“LUBURIĆ PARTY”, ILI MISA ZA ŽRTVE  KOMUNIZMA: Ako je gužva oko molitve za vojnike NDH išta dobrog donijela, onda je to otkrivanje antifašizma u Bošnjaka tamo gdje ga nikada nije bilo!

Ovih dana (11. maja) navršilo se šezdeset godina otkako je u Argentini uhapšen Adolf Eichmann, najozloglašeniji i najpoznatiji oficir SS-a, zločinac koji je u nacističkom poretku svog imenjaka Hitlera bio zadužen za organiziranje koncentracijskih logora, masovna ubistva i deportacije Jevreja

 

 

Piše: SENAD AVDIĆ

 

 

O kakvom i kolikom je serijskom ubici riječ, govorio je na suđenju u Nurnbergu njegov podređeni dželat Dieter Wisliceny, SS-ovac, kazavši da je Eichmann bio ponosan na svoju presudnu ulogu u holokaustu i da je govorio da “će sretan otići u grob znajući da ima pet miliona ljudi na duši”. Eichmann se od savezničkih vojski nakon rata sklonio u Austriju, odakle je uz pomoć jednog pronacističkog katoličkog svećenika “pacovskim kanalima” dospio u Argentinu gdje je 15-ak godina živio samozatajno, pod tuđim imenom i relativno sigurno.

 

 

Adolf Eichmann je “sretno otputovao u grob” dvije godine kasnije nakon što je presuđen na smrt vješanjem, pa “omastio konopac” u jednom izraelskom zatvoru. Izraelski MOSAD ga je prethodno nakon hapšenja u Argentini, tajno prebacio u Izrael gdje mu je organizirano suđenje. Hapšenje i ektradicija Eichmanna proizvela je ozbiljan diplomatski skandal, pa je tadašnja izraelska premijerka Golda Meir pod pritiskom argentinskih vlasti pred Vijećem sigurnosti UN-a opovrgla umiješanosti njene Vlade u kidnapiranje nacističkog zlikovca, prebacujući odgovornost na privatne zaštitarske tvrtke. Sa suđenja Eichmannu filozofkinja Hannah Arendt izvještavala je za “New Yorker”, napisala i knjigu “Eichmann u Jeruzalemu” a kakve joj je probleme prouzročila njena kanonska dijagnoza o “banalnosti zla” precizno je rekonstruirala redateljka Margarethe von Trotta u odličnom biografskom filmu (iz 2013.) u kojem Hannah Arendt glumi Barbara Sukova.

 

 

SLUČAJ UBICE DŽELATA LUBURIĆA

 

 

Prošlog mjeseca navršilo se 51 godina od ubistva Vjekoslava Maksa Luburića, jednog od najsurovijih zločinaca u genocidnoj mašinerije Nezavisne države Hrvatske. Čak i izvještaji njemačkih službi iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine prepuni su sablažnjivih pojedinosti o monstruoznim zločinima počinjenim po naređenju Luburića “balkanskog Eichmanna”, kako je tituliran. Luburić je, kao i većina vrhovnika NDH-a, prepuštajući svoju vojsku i narod osveti i odmazdi pobjednika, pobjegao iz Hrvatske u Španjolsku kojom je vladao fašistički diktator Francisco Franko. Suvišno je reći da se i on iskrao istim pacovskim kanalima koje su koristile i brojne njegove kolege iz NDH-ovskog udruženog fašističkog poduhvata. Luburića, gospodara života i smrti u ratnom Sarajevu, te konclogorima u Jasenovcu i Gradišci Staroj, pravda je stigla u u gradiću Karkhente, nedaleko od Valencije, gdje je vodio miran, obieljski život u raskošnoj kući. Zatučen je sa više udaraca metalnom šipkom dok se odmarao u dnevnom boravku. Ubica je bio Ilija Stanić, tada 24-godišnji mladić iz okoline Konjica sa savršenim neprijateljskim pedigreom: oca, isaknutog ustašu, komunisičke su vlasti neutralizirale tek nekoliko godina nakon rata. Pripadao je odmetnicima “križarima” koje su vodile svoj otpor protiv komunista i nakon što je rat odavno okončan.

