to što oni hoće. Bez toga nema ništa. Bez tog odcjepljenje je bezvrijedan papir. Dakle, dok vojno ne prinude ostatak BiH da to prihvati.

 

 

 

CIA kaže da nisu imali šanse da nas prinude od 1992. do 1995. jer su mogli mobilizirati 80–90 hiljada vojnika. Mi smo, ponavljam, po tom izvještaju do kraja rata imali 230.000 mobiziliranih ljudi.

 

 

 

Druga stvar. Dužina fronta u Ukrajini danas je 1.200 kilometra. Tolika je bila dužina fronta u BiH. Rusija je sa 190.000 trupa ušla u Ukrajinu. Pazite taj odnos. Jedna velika Rusija je na početku rata imala samo 190.000 vojnika. CIA kaže — i autori izvještaja se čude, jer je bilo neočekivano — da je Armija RBiH uspjela mobilizirati više od te brojke.

 

 

 

“Da li treba udarati glavom u zid?”

 

 

Pravo bez snage nije pravo. Mislim da je SDA uvijek imala zdrav odnos prema tome, prije svega zahvaljujući Aliji Izetbegoviću koji je to shvatao.

 

 

 

Moramo biti i svjesni koliko smo jaki. I na osnovu toga graditi naše ambicije.

 

 

 

Naša javnost je, nažalost, zaboravila tu činjenicu. Ako pogledamo rasprave, u posljednjih desetak godina, možemo vidjeti da bošnjačka javnost govori o pravima koja nam pripadaju, uopće ne razmišljajući o snazi potrebnoj da se ta prava ostvare.

 

 

 

S jedne strane, mi već dugo govorimo da nam određena, „građanska“ prava pripadaju, prema nekakvim konvencijama, te da će nam u konačnici međunarodna instanca osigurati građansku državu.

 

 

 

Mislim da smo u zadnje dvije godine imali jedno prilično snažno otrežnjenje. Naročito nakon Schmidtovih amandmana. I naročito, nakon što smo vidjeli s kojom su ravnodušnošću Sjedinjene Države i EU propratila izjave srpske i hrvatske politike da presuda „Kovačević“ neće biti provedena (jer bi to značilo fundamentalnu promjenu Dejtonskog sporazuma).

 

 

 

Očekivanja od međunarodne zajednice – pogrešan put

 

 

Šta raditi u takvoj situaciji? Dakle, kada su ne samo srpska i hrvatska politika, već i međunarodna zajednica na čelu sa SAD-om i EU protiv temeljite promjene Dejtona.

 

 

 

Da li se, uprkos svima, bošnjačka javnost u cjelini treba fokusirati na provođenje presuda iz Strazbura, uime što hitnije izgradnje građanske države? Da li treba udarati glavom u zid? Da držimo „predavanja Papi o tome šta je katolicizam“, odnosno da držimo lekcije Zapadu o demokratiji?

 

 

 

To bi značilo voditi politiku bez svijesti o vlastitoj snazi. Kao narod koji čini samo 50% stanovništva, Bošnjaci sami nemaju snagu da izvrše pritisak, koji bi omogućio provođenje presuda iz Strazbura.

 

 

 

Jedina istanca, koja ima tu snagu, jeste međunarodna zajednica, na čelu SAD i EU. Ali oni ne pokazuju interes da ulažu svoje resurse vojne i diplomatske resurse u tu svrhu.

 

 

 

U takvoj situaciji, insistirajući sami protiv svih da se provedu te presude [i promijeni Dejton u temelju], postali smo frustrirani i ljuti na međunarodnu zajednicu, jer nam “nešto uskraćuje”, jer nam ona nije promijenila sistem. Mislim da je to pogrešan put.

 

 

 

Mi ne trebamo odustati od tih presuda, ali mislim da ne trebamo na njima fokusirati svoju poziciju u „međuetničkom dijalogu“, tj. ustavnoj i izbornoj reformi primarno.

 

 

 

Da li to onda znači da trebamo zagovarati status quo? Ili čak da prihvatimo zahtjeve Dragana Čovića i HDZ-a, kojima bi se korigirao status quo?

 

 

 

Ni u kojem slučaju. Naime, to bi ponovo značilo voditi politiku bez svijesti o vlastitoj snazi.

 

 

 

Izvor problema je insistiranje na principu paritetu

 

 

Bošnjaci čine čak 50% stanovništva. To je realnost, koju ne možete ignorisati. Ili možete, ali onda ona neće ignorisati vas.

 

 

 

Naime, Dragan Čović traži da Bošnjaci, iako čine 50% stanovništva, imaju samo 33% vlasti, na državnom nivou (u Predsjedništvu, Vijeću ministara i državnim institucijama).

