ŠTA SE ONO NA BAŠČARŠIJI SJAJI, STANIVUKOVIĆEVA KOKARDA NA GLAVI: Četnik sam, al’ najlepši!

Piše: Danijal HADŽOVIĆ

 

U svakoj normalnoj državi slikanje pored simbola zločina i genocida, kakva je nesumnjivo četnička zastava koja to ni vizualno ne krije, značio bi automatski kraj politički karijere za takvu osobu i doživotnu sramotu. Naravno, BiH, kako je znano, ne samo da nije normalna država, nego u entitetu RS koji je upravo nastao na ideologiji i praksi četničkog pokreta, slikanje pored lobanje i kostiju može donijeti samo dodatne političke poene.

 

Draško Stanivuković, do prije nekoliko dana zvijezda, nada, uzdanica onoga što sebe voli nazivati građanskom scenom, mladić koji je imao i tu čast da ga sarajevski lajfstajl magazini tituliraju sa „zlatni dečko bh. politike“ ili da ga starice cmaču nasred Baščaršije, ponovo je slomio srce svojim dojučerašnjim fanovima – cerio se iznad lobanje i prekriženih kostiju, koji i na najbolji način oslikavaju zločin i nedjelo pokreta koji simbolizuju. I to u Foči, gdje je ta ista zastava u više navrata i u dva rata, nekoliko hiljada civila poslala u smrt.

 

I dok traje nevjerica, šok i histerija dojučaršnjih sljedbenika, samom Drašku vjerovatno nema ništa sporno u spomenutoj ikonografiji. Ta, ipak je on vrlo bliski partijski kolega Jelene Trivić koja ponosno ističe kako joj je životni idol Draža Mihailović, ali i dečko koji je u potpunosti prihvatio sistem vrijednosti i narativ na kojem je odgojen u Republici Srpskoj, po kojem se Ravnogorski četnički pokret Draže Mihailovića percipira kao herojski i oslobodilački, a i kako bi drugačije kad su njegovi ideali i ciljevi bili jaje jajetu Karadžićevom poduhvatu stvaranja RS.

 

Nije nevjerovatno da Stanivuković zaista ne zna ili neće da zna suštinu užasa zastave iza koje je pozirao. Svoje skromno obrazovanje, površnost i nenačitanost redovno demonstrira. No mlad je. Ne treba smetnuti s uma da je ovdje ipak riječ o tipičnom milenijalcu, pripadniku generacije koja zna da se svo znanje svakako nalazi u Googleu, pa stoga nema ni potrebu da ga konzumira osim u slučajevima kada zatreba za praktičnu upotrebu samopromocije i pravljenja površnog spektakla. Ipak, ovim putem iskoristit ću prostor, barem onoliko koliko ga u ograničenosti jednog članka ima, da učinim ono što njegovi profesori zasigurno nisu i Stanivukoviću objasnim suštinu „lobanje i kostiju“.

 

Fotografija korisnika/ce Magazin Gracija.

 

 

Stvoriti veliku Jugoslaviju i u njoj veliku Srbiju, etnički čistu

 