 

 

Jugoslavenske tajne službe tog vremena nisu Maksu Luburiću namijenile sudbinu Eichmanna, niti svećenika Krunoslava Draganovića, važnog svjedoka uloge katoličkog klera u NDH, koji je krajem 60-ih godina kidnapovan u Italiji i tajno prebačen u Jugoslaviju, saslušan i ostavljen u miru kućnog pritvora kojeg je do kraja života proveo u Sarajevu. Instrukcija koju je Ilija Stanić dobio od svojih nalogodavaca iz komunističke tajne službe UDBA-e prije odlaska najprije u Njemačku, potom i u Španiju u pohode Maksu Luburiću, bila je, kazano jezikom korištenim (od strane Vladimira Šeksa) tokom međunarodne potrage za Antom Gotovine “locirati, prevariti, ubiti”. Stanić je kao dijete “palog borca”, pri tom zemljaka iz Hercegovine, kupio povjerenje fašističkog monstruma Luburića, revonosno i samozatajno obavljao je sve povjerene mu poslove, tjelohranitelja, kuhara, batlera…sve do tog aprila 1969. kada mu je rascopao glavu metalnom šipkom i utekao nazad u Jugoslaviju. Navodno je za ovom brutalnom metodom posegnuo tek nakon što je zakazao otrov kojeg je usuo u Luburućevu podnevnu kavicu.

 

 

Za učinjeni patriotski podvig-zločin Ilja Stanić je po povratku u zemlju izdašno nagrađen, slavljen, hvaljen čak i od najvećeg sina Josipa Broza Tita. Materijalno situiran toliko da je lako mogao zadovojii svoju bonvivansku i boemsku prirodu, živio je buran i bučan život širom bivše države, sve dok se nije skrasio u Sarajevu. Svojim partnerima u piću znao je potanko, sa svim brutalnim detaljima, opisivati događaj iz onog proljenog dana iz kuće u predgrađu Valencije. Sarajlije, kojima je Luburić bio simbolički i stvarno, ono što je njemačkim Jevrejima predstavljao Eichmann sladostrasno su slušale Stanićeve dogodovštine, a policija je na oba oka žmirila na nerijetke ekscese koji su ga pratili. Pri punoj svjesti, i za medije nikada nije priznao da je sam likvidirao Luburića, učinio je to, kako je više puta ponavljao, sa još dvojicom hrvatskih domoljuba da bi se “osvetili Luburiću zbog toga što je izdao Antu Pavelića”.

 

 

Ilija Stanić rat je dočekao u Sarajevu sa obitelji, radio je u državnoj službi, premda mu je “za minuli rad” nuđeno da nastavi živjeti u Srbiji, gdje mu je preselio jedan dio obitelji . O njemu se zadnjih godina ništa ne čuje, prije toga je dao nekoliko intervjua hrvatskim i ovdašnjim medijima, u kojima je više sakrivao, nego otrkivao svoju ulogu u likvidaciji Vjekoslava Maksa Luburića u Španjolskoj. Penzionerske dane je najčešće provodio u kafanama u Istočnom Sarajevu, Lukavici, Dobrinji, među predratnim poznanicima i poslovnim kolegama, javnim i policajcima i civilu i u penziji. Nekako mu je bilo sigurnije i zanimljivije nego u “običnom” Sarajevu gdje je proveo životni vijek.

 

 

Ako je Ilija Stanić živ, a nema razloga da ne bude, znalo bi se da nije, a tek mu je 75 godina, vjerovatno se kiselo smiješi dok sluša i gleda horske izljeve anifašističkih i antiustaških senimenata iz redova dominanantih bošnjačkih političara, intelektalaca i analitičara patriotskog kalibra. “Neće se ovdje veličati fašistička ideologija Maksa Luburića najvećeg ubice Sarajlija u Drugom svjetskom ratu”, uglas, kao jedan, poručuju Izetbegović i Džaferović, Skaka i Zahiragić. Ne ostaju Luburiću i onima koji spremaju misu za stradale njegove časnike i simpatizere ni proslavljeni generali Muslimović, Ajnadžić, Prevljak… koji su, kao što je poznato, u najtežim trenutcima, ratnim, sačuvali vatricu antifašizma i multilateralnog humanizma u stamenim redovima svoje vojske.

