Normalni ljudi se junački bore, prsa u prsa, a samo psihopatski pojedinci čine zločine u ratu. Ti psihopati su namjerno ubačeni u vojsku da počine zločine u Srebrenici.

 

 

Kada smo ušli u Srebrenicu, naređeno je da se ni pod koju cijenu ne smije vršiti nikakva odmazda prema civilnom stanovništvu. Još 1995. godine imao sam saznanja da je ta operacija njemački projekt. U to vrijeme nisam razumio geopolitičku situaciju pa nisam razumio ni riječi: “Plan Njemačke je pronaći negativce u Europi koji će ih srušiti. Vi ste odabrani da budete ti negativci i to je projekt” . Mislio sam da je to nevjerojatno. No, vidim da je to projekt koji je realiziran nakon 29 godina. Poslije rata su nizozemski časnici u Haagu za moju jedinicu govorili da je nadmoćna i disciplinirana. Nitko od mojih vojnika ili zapovjednika nije optužen ni pred jednim sudom za ratne zločine. Normalni ljudi se junački bore, prsa u prsa, a samo psihopatski pojedinci čine zločine. U Srebrenici su strane službe namjerno infiltrirale ljude u Vojsku Republike Srpske koji su počinili taj dio zločina. Ovim riječima u razgovoru za Kurir o ratu i zločinu u Srebrenici govori pukovnik Milan Jolović Legenda, zapovjednik specijalne jedinice “Vukovi s Drine” koja je bila u sastavu Vojske Republike Srpske. Strašnih događaja prisjeća se s jakim emocijama, a o gubicima svojih ratnih suboraca kaže: „Smrt se dogodi u sekundi, ne znaš kako je to kad 15 minuta prije smrti sjediš s nekim u rovu. i pojesti mesnu štrucu iz konzerve, pričati, šaliti se, metak pogodi i nema ga, zato postoje posttraumatski sindromi od kojih se ljudi s ratišta teško liječe”.

 

 

Kao zapovjednik specijalne jedinice “Vukovi s Drine”, koja je bila u sastavu Vojske Republike Srpske, svjedočili ste svim događajima u Srebrenici. U početku uopće nije bilo plana zauzimanja Srebrenice, ali je tijekom operacije izdana zapovijed. Kako se dogodio ovaj stravičan zločin? A kako svi vi koji ste bili sudionici tog teškog rata sada gledate na optužbe i predloženu rezoluciju kojom se zločin u Srebrenici proglašava genocidom?

 

 

Kada je 1993. godine francuski general Morillon ušao u Srebrenicu i kada je stvorena zaštićena zona, u Srebrenicu je trebala ući i vojska Republike Srpske, ali su to spriječili međunarodna zajednica i predsjednik Slobodan Milošević. Od tog trenutka Srebrenica je trebala biti demilitarizirana zona pod zaštitom Ujedinjenih naroda, što se nije dogodilo. U početku nije zabilježen niti jedan incident srpskih snaga. Zona između Žepe i Srebrenice nije bila zatvorena, ali je postojala otvorena komunikacija. Akciji oslobađanja Srebrenice 1995. godine prethodilo je ubojstvo srpskih drvosječa. Odatle su izlazili naoružani vojnici zaštićene zone i ubijali srpske seljake, srpske drvosječe, čobane. Zbog toga je izdana zapovijed da se zaštićena zona Žepa i Srebrenica fizički razdvoje. Dočekali su nas dobro naoružani i ukorijenjeni muslimanski sastavi. Nanijeli su nam velike gubitke i imali smo mrtvih i ranjenih.

 

 

Ali uspjeli ste zauzeti ciljana područja i razdvojiti dvije enklave.

 

 

Da. Tijekom akcije stigla je naredba za ulazak u Srebrenicu. Prije ulaska avion je raketirao moje zapovjedno vozilo u dva rafala, tada sam jedva izvukao živu glavu. Kada smo ušli u Srebrenicu, naređeno je da se ni pod koju cijenu ne smije vršiti nikakva odmazda prema civilnom stanovništvu. Moj zadatak je bio osigurati šire područje Srebrenice kako bi osigurao ulazak zapovjednika Glavnog stožera. U Srebrenici tada nije počinjen nikakav zločin i svi civili su preseljeni u Potočare na sportski stadion. Nakon toga su me izvukli s terena i poslali u pravcu Žepe.

 

 

Što je svemu tome prethodilo, postoje li optužbe da je cijela akcija bila dio smišljenog projekta?

 

 

Hakija Meholjić, koji je bio komandir stanice milicije, 1995. godine je s grupom rukovoditelja helikopterom UNPROFOR-a prebačen u hotel Holiday Inn u Sarajevu na sastanak s Alijom Izetbegovićem.

 

 

Je li taj video dostupan i na YouTubeu?