U državno-političkom smislu četnici su težili obnoviti Kraljevinu Jugoslaviju s dinastijom Karađorđevića na čelu, ali na način da ona sad bude sastavljena od tri  jedinice: Slovenije, Hrvatske i velike Srbije. Bilo je to na tragu Sporazuma Cvetković-Maček kojim je formirana Banovina Hrvatska te je za bolje dane ostavljeno da se od svih banovina istočno od nje formira jedinstvena „Banovina srpske zemlje“. Uslijed početka Drugog svjetskog rata i ubrzo i okupacije Jugoslavije, do realizacije ovog plana nije došlo. No četnici su bili odlučni Jugoslaviju preurediti kreiranjem velike Srbije. Međutim, otišli  su i korak dalje. Shvatajući da bi mogla biti problematična činjenica što će se u toj jedinici naći veliki broj nesrba koji na ideju življenja u velikoj Srbiji vjerovatno neće gledati blagonaklono, četnički ideolozi Dragiša Vasić i Stevan Moljević koji su definisali nacionalno-političke ciljeve četničkog pokreta, smatrali su da ratni haos četnici trebaju iskoristiti kako bi željenu teritoriju očistili od svih onih koji nisu Srbi. Moljević, koji je u augustu 1941. imenovan u Centralni nacionalni komitet Kraljevine Jugoslavije i imao ulogu jednog od najbližih savjetnika Mihailovića, svoju je ideju izložio u dokumentu „Velika Srbija“. Prema Moljevićevoj ideji u Veliku Srbiju trebalo je ući 65%-70% teritorije Jugoslavije, što bi uključivalo pored uže Srbije, i Vojvodinu, Kosovo, Crnu Goru, Makedoniju, cijelu BiH te veće dijelove Hrvatske: “…Srbima se nameće danas prva i osnovna dužnost: da stvore i organizuju homogenu Srbiju koja ima da obuhvati cijelo etničko područje na kome Srbi žive…”, navodio je Moljević. Dalje u dokumentu Moljević za druge etničke grupe predviđa mogućnost “preseljavanja i izmjene žiteljstva”, naročito Srba i dijela Hrvata, dok bi svi preostali Hrvati, svi Bošnjaci i nesrbi bili kako se u tekstu kazuje “počišćeni”, tj. očigledno fizički likvidirani. U vezi svoje ideologije i ostvarenja svog programa Moljević je još direktniji bio u pismu Dragiši Vasiću, također jednom od glavnih četničkih rukovodilaca, iz februara 1942.,  gdje po pitanju granica i društvenog uređenja poslijeratne “Velike Srbije” piše:  „Što se tiče našeg unutrašnjeg pitanja, razgraničenja sa Hrvatima tu držimo da treba odmah, čim se ukaže prilika, prikupiti sve snage i stvoriti svršen čin: zaposesti na karti označenu teritoriju, očistiti je pre nego li se iko pribere…; Krivcima bi valjalo otvoriti put – Hrvatima u Hrvatsku, a Muslimanima u Tursku (ili Albaniju) U pogledu muslimana valjalo bi da naša vlada u Londonu odmah reši pitanje s Turskom, u čemu će nas i Englezi pomoći. (Pitanje je!). Organizaciju za unutrašnje čišćenje valjalo bi odmah pripremiti, a moglo bi se, jer u Srbiji ima mnogo izbeglica iz svih srpskih krajeva …”.

 

 Puni rad na realizaciji Moljevićeve ideje u praksu zlokobno je naređen u depeši koju je 20. decembra 1941. Draža Mihailović uputio svom komandantu Pavle Đurišiću:

 

„Ciljevi naših odreda jesu:

 

  • Borba za slobodu celokupnog našeg naroda pod skiptrom Njegovog Veličanstva Kralja Petra II.
  • Stvoriti veliku Jugoslaviju i u njoj veliku Srbiju, etnički čistu u granicama Srbije — Crne Gore — Bosne i Hercegovine — Srema — Banata i Bačke.
  • Borba za uključenje u naš državni život i svih još neoslobođenih, slovenačkih teritorija pod Italijanima i Nemcima (Trst — Gorica — Istra i Koruška) kao i Bugarske, severne Albanije sa Skadrom.
  • Čišćenje državne teritorije od svih narodnih manjina i nenacionalnih elemenata.
  • Stvoriti neposredne zajedničke granice između Srbije i Crne Gore, kao i Srbije i Slovenačke čišćenjem Sandžaka od Muslimanskog življa i Bosne od Muslimanskog i Hrvatskog življa…”.