 

 

BEHMEN PROTIV JOKERA

 

Vrti, vjerujem, Ilija, dok sluša neprekinute i nadahnue antifašističke borbene tirade protiv Luburića i njegovih ustaša, čiji duh, ovih dana iz boce pušta Katolička crkva, horor film iz ratnog ljeta 1992.godine. Prisjeća se kaka su mu u stan bahnuli, naoružani, srditi ljudi u čudnim uniformama uhapsili ga bez ikakvog naloga i objašnjenja, svezali ga i uz neizbježne batine i psovke odveli u podrum predratnog restorana “RS” na Marijin Dvoru, pretvorenog u štab te, ni vojne, ni civilne postrojbe. Njegovi otmičari, nisu imali nalog, nije mu rečeno niti za šta je kriv, a pogotovo šta planiraju sa njim raditi.

 

 

Stanića nije uhapsila nikakva uličarska, raspuštena banda kvartovskih huligana i divlja horda desperadosa, njegovu su sudbinu u svoje ruke uzeli pripadnici Biroa za istrage ratnih zločina, specijalne postrojbe formirane od strane Ministarstva odbrane BiH, uz podršku Predsjedništva Bosne i Hercegovine. Ako se znalo ko ih je formirao, nije se ništa znalo o poslovima i zadatcima, djelokrugu rada rečenog Biroa. Bavili su se navodnom istragom “posrbica”, “suradnika agresora”, “dojavljivačima”, “davaocima signala” srspkim artiljercima zbog čega se se građanima Sarajeva srpske nacionalnosti na pomen ove jedinice ledila krv u žilama. Sa krupnim razlogom. Na čelu vladinog Biroa za ratne zločine nalazio se Nusret Šišić-Dedo, koji je u tu posrojbu prekomandiran nakon krakotrajnog, diletatskog i kontraporduktivnog ratovanja pepoznatljivog po improviziranom topu dometa desetak metara , prvi je suradnik bio perspektivni lider SDA-ovske mladeži Mahir Žiško. On je bi mirnodopski, ratni i poratni miljenik SDA-ovog hardlinera Omera Behmena, koji je bio sklon i Dedi Šišiću i njegovom antikomunistikom, što će reći, proustaškom svjetonazoru.

 

 

Od nekog od ove dvojice, Šišića, ili Žiške, Ilija Stanić je u tokom boravka u kafanskom zindanu čuo i za šta ga se tereti i kakva mu je kazna, bez suda i suvišnih procedura namijenjena. Crimen mu je bila likvidacija “gospodina Vjekoslava Maksa Luburića”, a kazna će mu biti, kada se za to steknu uvjeti, prometni i sigurnosni, izručenje vojnim i sigornosnim strukturama “Herceg Bosne”. U ime hrvatskih vitezova ovaj transfer je dogovarao Mate Šarlija- Daidža, pravim imenom Nijaz Batlak, dugogodišnji ustaški emigrant u Kanadi, poznaik Šišića iz “onog rata” i dobar prijatelj kadrova iz SDA-ovskog prvog safa, Omera Behmena, priije svih, ali i Izetbegovića i ostalih mladomuslimana. Navodno je Šarlija, kasniji vojni ataše Hrvatske u Sarajevu za kapitalca Stanića nudio njegovim isporučiteljima tristo pušaka i još štošta drugoga.

 

 

Nekoliko nedjelja držali su “istraživači zločina” Iliju Stanića u podrumu na Marijin Dvoru. Zatočen je na pedesetak metara udaljenosti od mjesta na kojem je počinjao dugački red o drveće obješenih Sarajlija u martu 1945.godine, zločin čiju je morbidnu maštovitost mogla samo smisliti osoba kalibra Maksa Luburića. Razapet na čengele, dvije gvozdene kuke koje koriste mesari, a Luburić je bio jedan iz tog esnafa vješt u tom iživljavanju, Ilija Stanić se vjerovatno pitao da li bi u Izraelu bilo moguće, ili zamislivo da neka vladina, ili samostalna potrojba kidnapuje pripadnike MOSAD-a koji su “odradili” Adolfa Eichmanna i da ih isporuče eventualnim nacistima u Njemačkoj?!