 

 

Da, vidite Aliju Izetbegovića kako mu kaže sljedeće: “Bill Clinton mi traži 5.000 mrtvih Muslimana, da možemo reagirati, angažirati snage za brzu intervenciju i bombardirati srpske položaje”. Njima je trebalo Republiku Srpsku svesti na 49 posto prema 51, a tada je Vojska Republike Srpske držala blizu 70 posto teritorija. Nisu mogli bez bombardiranja. Na to je Meholjić rekao: “Predsjednice, jeste li vi normalni? Kako ja mogu doći među svoj narod i reći – trebam vas izdvojiti 5.000, pobiti i žrtvovati da nas Amerikanci okruže i interveniraju!?!

 

 

Odbio je?

 

 

Da. Ali tako su s engleskom obavještajnom službom počeli raditi plan B. Ljudi su obučavani i infiltrirani u Vojsku Republike Srpske. Oni su taj dio zločina učinili. Ne postoji normalan čovjek na svijetu koji neće osuditi bilo koji zločin. Ali ovdje je problem što se osuđuju samo zločini nad Muslimanima, a zločine nad Srbima nitko neće osuditi. Najveće stratište Srba tijekom građanskog rata u Bosni i Hercegovini bila su sarajevska i podrinjska stratišta. Ubijeno je 3500 ljudi, većinom civila, žena i djece. Bio je to projekt čišćenja te strane Drine od Srba.

 

 

 

 

 

 

Ali zločin su, nažalost, počinili obojica.

 

 

Nepobitno je da je u Srebrenici počinjen zločin. Neosporno je da je ovo sramota za srpski narod. Neosporno je da je kroz povijest srpskog naroda to ostavilo određenog traga. Ali pazite, ja redovno idem u Bratunac za Petrovdan na pomen srpskim žrtvama. Nitko iz međunarodne zajednice, niti predstavnik diplomatskog konzula, niti predstavništva u Bosni i Hercegovini nije došao pokloniti se srpskim žrtvama.

 

 

Pokazuje li taj nedostatak pijeteta da se na žrtve ne gleda jednako?

 

 

Uvijek pitam – zašto dijelimo žrtve? Zašto imamo empatije za neke žrtve, a nemamo empatije za druge? Samo da dođu i kažu: “Vaš zločin je veći, ali mi ćemo se pokloniti vašim žrtvama”. Ne, neće ni to. Srpske žrtve se jednostavno ignoriraju, a među srpskim žrtvama su uglavnom žene i djeca. Uvijek navodim primjer Brane Vučetića, dječaka od devet godina, koji još ima gelere u tijelu, bio je ranjen, bio je u zarobljeništvu. Stradao mu je sedamnaestogodišnji brat, ubijeni otac i majka. Otac direktora Memorijalnog centra u Potočarima je ubijen 1992. godine. Evo ja ću se prvi pokloniti i priznati genocid ako pokažu gdje im je mezarje i pokažu gdje su svi njihovi vojnici koji su poginuli u akcijama protiv Armije BiH. Republika Srpska od 1992. do 1995. godine su pokopane. Ne mogu jer svi oni koji su umrli prirodnom smrću ili čak umrli u nekom obračunu sa susjedom, svi su pokopani na jednom mjestu i piše 8300…

 

 

Kako se boriti protiv ove manipulacije kada je već toliko puta ponovljena kao istina?

 

 

Ta nam manipulacija šteti. Kažem nitko ne osporava zločin, nitko normalan čak ni u srpskom korpusu ne osporava zločin. Svaki naš predsjednik je otišao i naklonio se, ispričao se, a je li se netko od njih ispričao? Najveći srpski grad u bivšoj Jugoslaviji, izvan Republike Srbije, bilo je Sarajevo sa više od 150.000 stanovnika, a danas su Srbi u Sarajevu statistička greška. Predsjednik Dodik je jednom prilikom rekao da u Sarajevu živi više Kineza nego Srba.

 

 

Kad kažete da je Srebrenica projekt koji je planiran mnogo ranije, na što mislite?

 

 

To mi je rekao jedan Bugarin, koji je bio predsjednik IPCF-a, međunarodne policije koja je došla 1995. godine. Bio je u mojoj zoni odgovornosti i rekao je da je to sve njemački projekt. 1995. nisam tako shvaćao geopolitičku situaciju, pa nisam razumio kada mi je rekao: “Plan Njemačke je pronaći negativce u Europi koji će ih uništiti. Vi ste izabrani da budete ti negativci i to je projekt.” Mislila sam da je to nerealno i da se možda malo igra sa mnom. No, vidim da je to projekt koji je realiziran nakon 29 godina.

 

 

Je li sada najveći paradoks što je zahtjev Opće skupštine UN-a za usvajanje rezolucije o Srebrenici podnijela Njemačka?

 

 

Pa nije to paradoks, to je skandal nad svim mogućim skandalima! To je kao da najvećeg lopova, djevojčicu koja je ušla u susjedov voćnjak i ubrala jabuku, proglasite najvećim kriminalcem. To je usporedba s Njemačkom koja je pobila i unesrećila milijune ljudi u Europi i svijetu, a sada optužuje nas koji smo imali žrtve u građanskom ratu. Ali ima još nešto, muslimane u BiH koriste da pokažu arapskom svijetu kako se bore za prava muslimana u Europi.