 

Rezultat slika za upit

 

Već od ljeta 1941. krenuli su masovni pokolji. U Bileći i njenoj okolini u junu mjesecu ubijeno je oko 600 Bošnjaka. Zatim se u julu dešava prvi masakr u Višgeradu kada je preklano oko 500 Bošnjaka. Istog tog mjeseca dolazi do pokolja preko 300 Hrvata kod Drvara. Prvi masovni val četničkog masakra nad muslimanskim stanovništvom u cjelokupnoj Istočnoj Bosni započeo je kasne jeseni 1941. godine. Nakon što su Italijani predali četnicima Višegrad, Foču, Goražde i okolna sela, te prisilili snage NDH da se povuku iz njih, uslijedio je sistemski masakr nad bošnjačkim stanovništvom širom ovog područja u kojem je ubijeno nekoliko hiljada Bošnjaka. U novembru iste te godine četnici u Goraždu vrše pokolj preko 300 Bošnjaka, u decembru u Foči ubijaju njih oko 500, a u Žepi oko 300. Zločini nisu bili ograničeni samo na Istočnu Bosnu. U septembru četnici ponovo kolju po Hercegovini te na području Bileće te ovaj put ubijaju oko 425 civila.

 

Još jedan pokolj Bošnjaka na području Foče desio se u augustu 1942., te se procjenjuje da je samo u ovom gradu ubijeno preko 2.000 ljudi. Zločini su se odvijali i u ostalim dijelovima istočne Bosne. U Srebrenici i okolnim selima, u koju su ušli u januaru 1942. ubijeno je oko hiljadu civila, a u približno isto vrijeme desio se ponovo pokolj u Višegradu.Zločini u ovom području su se nastavili i u narednim mjesecima i vršeni su u gradovima i selima duž Drine. U oktobru 1942. četnici čine masovne zločine nad hrvatskim i bošnjačkim stanovništvom na području Jablanice i Prozora. Tim povodom komandant Hercegovačke grupe vojnočetničkih odreda Petar Baćović šalje 23. oktobra telegram Draži Mihailoviću: ‘U operacijama Prozor zaklano preko 2000 Šokaca i Muslimana. Vojnici se vratili oduševljeni.’

 

Sljedeći val sistematskih četničkih pokolja nad muslimanskim stanovništvom uslijedio je početkom 1943. godine od strane crnogorskih četnika na području Sandžaka. Od januarua1943. četničke jedinice započele su s operacijom „čišćenja“ područja Pljevaljanskog, Čajničkog i Fočanskog sreza. Nakon operacije Đurišić je u izveštaju Mihailoviću napisao:

 

„Svi komandanti i jedinice izvršili su dobijene zadatke na opšte zadovoljstvo. Sva muslimanska sela u tri pomenuta sreza su potpuno spaljena da nijedan njihov dom nije ostao čitav….. Žrtve. — Naše ukupne žrtve su bile 22 mrtva od kojih 2 nesrećnim slučajem i 32 ranjena. Kod muslimana oko 1.200 boraca i do 8.000 ostalih žrtava: žena, staraca i dece“.

 

Nisu četnici klali samo Bošnjake po Sandžaku, istočnoj Hercegovini i istočnoj Bosni. Tako se u aprilu te 1943. desio stravičan pokolj i više od 1.000 Hrvata na Kninskom polju.

 

Ipak, iste te 1943. desit će se i prekretnica za četnike. Kapitulacija Italije kao njihovog na terenu najčvršćeg saveznika i zaštitnika te potom i  odluka Saveznika s Teheranske konferencije 1943. da se otkaže podrška četnicima zbog saradnje s nacistima, a za saveznika prizna Narodno-oslobodilačka vojska na čelu s Josipom Brozom Titom, zapečatila je sudbinu ovog koljačkog poduhvata.  I prije ove godine četničku vojsku pratio je čitav niz teških vojnih poraza. Također, radilo se u konačnici o jednom neorganizovanom i nedisciplinovanom pokretu čiji je utjecaj zapadno od Drine uglavnom ostao ograničen na područja istočne Bosne i Hercegovine te u Hrvatskoj šireg područja Knina. Razlog za to između ostalog i leži i u činjenici da je većina bh. Srba, posebno onih u Krajini, na kraju odabrala partizanski a ne četnički pokret, što se čini kao da je potpuno izbrisano iz sjećanja današnjih stanovnika RS-a.

