Izrael se oslanja na Zapad, posebno na Ameriku, kako bi se odbranio od međunarodnog pritiska, ali njegova podrška nije neograničena. Obećanje da Amerika “čuva leđa Izraelu” riskira da postane suučesnik u izraelskim akcijama, na štetu njegovih interesa u regiji i drugdje.

 

 

“Uništit ćemo Hamas. Mi ćemo trijumfovati. Možda će nam trebati vremena, ali završit ćemo ovaj rat jači nego ikada”, riječi su Benyamina Netanyahua, izraelskog premijera, koje imaju za cilj ne samo prenijeti odlučnost, već i signalizirati da je njegov rat u Gazi drugačiji. Izrael više nema za cilj kazniti i odvratiti Hamas. Sada ga želi potpuno uništiti.

 

 

Ali, to je teško ostvarivo. Hamas je u isto vrijeme vjerska ideja, društveni pokret, politička stranka, vlada i hibridna milicija privržena terorizmu. Šta god se dogodilo u Gazi, Hamas ostaje moćna politička snaga na Zapadnoj obali, piše britanski list “The Economist” u velikoj analizi prilika na Bliskom istoku.

 

 

U privatnim razgovorima izraelski vojni zvaničnici uže definiraju cilj: zauzeti glavno urbano središte Gaze; izbrisati najviše političko i vojno vodstvo Hamasa na tom području; i uništiti što je više moguće njegovih vojnih kapaciteta.

 

 

To bi moglo potrajati sedmicama ili čak mjesecima borbe od kuće do kuće, s obzirom na opsežnu mrežu tunela ispod Gaze. U Iraku i Siriji lokalne snage potpomognute zapadnim zračnim snagama i hiljadama zapadnih vojnika provele su 277 dana na ulicama Mosula i 90 dana u Raqqi, boreći se protiv džihadista Islamske države 2017. godine.

 

 

Ehud Barak, bivši izraelski premijer, tvrdi da se Izrael suočava s četiri problema. Tri su o ratu: kako se boriti usprkos prisutnosti talaca, kako izbjeći rat na dva fronta koji uvlači libansku miliciju Hezbollah i kako dobro istkoristiti vrijeme s obzirom na neizbježnu eroziju međunarodne podrške kako patnja Palestinaca raste. Četvrti problem odnosi se na dan nakon borbi: “Kome možemo predati baklju?” pita gospodin Barak.

 

 

Posljednje pitanje je đavolski problem na koji Netanyahu ne nudi odgovor. Hamasov napad 7. oktobra pokazuje da je izraelska politika kontrolisanja teritorija izvana, stvaranjem obruča na kopnu i na moru, opasna. Ipak, u prošlosti se okupacija Gaze, u kojoj živi više od 2 miliona ljudi, pokazala preskupom za održavanje. Pod pritiskom nasilja Hamasa i drugih milicija, Izrael je 2005. povukao posljednje svoje vojne snage i jevrejske doseljenike s teritorija.

 

 

Bez provedive sigurnosne i političke strategije za “dan poslije”, svaka vojna pobjeda može se raspasti. “Sjetite se Afganistana. Sjetite se Iraka. Zapamtite Libanon”, upozorio je Barak na nedavnom webinaru Carnegie Endowment for International Peace, američkog think-tanka. Mislio je na izraelsku invaziju na Libanon 1982. i američku invaziju na Afganistan 2001. i na Irak 2003. Sve tri bile su izazvane terorističkim činovima. Sve tri bile su obilježena velikim početnim vojnim uspjesima. I sve tri pretvorile su se u teške političke debakle.

 

 

“Izraelci su u istom stanju u kojem smo mi Amerikanci bili odmah nakon 11. septembra”, tvrdi Kenneth Pollack iz American Enterprise Institutea, think-tanka u Washingtonu, DC. “Bili smo tako ljuti i tako uplašeni. Sve na što smo se zapravo fokusirali bilo je uništavanje svakoga ko nam je prijetio, a nije se pridavalo dovoljno pažnje onome što slijedi.”

 

 

Što su ratovi protiv terorizma izazvali

 

Američki “globalni rat protiv terorizma” započeo je trijumfalno. Samo dva mjeseca nakon napada al-Qaide na Ameriku u septembru 2001. godine, snage pod vodstvom Amerike kontrolirale su Kabul, glavni grad Afganistana. Talibanska vlada je nestala. Al-Qaida je bila progonjena. Njegov vođa, Osama bin Laden, praćen je u Pakistanu i ubijen 2011. godine. Ali, talibanska pobuna se nastavila. Izgubivši više od 2400 vojnog osoblja, Amerika je otišla 2021. Afganistanska vlada pala je gotovo odmah i talibani su se vratili na vlast.