 

 

Odužilo se tamnovanje Ilije Stanića u šapama Biroa za ratne zločine nekoliko nedjelja , sve do do u jesen 1992.godine kada su pripadnici sarajevske policije upali u zatvor, skinuli izmrcvarenog zarobljenika i pohapsili njegove tamničare, njih desetak.

 

 

Nikada ovaj zločin nije sudski procesuiran, za to se ponovo pobrinuo rečeni potpredsjednik SDA Omer Behmen, koji će ubrzo nakon izlaska iz zatvora Šišića, Žiška njihovih “istraživača zločina” otići za mabasadora BiH u Iran. Prije odlaska nije propustio tražiti odgovornost šefa sarajevske policije koji je naredio akciju oslobađanja Ilije Stanića. Biro za israživanje ranih zločina, na rados brojnih Sarajija, civila i vojnika, je nakon toga ugašen, Nusret Šišić, demobiliziran. Nakon njegove smri ulica u saraevskom naselju Koševsko brde, koja je prehodno nosila ime Vojislava Kecmanovića-Đede, anifašise i predsjedavajućeg ZAVNOBIH-a promijenina je ime u Nusreta Šišića- Dede. Iliju Stanića je u svoju jedinicu i pod svoju zaštitu stvavio jedan narodni komandant sa Baščaršije i omogućio mu da u miru i spokoju dičeka kraj rata.

 

 

ZAŠTO JE SVE OVO VAŽNO

 

Podsjećanje na ovu odvratnu, mučnu ratnu priču o kojoj se relativno malo i nedovoljno zna sasvim je ciljano i (zlo)namerno ispričano u ozračjub mise kojom će se u sarajevskoj Katedrali komemorirati pripadnicima zločinačke NDH vojske pogubljenim nakon rata, tokom povlačenja kroz Sloveniju i Austriju. Žestoki je i plebiscitaran otpor na koji je taj zapaljivi vjersko-poltički događaj, svojersno kukavičije jaje smišljeno u utjecanim vjerskim i političkim centrima susjedne Hrvatske, naišao unutar bošnjačkih struktura. Bošnjačka se elita negodujući protiv te ceremnije poziva se na “neporecivu, plebiscitarnu antifašističku tradiciju našeg (bošnjačkog) naroda”.

 

 

Slučaj sa hapšenjem Ilije Stanića, čija je krivica bila samo u tom što je dohakao najsvirepijem masovnom ubici na Balkanu, samo je jedna, mala, ali upečatljiva ilustracija licemjerja bošnjačke službene, dominantne prakse i neprekinutog, golemog raskoraka između načelnog i deklarativnog spram praktičnog u njihovom ponašanju i držanju prema fašističkoj pandemiji. Je li ikoga unutar bošnjačke političke klase i duhovno-intelektualnih šegrta bilo stid ovih dana dok je gledao i slušao Jakoba Fincija, Elija Taubera (o zvaničnim rekacijama ambasade Izraela nećemo govoriti) kako se srčano, svojski, civilizacijski nadmoćno suprotstavljaju koketiranju sa fašističkim režimom od strane katoličkih velikodostojnika u Hrvatskoj i BiH. Kako bošnjačko adoriranje Finciju i Tauberu ide uz slavljenje Mustafe Busuladžića, davanje imena ulicama i školama tog notornog fašističkog kolaboranta koji je usred Drugog svjetskog rata primjetio da je “iz čaršije nestalo Židova…i njihovih špekulacija, prevara i izrabljivanja”.

 

 

Kada se Bakir Izetbegović i bošnjačka svita protiveći se održavanju mise za žtve Bleiburga, poziva na 10 hiljada žrtvava fašističkog terora u Sarajevu od 1941-1945 zašto nije im valjda tek tako promaklo da su 70 posto od tog broja bili oni za koje Busuladžić ne bez svirepog likovanja konstatira “da su nestali iz čaršije”.