 

Rezultat slika za upit
(Saradnja četnika i ustaša)

 

Od početka 1944. kreće brza i sigurna, definitivna propast četničkog pokreta kada veći dio njegovih pripadnika prelazi na stranu sve očiglednije pobjedničke, partizanske vojske.

 

Moglo bi se tu i još mnogo toga dodati, poput brojnih zločina nad samim Srbima, najčešće kao vida odmazde zbog saradnje s partizanima, kolaboracionizma i zajedničkih akcija s nacistima, itd., no za portalski tekst bit će sasvim dovoljno. A uostalom, i Draško bi za promjenu na datu temu i općenito mogao  početi i nešto čitati, barem ozbiljnije od Dobrice s Ćosića. Preporučujem mu da započne npr. s knjigom Vladimira Dedijera i Antuna Miletića „Genocid nad Muslimanima 1941. – 1945.“

 

 

Četnik sam, al’ najlepši

 

U svakoj normalnoj državi slikanje pored simbola zločina i genocida, kakva je nesumnjivo četnička zastava koja to ni vizualno ne krije, značio bi automatski kraj politički karijere za takvu osobu i doživotnu sramotu. Naravno, BiH, kako je znano, ne samo da nije normalna država, nego u entitetu RS koji je upravo nastao na ideologiji i praksi četničkog pokreta, slikanje pored lobanje i kostiju može donijeti samo dodatne političke poene.

 

Ideologija i krajnji cilj četničkog pokreta u Drugom svjetskom ratu je bio jasan, uostalom ni njegovi rukovodioci ga ni u jednom trenutku nikad nisu krili: u obnovljenoj Kraljevini Jugoslaviji stvoriti etnički čistu veliku Srbiju, očišćenu od nesrba malo kamom, a malo protjerivanjem stanovništva i „međudržavnim“ sporazumima.

 

Stoga bi, kao što je onomad kod Amira Zukića u emisiji, na zgražanje mnogog građanskog naivčine, hladno govorio kako u Srebrenici nije bio genocid te kako je Haški sud vodio specijalni rat protiv srpskog naroda, Stanivuković trebao onako iskreno odgovoriti šta ga više inspiriše kod četničkog pokreta: to što su planirali stvoriti veliku Srbiju, za šta je i sam jednom otkrio da mu je san, ili što su u tom cilju pokušavali i do tančina očistiti bošnjački i hrvatski živalj sa svoje planirane teritorije. Ili mu ovo drugo možda i nije ok, ali eto, nije da ne vrijedi ovog prvog većeg cilja. Ili će možda izbjeći odgovor na pitanje, pa krenuti udarati po klasičnom revizionističkom arsenalu koji sadrži ključne riječi tipa „komunistička propaganda“, „Dražu odlikovali Amerikanci“, „Mustafa Mulalić bio Dražin zamjenik“, itd.

 

Rezultat slika za upit

 

Šta god da bude odgovor, neku intelektualnu dubinu i smisao u njemu možda i ne treba tražiti, ali svakako da će dobro doći za otvaranje očiju finoj gradskoj raji koja je shrvana nacionalističkom izopačenošću svoje svakodnevnice, odlučila kreirati paralelni svijet s lažnim narativom i još lažnijim junacima, poput ekscentričnog četničića iz Banja Luke.

 

Toliko su nam opali kriteriji da je dovoljno samo biti protiv Dodika pa da ispadneš junak.

(484)

ŠTA SE ONO NA BAŠČARŠIJI SJAJI, STANIVUKOVIĆEVA KOKARDA NA GLAVI: Četnik sam, al’ najlepši!

About The Author
-