 

 

I rat u Iraku bio je neslavan i daleko krvaviji. Još jednom su američke snage brzo zauzele glavni grad, Bagdad, u aprilu 2003. Predsjednik George W. Bush šepurio se na pilotskoj palubi nosača aviona USS Abraham Lincoln na kojem je stajao natpis: “Misija izvršena”. Zapravo, zemlja je bila pred skliznućem u građanski rat. Američke snage uhvatile su Sadama Huseina, iračkog diktatora, ali su se ubrzo suočile s krvavim pobunama i sunitskih i šiitskih milicija. Američke snage povukle su se 2011., ali su se vratile u manjem broju 2014. kako bi pomogle poraziti Islamsku državu nakon što je zauzela dijelove Iraka i Sirije. Sve u svemu, Amerika je izgubila oko 4.500 vojnika, a da ne spominjemo oko 300.000 poginulih Iračana, većinom civila.

 

 

Za Husseina Ibisha iz Instituta arapskih zaljevskih država u Washingtonu, američkog think-tanka, lekcije su jasne. Terorističke i pobunjeničke grupe, tvrdi on, pribjegavaju spektakularnom nasilju kako bi izazvale iracionalan odgovor: “Oni znaju da je šteta koju mogu učiniti dominantnoj sili ograničena. Oni razumiju da je šteta koju njima dominantna sila može učiniti beskrajno veća.”

 

 

Vlastita historija Izraela nudi slična upozorenja. U junu 1982., usred artiljerijske razmjene preko izraelske sjeverne granice s Palestinskom oslobodilačkom organizacijom (PLO), palestinskom krovnom organizacijom tog doba, naoružani napadači su pucali i ranili izraelskog ambasadora u Londonu. Izraelska vlada shvatila je napad kao casus belli za invaziju na Liban i razbijanje PLO-a, iako je pogodak pripisan rivalu PLO-a – organizaciji Abu Nidal. Izraelske snage opkolile su PLO u zapadnom Bejrutu, prisilivši njenog vođu Yassera Arafata i hiljade boraca da odu u egzil. Kršćanski saveznik Izraela, Bachir Gemayel, izabran je zatim za predsjednika Libana.

 

 

Onda se sve raspalo. Gemayel je dignut u zrak. Pred očima izraelskih snaga, njegovi falangistički borci osvetili su se ubijanjem Palestinaca u izbjegličkim kampovima Sabra i Chatila. Izraelska istražna komisija utvrdila je da je Ariel Sharon, izraelski ministar odbrane, indirektno odgovoran, te je degradiran. U roku od godinu dana, pod pritiskom antiratnih protesta, Menachem Begin, premijer Izraela, objavio je svoju ostavku.

 

 

Jedna od posljedica libanonske zavrzlame bila je ta da je PLO zamijenio Hezbollah, moćniju šiitsku organizaciju, koja je uspjela istisnuti Izrael iz Libana 2000. godine. Drugi utjecaj bio je na Palestince, unutar okupirane Zapadne obale i Pojasa Gaze. Njihova prva intifada, ili “istresanje”, ustanak bacanja kamenja koji je započeo 1987., postavio je pozornicu za sporazume iz Osla između Izraela i PLO iz 1993. godine. Arafat se trijumfalno vratio u Gazu sljedeće godine.

 

 

Hamas se pojavio kao glavna snaga nasilnog odbijanja. Kopirajući Hezbullahovu taktiku samoubistava, učinio je mnogo za uništavanje sporazuma iz Osla. Istjerao je Izrael iz Gaze 2005. i pobijedio na parlamentarnim izborima u Palestini 2006. Sljedeće godine istisnuo je Palestinsku samoupravu (PA), administraciju koju je stvorio PLO. Lišena Arafata, koji je umro 2004.godine, zaglavljeni u područjima autonomnog teritorija na Zapadnoj obali i nesposobna postići napredak prema pregovorima o državi, PA je brzo diskreditirana budući da je tonula u autokratiju i korupciju.

 

 

Teorija odvraćanja

 

Od 2006. izraelski ratovi temelje se na kažnjavanju i odvraćanju, ne želeći uništiti svoje neprijatelje, već nanijeti tako visoku cijenu da odvrati one poput Hamasa i Hezbollaha od napada na Izrael.

 

 

Odvraćanje je, međutim, teško izmjeriti. U slučaju Hezbollaha, to se općenito održalo od posljednjeg velikog rata u Libanu 2006. godine, izazvanog prekograničnim napadom Hezbollaha u kojem su zarobljena dva izraelska vojnika. Borbe su dovele do široko rasprostranjenog razaranja, osobito u Dahiehu, šijitskoj četvrti Bejruta. Vođa Hezbollaha, Hassan Nasrallah, kasnije je priznao da ne bi naredio napad da je znao da će reakcija Izraela biti tako oštra.

