Danas je to pitanje ne samo Zakona o sudovima i sastava, odnosno eventualnog odlaska stranih sudija, već prije svega pitanje imovine ili, kako to nesretno i nespretno govori visoki predstavnik, raspodjele državne imovine, kazala je ona.

Predstojeći oktobarski izvještaj Evropske komisije o stanju u zemljama koje pretenduju na članstvo u Evropskoj uniji Bosna i Hercegovina iščekuje u ambijentu oštrih protivrječnosti. Zemlja je, s jedne strane, u političkoj krizi, koju mnogi nazivaju najtežom od Dejtona, a u isto vrijeme vladajuća struktura očekuje, bolje reći, priziva preporuku za otvaranje pregovora naše zemlje s Evropskom unijom. Argument za takva očekivanja je nekoliko usvojenih zakona iz domena 14 prioriteta za nastavak evropskog puta. Analitičari, međutim, taj optimizam smatraju neutemeljnim jer je, kako tvrde, malo šta od tih prioriteta doista urađeno. Ako uslijedi preporuka o otvaranju pregovora, ona će biti politička, u kontekstu šireg geopolitičkog ambijenta, baš kao što je bila i ona o dodjeljivanju kandidatskog statusa Bosni i Hercegovini u decembru prošle godine. O tome je za Radio Bosne i Hercegovine govorila profesorica Univerziteta u Sarajevu Nedžmom Džananović Miraščija.

Vlasti u Bosni i Hercegovini, profesorice Džananović Miraščija, očekuju oktobarski izvještaj Evropske komisije u svojevrsnom apsurdu – politička situacija nikad nije bila teža, a vlasti očekuju pozitivan ishod i početak pregovora. Šta se može očekivati u oktobru i na osnovu čega bismo mogli dobiti preporuku o otvaranju pregovora?

“Najprije da kažem da ja vrlo snažno podržavam strateški pristup u kojem Bosna i Hercegovina visoko postavlja svoja očekivanja i prema Evropskoj uniji i prema članicama i insistira na značajnim koracima u prihvatanju Bosne i Hercegovine, njenih uspjeha i njenih napora, i objektivnom valoriziranju. To ostaje neupitno i zaista bih iskreno bila sretna i obradovana, kao i veliki dio ljudi koji podržavaju evrounijsku budućnost Bosne i Hercegovine, da ta preporuka za otvaranje pregovora dođe krajem ove godine.

Prema mojim informacijama, prema onome što mogu zaključiti na osnovu opreznih izjava gospodina Johanna Sattlera, ali i drugih zvaničnika Evropske unije, pa i ove velike, odnosno šire slike stanja u Evropskoj uniji (dakle, nisu u pitanju samo politički apsurdi u Bosni i Hercegovini, nego i znatno šire) bojim se da će se vlast, koja je to, nažalost, vrlo ambiciozno predstavila i u domaćoj javnosti, vrlo brzo suočiti sa činjenicom da Evropska unija ne stoji uvijek čvrsto iza onoga što ohrabruje. Ja očekujem da u oktobarskom izvještaju pročitam manje-više ono što nam je ambasador Sattler nedavno rekao – biće prepoznat izvjesni napredak, biće prepoznati određeni koraci i daće se oprezno ohrabrenje da se tim putem nastavi. Preporuke za pregovore u ovim okolnostima bojim se da neće biti. Ne treba od toga odustati, ali isto tako mislim da u javnosti ne treba stvarati lažna očekivanja. Ne bi to bilo prvi put da Evropska unija ne stane iza svojih riječi, iza svojih obećanja, ali bi ovaj put to imalo značajan uticaj, ne samo na podršku i ambicije vlasti, nego i na dalju eroziju percepcije Evropske unije u našoj javnosti, što opet može imati puno dublje političke posljedice.”

Vladajuća struktura tvrdi kako je napravila napredak na polju onih famoznih 14 prioriteta i vjeruje kako je to dovoljno za odluku o preporuci za otvaranje pregovora. Kako vi vidite taj napredak, koji ističu kao svoj pozitivan rezultat?

“Vratiću se na ono što ste konstatirali u svom prvom pitanju. Rijetko kad smo imali ovako složenu i kompleksnu političku situaciju, koja realno ne sluti na dobro. Svojevrsna obećanja ili oslanjanja na Evropsku uniju kao takvu mene, nažalost, podsjećaju na priču koje se sjećam – Ante Markovića u bivšoj Jugoslaviji pred sami početak rata: dakle, imate jedan mogući put za državu koja je u dubokoj krizi i imate političku realnost i stvarnost koju su mnogi, vjerujući u bajke koje je u tom trenutku pričao Ante Marković, zanemarili i to platili velikim žrtvama. Ne bih rekla da je napredak, koji je ostvaren, nešto što je opipljivo.

Na jednoj strani stoje zamjerke same Evropske unije i međunarodne zajednice da posao nije dovoljno kvalitetno obavljen, odnosno da i oni zakoni, koji su usvojeni, svojim sadržajem ne zadovoljavaju standarde i očekivanja, koji su postavljeni. Na drugoj strani imate tu mantru kompromisa koja, sasvim jasno, nije nikakav kompromis, već ispunjavanje želja onima koji konstantno izlaze sa ucjenama, što je već sasvim jasno i međunarodnoj javnosti jer, zapravo, taj pristup, optimizam, spremnost na razgovor, spremnost na nešto što bih ja rekla da je eufemistički prikaz ili uljepšana slika kompromisa, ne daje odgovarajuće rezultate.