 

 

 

Nadalje, pogledajte trenutnu Vladu Federacije. HNS ima 35% ministara u njoj, iako Hrvati čine 20% stanovništva.

 

 

 

To je izvorište problema.

 

 

 

Po mom uvjerenju, izbori za Predsjedništvo u posljednjih nekoliko ciklusa kojima je bio nezadovoljan HDZ, kao i težnja da se vlast formira bez „legitimnih predstavnika Hrvata“, izraz je neprihvatanja Bošnjaka da, kao konstitutivni narod koji čini 50% stanovništva, ima samo 30% vlasti.

 

 

 

Izvor političke nestabilnosti nije u tome što „Bošnjaka ima previše“. Ako bi se počelo od te pretpostavke, onda ne bi bio moguć nikakav dijalog. Nijednog naroda ne može biti previše.

 

 

 

Izvor problema nije, dakle, u tome što Bošnjaka ima 50% već što im nije omogućeno da imaju onoliko vlasti — koliko čine stanovništva. Ni više, ni manje od toga. Dakle, srazmjerno, što će reći pravično.

 

 

 

Izvor problema je insistiranje na principu paritetu, po kojem svaki narod treba imati isto vlasti bez obzira da li, hipotetski gledajući, čini 60, 50, 15 ili 5% stanovništva.

 

 

 

HDZ plasila lažnu dilemu

 

HDZ se navodno bori za „zastupljenost“, a zapravo se bori za paritetnu zastupljenost (33–33–33%). Ne, recimo, za proporacionalnu zastupljenost (50–31–15,5%).

 

 

 

Paritet je koncept koji odudara od demografsko-etničke realnosti i ne može osigurati stabilnost.

 

 

 

Jer zagovornici apsolutnog pariteta iznose dilemu: ili 33% vlasti za HDZ, ili ništa (što je nedopustivo, jer je obezvlašćivanje Hrvata).

 

 

 

Drugim riječima, stavljaju Bošnjake pred dilemu: ili će Bošnjaci pristati na 33% vlasti, ili će pokušati obezvlastiti Hrvate.

 

 

 

To je dilema koju neprestano plasira HDZ. To je lažna dilema.

 

 

 

Ključno pitanje nije trebaju li narodi biti zastupljeni, već u kojoj mjeri.

 

 

 

Proporcionalnost a ne paritet

 

 

I Hrvati i Bošnjaci trebaju biti zastupljeni, i trebaju imati učešće u konsenzualnom donošenju odluka. Ali trebaju biti, po pravilu, zastupljeni proporcionalno svom udjelu u stanovništvu BiH. Samo to može omogućiti zdrave osnove međuetničkog dijaloga.

 

 

 

Proporcionalnost je jedan od principa trenutnog Ustava. Oružane snage su struktuirane na osnovu proporcionalne zastupljenosti. Isto je i sa entitetskim vladama, ali još uvijek po popisu iz 1991. [Apsurdnost Schmidtove odluke je što se po njoj Dom naroda formira po popisu iz 2013, a Vlada FBiH po onom iz 1991. Jer kada bi se Vlada formirala po popisu iz 2013. HDZ bi imao manje ministarskih pozicija.]

 

 

 

Tražiti proporcionalnu zastupljenost ne znači tražiti svu vlast za Bošnjake, već samo onoliko koliko im pripada (po trenutnom popisu): 50% na državnom i 70% na federalnom nivou.

 

 

 

U situaciji, kada međunarodna zajednica obeshrabruje pa čak i kažnjava propitivanje Dejtona, u budućim razgovorima potrebna nam je politika koja će imati uporište u važećem Ustavu BiH. Mislim da sa zagovaranjem proporcionalnosti možemo imati realističniju, u važećem Ustavu ukorijenjenu i samim time efikasniju pregovaračku poziciju.

 

 

 

Zagovaranje dosljednije primjene proprocionalne zastupljenosti neće uskratiti Hrvatima zastupljenost (15% na državnom i 20% na federalnom, prema popisu iz 2013.) i pravo da se pitaju u donošenju odluka, ali će osigurati i bošnjačkom narodu prava koja mu pripadaju, i što je najvažnije stabilniji sistem.

 

 

 

Jako je važno komunicirati prema međunarodnoj zajednici da isticanje samo principa paritetne raspodjele vlasti nema osnove u bh. realnosti, da neće donijeti stabilnost, da onemogućava međuetnički dijalog, jer proizvodi nezadovoljstvo kod Bošnjaka a ujedno i strah Hrvata da će ostati nezastupljeni.

 

 

 

Proporcionalnost je pravedniji princip i puno zdravija osnova za izgradnju stabilnijeg sistema nego paritet.

 

(SB)

(38)

ANALIZA HARISA IMAMOVIĆA: Proporcionalnost – šta je to?