 

 

Međutim, u Gazi su razdoblja zatišja bila kraća. Izrael se uključio u ono što neki nazivaju “košenjem trave”, tj. povremeno tukući Hamas kako bi ga oslabio. Kao odgovor na Hamasovu raketnu vatru, izraelske snage su se uglavnom oslanjale na osvetničko bombardiranje i zaštitu svog protivzračnog odbrambenog sistema Iron Dome (željezna kupola). Kopnene jedinice ulazile bi u Gazu samo nevoljko.

 

 

Odvraćanje traje dok odjednom ne prestane. Hamasova krvožednost 7. oktobra bila je “možda najokrutnija akcija u 100 godina sukoba između Izraela i Palestinaca”, primjećuje Hussein Ibish. Ipak, Izrael upada u Hamasovu “zamku” u žestini svoje odmazde. Borbe će preusmjeriti međunarodne simpatije od Izraela prema Palestincima, omogućiti Hamasu da preuzme vodstvo nad palestinskom stvari i uništiti izglede za približavanje između Izraela i Saudijske Arabije, tvrdi Ibish.

 

 

Izrael nije raspoložen za suzdržavanje. Zaboravite košenje trave; želi istrebljenje. Ali takvo iskorijenjivanje stvara novi problem. “Ako namjeravate eliminirati Hamas, to je političko pitanje, a ne vojno”, kaže Lawrence Freedman s King's Collegea u Londonu. “Morate nešto uspostaviti, inače će se Hamas vratiti.”

 

 

Izraelci u Libanu 1982. i Amerikanci u Afganistanu i Iraku nakon 2001. imali su saveznike na terenu i svojevrsne planove za dan poslije, koji su bili manjkavi. Izrael danas u Gazi djeluje sam. PA je slab i ne može se vidjeti da se vraća u Gazu na izraelskim tenkovima. Većina arapskih vlada ima malo ljubavi prema Hamasu, ali ima malo hrabrosti da vidi kako se udružuju s Izraelom protiv njega.

 

 

“Nije me briga što će se sljedeće dogoditi”, kaže Eitan Shamir, direktor Centra za strateške studije Begin-Sadat, izraelskog think-tanka. “Što god da je, počinje uništenjem Hamasa. Saveznici su krenuli u rat protiv nacista i tek kasnije razvili plan upravljanja poslijeratnom Njemačkom”, napominje. Prema njegovom mišljenju, nezgode Amerike i Izraela počele su kada su intervenirali u lokalnu politiku umjesto da odmah odu. Štaviše, američko iskustvo nema velike važnosti za Izrael, kaže gospodin Shamir. Bio je uključen u ekspedicijske ratove i mogao je vratiti trupe kući: “Izrael je potpuno drugačiji. Borimo se za naše domove. Nemamo drugog izbora.”

 

 

Za mnoge Izraelce koji, poput Shamira, misle da je mir nedostupan u doglednoj budućnosti, jedina opcija je nastaviti žestoko udarati neprijatelje, sve dok ne nestanu ili se promijene. Ako sadašnji rat Izraelu donese nekoliko godina tišine, kažu, to je dovoljno.

 

 

Izrael, međutim, nema odriješene ruke. Međunarodno pravo i ponekad domaće mišljenje određuju koliko oštar odgovor može biti. Izrael se oslanja na Zapad, posebno na Ameriku, kako bi se odbranio od međunarodnog pritiska, ali njegova podrška nije neograničena. Obećanje da Amerika “čuva leđa Izraelu” riskira da postane suučesnik u izraelskim akcijama, na štetu njegovih interesa u regiji i drugdje. Uzmimo jedan primjer: arapski komentatori već povlače usporedbe između američkog osuđivanja ruskih zločina u Ukrajini i popustiljivosti kod izraelskog bombardiranja Gaze.

 

 

Takve zabrinutosti objašnjavaju zašto je Antony Blinken, državni sekretar, na Bliskom istoku nastojao otvoriti humanitarni koridor, dopuštajući prolazak vitalnih zaliha u Gazu i barem nekim ljudima u Egipat. Za sada, međutim, razmišljanje g. Blinkena o svijetu nakon Hamasa uglavnom je floskula: “Regija koja se okuplja, integrira, normalizira odnose među svojim zemljama, ljudi koji rade u zajedničkom cilju za opću dobrobit.”

 

 

Rješenje neće biti lako. To je razlog više da o tome sada razmišljamo. Jay Garner, američki general zadužen za postavljanje nove administracije u Iraku 2003., požalio se da je George Marshall, komandant američke vojske tokom Drugog svjetskog rata, više od dvije godine uživao u planiranju posthitlerovske Njemačke, dok je njemu dato samo nekoliko mjeseci da pripremi post-Sadamov Irak. Izrael i svijet možda će imati još manje vremena da se pripreme za ono što dolazi nakon Hamasa u Gazi, piše The Economist.

 

(SB)

(581)

LEKCIJE SU TU, SAMO IH TREBA ČITATI: Ako Izrael ponovi ove greške iz prošlosti, čeka ga TEŠKI DEBAKL!