 

 

Bošnjački odnos prema fašizmu, kao ni hrvatski, srpski, slovenački, nije bio jednoznačan, pravolinijski, niti je bio plebiscitarno negativan i kritičan, kako se želi dokazati povijesnim falcifikatima i revizionističkim polufabrikatima . Bio je ambivalentan, bio je rigidan, oprtunistički, ali borbeno antifašistički, istovremeno. Ovisno o tome o kojem dijelu bošnjačkog korpusa govorimo. Prema nekim istraživanjima žrtava Drugog svjetskog rata, onim koje su proveli demografi Vladimir Žerjavić i Bogoljub Kočević tokom povlačenja hrvatske vojske nakon kapitulacije Nezavisne države Hrvate, ubijeno je oko 10 hiljada vojnika koji su pripadali muslimansko-islamskom vjerskom i nacionalnom krugu. Jedan dio njih je živio u Hrvatskoj, ali je mnogo više žrtava bilo među muslimanima iz Bosne i Hercegovine koji su bili mobilizirani, ili se dobrovoljno priklonili ustaškim i domobranskim postrojbama. Oni su se, kao pripadnici poražene soldaeske pred razgorađađenim pobjednicima željnim osvete povlačili sa familijama, ženom i djecom. Nedvojbeno je i to da je dobar dio muslimanske uleme, vjerske i intelektualne elite tijesno surađujući sa slugama Hitlerovog Trećeg Reicha (poput muftije jeruzalemskog Mohammeda Amina Al Husseinija) ohrabrivali odlazak muslimanskih mladića u fašističke postrojbe.

 

 

 

Da su izravno odgovorni za dimenzije toga strašnog stradanja na putu bez povratka. Po jednom od takvih podstrekača, Huseinu efendiji Đozi, aktivnom imamu u SS vojnom sustavu, danas se zove škola u Goraždu. Husseini je tokom svoje posjete Bosni i Hercegovini 1943. godine sa Đozom obišao Goražde. Tih je mjeseci, također, sa Adolfom Eichmannom posjetio Auschwitz, a u radijskim propagandnim vazovima je, gotovo busuladžićevski “tolerantno”, poručivao: “Izjavljujem sveti rat, braćo u Islamu! Ubij Židova! Ubij ih sve”!

 

 

Oni, dakle, koji su bosanske mladiće davali “u amanet” ovakvom zlikovcu, sasvim sigurno ne mogu biti dio “antifašističke tradicije” tog naroda, niti ih u taj tabor mogu svrstati njhovi današnji simpatizeri i sljedbenici koji izmaštavaju svijetlu antifašitilčku prošlost mladommuslinanskog ratnog vjerskog i poltičkog kruga.

 

 

Prema istraživanju istih autora, ali i nekih drugih, u konclogoru Jasenovac ubijeno je oko više od 15 hiljada muslimana, antifašista, protivnika NDH režima. Oni su stajali sa druge strane filofašističke, oportunističke ili samodezorjentirane, licejmjerne i samodovoljne vjerske i duhovne nomenklature u BiH koja je pravo opasnost “za din i iman” vidjela u komunizmu, i Britancima, a ne u Hitleru i Paveliću.

 

 

Sve se ovo, mnogo toga drugog o “povijesti svog naroda”, bez uljepšavana, lakirovki, revizionizma i impresionističke historiografije mora znati, imati u vidu kada se razgovara o ovoj hiperosjetljivoj temi. U tom slučaju, nimalo neobično, niti “raspar”, neće izgledati to što se u gradu u kojem Mustafa Busuladžić “ima” ulicu, školu i plebiscitarno poštovanje “svog naroda”, sa istim moralnim legtimitetom drži misa i odaje počast zločincima iz jednog drugog konstitutivnog naroda…

 

(START BH)

(286)

“LUBURIĆ PARTY”, ILI MISA ZA ŽRTVE KOMUNIZMA: Ako je gužva oko molitve za vojnike NDH išta dobrog donijela, onda je to otkrivanje antifašizma u Bošnjaka tamo gdje ga nikada nije bilo!

About The Author
-