 

 

Zašto se onda ne bore za ljudska prava u Gazi?

 

 

Nitko od vaših vojnika ili zapovjednika nikada nije bio optužen ili procesuiran pred bilo kojim sudom za ratne zločine.

 

 

Čak ste mogli čuti i zapovjednike Armije BiH kako hvale vojsku kojom ste zapovijedali, da nije činila zločine, kako ste to postigli u ovako teškim situacijama?

 

 

I danas sjedim s bošnjačkim i hrvatskim specijalcima i zapovjednicima na zajedničkim sastancima koje organizira SFOR. Bio je građanski rat, oni su bili uz svoj narod, ja sam bio uz svoj narod, ali svi oni nisu činili ratne zločine. U ratu je jako teško kontrolirati da se ne događaju ratni zločini. A kad uđete u pub, možda u pubu sjedi psihopat. Takvi ljudi čine zločine, a ne normalni. I u miru imate psihopate koji čine zlodjela, ubijaju očeve i majke i cijele obitelji. Zamislite u ratu. A kako biste izbjegli zločine, morate imati jaku disciplinu i neosporan autoritet za kontrolu svih svojih vojnika. Govoreći o meni i mojoj postrojbi, nizozemski časnici i vojnici koji su svjedočili u Haagu rekli su da je na fronti moja postrojba bila najorganiziranija, disciplinirana i najopremljenija postrojba koja je uvodila red. I to je bilo dovoljno na Haškom sudu da me privedu. O meni je sve rečeno u superlativima, a ja sam ponosan na sve svoje vojnike i starješine jer su se borili prsa u prsa.

 

 

Tri puta ste ranjavani, na frontu ste izgubili 81 čovjeka. To su najteže ratne situacije, kako nastavljate nakon gubitaka?

 

 

Oni su drugovi, oni su suborci i to boli. Desi se da 15 minuta prije smrti sjediš s nekim u rovu, jedeš štrucu iz konzerve, pričaš, šališ se, a metak pogodi i njega nema. To su velike traume, zato i postoje posttraumatski sindromi kada se ljudi ne mogu izliječiti od tih teških psihičkih trauma.

 

 

Susret s generalom Mladićem

 

 

Promaknuo me jer sam mu spasio život

 

 

Kako je izgledao vaš prvi susret s generalom Ratkom Mladićem i kako vas je on unaprijedio iz poručnika u čin satnika?

 

 

 

 

 

 

– To je bila najuspješnije organizirana akcija Vojske Republike Srpske 1993. godine “Lukavac 93”. Krenuli smo sa Jahorine prema Igmanu, da oslobodimo ta područja. Kada smo bili na padinama Igmana, na cijelom frontu je bila uzbuna da je general Mladić u blizini i da je potrebno hitno probiti blokadu i izvući ga. Bio sam tamo s jednim vodom, s nekih 25-30 vojnika. Imali smo tenk T-55. Odmah smo krenuli u pravcu gdje je on bio. Došli smo do jednog objekta i iskrcali se iz tenka jer se dalje nije moglo, bila je uzvisina s vrijeskom i grmljem. Razvili smo se u borbene strijelce, a ja sam bio zapovjednik u glavnim izviđačima. Ovo je najteži trenutak jer treba doći u kontakt sa svojim snagama, kako bi tzv Prijateljska vatra. U ratu je vrlo realna. Vatra je kad jedinice međusobno pucaju. Jedinica generala Mladića izgubila je kontakt s našim krilom i svojim osiguranjem. Tako je ostao u vrtači bez zaštite. Da su muslimanske jedinice znale da je tu, ne bi im ni trebale puške i oružje! Mogli su jurnuti na njega i uhvatiti ga živog, ali ni oni nisu imali točnu informaciju gdje je tko.

 

 

Koja je bila vaša uloga u spašavanju?

 

 

Imao sam sreću da sam kao zapovjednik bio na čelu izviđača i dalekozorom uočio Branislava Puhala iz generalova osiguranja kako stoji iza stabla u stavu za djelovanje. Prišli smo mu i on nas je odveo do generala Mladića. Imao sam pancir i general Mladić nije vidio moj čin pa me pitao: “Koji si ti čin?”. Rekao sam: “Poručniče, gospodine generale”. A Mladić je rekao: “Vi više niste poručnik, vi ste kapetan”.

 

 

Promaknuo te je. Što ste odgovorili?

 

 

Koliko sam bila uzbuđena što sam ga upoznala, nisam bila ni svjesna tih riječi, niti što smo napravili. Po povratku u matičnu jedinicu stigla je naredba o mom izvanrednom unapređenju. To je najveća čast za časnika. Kad ga njegov vrhovni zapovjednik izravno promakne u dužnost. Od tada počinje naše prijateljstvo i često na javnim okupljanjima ističe da sam ja i moja jedinica spasila njemu život i da mi je zahvalan.

 

(Kurir)

(444)

SREBRENICA JE BILA NJEMAČKI PROJEKAT! Pukovnik Milan Jolović: Tražili su “loše momke” po Europi da ih zamijene, izabrani su Srbi