Mi imamo sasvim drugačiju realnost, realnost u kojoj međunarodna zajednica, prije svega Ured visokog predstavnika, evidentno ima velike probleme u funkcioniranju, u ostvarivanju svog autoriteta na cijelom prostoru države Bosne i Hercegovine, sasvim pogrešan redosljed prioriteta međunarodne zajednice, evidentnu nemoć u ovom trenutku – ne znači da će tako i ostati, ali evidentnu nemoć u ovom trenutku da zaštiti osnovne principe Dejtonskog mirovnog sporazuma, a to je, prije svega regionalno poštovanje teritorijalnog integriteta i suvereniteta Bosne i Hercegovine. Uz sve probleme u Bosni i Hercegovini, imamo i dobar dio međunarodne zajednice, koja je spremna da zarad fikcije političke stabilnosti žrtvuje i određene međunarodno-pravne principe, što je takođe jedan vrlo opasan presedan. Situacija je znatno kompleksnija u i oko Bosne i Hercegovine nego što mi to u ovom trenutku vidimo.

Tih nekoliko zakona iz, uvjetno rečeno, evropske agende, koji su usvojeni, ne mijenjaju taj kontekst ni u samoj Bosni i Hercegovini, a pogotovo ne u ovom trenutku. Na kraju krajeva, moram reći da je velika slika još dodatno kompleksnija zbog činjenice da trenutna struktura u Evropskoj uniji izlazi takođe na izbore i da eventualne odluke i preporuke koje bi sada bile donešene, ili politički pravci koji bi sada bili utvrđeni, ne bi nužno bili nešto što će biti dugoročno održivo ili što bi bilo obavezujuće za neki mogući naredni saziv. U tom smislu postoji i jako mnogo nepoznanica u samim državama članicama, tradicionalne političke podjele sve manje zanimaju mlade generacije, okreću se nekim drugim, puno ekstremnijim opcijama i u desnom i u lijevom smjeru, tako da je potpuno neizvjesno u ovom trenutku kako će ta evrounijska struktura izgledati i na koji način će ona razumjeti, moći da razumije i moći da podrži ne samo Bosnu i Hercegovinu, nego generalno proces proširenja. To ne znači da treba odustati od ove agende 2030 o kojoj aktuelna struktura u Evropskoj uniji govori, ali treba da znači da ta lijepa obećanja uzimamo sa jednim zrncem soli i da se i na drugi način posvetimo stabiliziranju situacije u Bosni i Hercegovini i regionu.”

Profesorice, uprkos deklarativno izraženoj dobroj volji za rješavanje krupnih pitanja i usvajanje značajnih zakona, ponovo prisustvujemo političkom sukobljavanju, ovoga puta je to najizraženije oko Zakona o sudovima. Jesu li na djelu ponovo političke ucjene iz Republike Srpske u nastojanju da se političkim ultimatumima isposluje odlazak stranih sudija iz Ustavnog suda i kakve su moguće posljedice?

Dozvolite da kažem da se u strategiji i taktici Milorada Dodika ništa nije promijenilo od neke 2006. godine kada se on ponovo našao na vlasti u manjem entitetu. Nažalost, on jeste uspio da reinterpretira ono što je bio postdejtonski razvoj Bosne i Hercegovine, pa i ono što je, rekla bih, bila evropska orijentacija u politici Bosne i Hercegovine, kako tada tako i kasnijim godinama. Uspio je da postavi ne samo blokade, nego da reinterpretira cijeli kontekst u jednu neprestanu borbu i neprestano nametanje novih uvjeta, novih ucjena, stvaranje problema oko kojih su onda svi obavezni da postižu navodni kompromis da bi iz ničega dobio nešto što nije imao prije.

To se predugo ponavlja. Nije ovo neki novi, radikalniji Dodik, nego je on takav posljednjih petnaestak i više godina. Oni koji su očekivali nešto drugo su sasvim očigledno bili u zabludi ili su pak svjesno bili saučesnici jednog procesa u kojem je Dodiku ponovo data prilika, u kojem je on kupio dodatno vrijeme i mi se svih ovih godina vrtimo u krug.

Nekad je to bilo pravosuđe, odlazak stranih tužilaca, problematiziranje NATO puta, pa onda zeleno svjetlo za NATO put zarad nekih drugih koncesija. Danas je to pitanje ne samo Zakona o sudovima i sastava, odnosno eventualnog odlaska stranih sudija, već prije svega pitanje imovine ili, kako to nesretno i nespretno govori visoki predstavnik, raspodjele državne imovine.

(SB)

(277)

Related posts:

Internacionalnu osnovnu školu baš briga za Mahira Rakovca PLJUŠTE OSTAVKE Osipaju se članovi bh. košarkaške vlade! ADVOKATSKA MAŠTA MOŽE SVAŠTA: Radončićev advokat lansirao nevjerovatnu teoriju zavjere! Edvin Omerović, sin zlatnog ljiljana dobio otkaz sa posla zbog klevetničkog priloga u emisiji “Mreža” Federalne televizije Pakleni plan ide dalje: Nakon Mostara počinje podjela Travnika, Tuzle, Bihaća… Kurić obrazložio: Drmać svojim kolegama želi dati otkaze, a nije u redu da njegova zaručnica igra više uloga nego ostali Drmać osuo po kolegi: Ja bih trebao biti ministar, a ne Kurić koji je… Dodik: Žao mi je Karadžića, gdje je sada 60.000 navodno silovanih žena i 300.000 ubijenih Još jedna uvreda za logoraše i žrtve zločina: Pogledajte šta su uradili članovi Boračke organizacije Vojske Republike Srpske “KRVAVI” FUTSAL: NOKAUTIRAN MOSTARAC U SARAJEVU!

PROFESORICA DŽANANOVIĆ MIRAŠČIJA: “Oni koji su očekivali nešto drugo su očigledno bili u zabludi ili su pak svjesno bili saučesnici jednog procesa u kojem je Dodiku…”