Njemačka, a i Europa, uskoro će dobiti novu njemačku vladajuću koaliciju, a imajuću u vidu kako je riječ o najvećoj ekonomiji Europe ovo je prigodan trenutak da se osvrnemo na “Novu Njemačku” koju najavljuje nasljednik Angele Merkel, Olaf Scholz.
Očekuje se da će nova koalicija preuzeti vlast u srijedu te se time i službeno završava 16 godina ere Angele Merkel. O tome kakvo mišljenje će o njoj imati Nijemci uvelike će ovisiti i to kako će se na njezinoj poziciji snaći lider socijal-demokrata, no nema sumnje da je Merkel imala 10 godina iznimne domaće i strane popularnosti, ali imidž joj je trajno poljuljan zbog tzv. “politike otvorenih vrata” kada je 2015. u Njemačku ušlo preko milijun migranata i izbjeglica.
Mnogi se slažu kako je upravo ovaj pad popularnosti Merkel u njenim zadnjim godinama na vlasti rezultirao time da je njen kandidat, CDU-ovac Armin Laschet, izgubio izbore. Bilo je to zapravo i kažnjavanje Merkel od strane njenog biračkog tijela koje se dosta protivilo masovnoj imigraciji. Nadalje, “politika otvorenih vrata” dovela je do uzleta krajnje desnice u Njemačkoj – stranka AfD je na zadnjim izborima dobila oko 10% glasova što je ili malo ili puno, ovisi kako se gleda.
Pitanje migranata je također jedno od onih koje će se morati promatrati iz određene vremenske distance da bi se vidjelo kakav će biti sud njemačke javnosti. Dakako, sve će ovisiti o procesu integracije. Ako Njemačka u tome uspije jednog dana će se pričati hvalospjevi o kancelarki Merkel i tome kako je ona dobro prognozirala budućnost te osigurala Njemačkoj konkurentnost kroz “pojačavanje” domaćeg tržišta rada. Možda u toj budućnosti zemlje koje su vodile anti-imigrantsku politiku budu zavidno gledale prema Njemačkoj dok se guše u vlastitim velikim demografskim problemima.
No, uvijek je moguć i drugačiji scenarij, scenarij u kojem njemačka integracije ne uspije odraditi pa dođe do pojave opasne getoizacije u migrantskim četvrtima što će pak poslužiti kao pogonsko gorivo za desničarske političke opcije. AfD je možda tek početak tog trenda koji može dovesti do nečeg još radikalnijeg, slično kao što je u Francuskoj bila (i jest) Marine le Pen, a kao još radikalniji akter sad se nameće Eric Zemmour. Jasno, jačanje krajnje desnice u Njemačkoj je nešto na što se gleda s posebnom pažnjom imajući povijesne okolnosti u vidu…
Dakle, ostavština dugogodišnje kancelarke Angele Merkel tek se treba definirati, no već sada može se reći da će u određenim područjima uskoro nedostajati kao faktor stabilnost, naročito ako govorimo o odnosima između Rusije i Zapada. U tom kontekstu Merkel, iako nikad nije propuštala naglasiti njemačku lojalnost savezništvu sa SAD-om, bila je osoba od realpolitika, a takvih na europskoj sceni počinje nedostajati.
Činjenica je da je ona dala svoj značajan doprinos u stabilizaciji sukoba na istoku Ukrajine kada je trebalo pokrenuti direktne pregovore. Dogodio se sastanak u Normandiji, kasnije se dogodio sporazum u Minsku. U tom procesu Europa je odigrala ulogu, bez prisustva (a vjerojatno i bez odobrenja) SAD-a. Nažalost taj zamrznuti sukob na istoku Ukrajine sad se naglo odmrzava i postoji opasnost da, ako uskoro bukne, više neće biti nikoga tko će ga moći smirivati (čak je i bjeloruski predsjednik Aleksandar Lukašenko tada bio uvelike nesvrstani domaćin pregovaračima što danas više definitivno nije slučaj!).
Odnos između Merkel i Putina bio je pragmatičan, oboje su ga tako doživljavali i taj odnos bio je produktivan, koliko je mogao biti. Činjenica da je plinovod Sjeverni tok 2 ipak izgrađen ostati će kao podsjetnik potvrde tom odnosu – jedino je sad pitanje hoće li ostati kao spomenik koji trune ili će ipak profunkcionirati. Ako bude potrebe plin će vjerojatno poteći jer ni nova njemačka vlast, iako će biti znatno snažnije pro-američki orijentirana, nije suicidalno nastrojena.
Nova koalicija često se naziva i “semafor koalicija” zbog boja koalicijskih stranaka – imamo SPD (socijal-demokrati – crvena boja), FDP (Slobodni demokrati – žuta boja) te Zelene (jasno, zelena boja).
Unutar ove koalicije je i dosta kontradikcija, ali čini se da će se po pitanju vanjske politike svi slagati i više nego dobro. Biračko tijelo svakako je već ostalo razočarano jer su preferirali da u koaliciju uđe ljevičarska stranke Die Linke, a ne “pro-biznis” liberalni FDP. No, Scholz o tome vjerojatno nije ni razmišljao jer koalicija s “ljevijima od sebe” nije dio ni njegove osobne politike, a zaključio je da takva mogućnost ne bi bila dobra ni za osvajanje izbora (pošto je imao namjeru, a čini se i uspio, preuzeti dio glasača konzervativnog saveza CDU/CSU).
Socijal-demokrati mogu dati točno onoliko koliko socijal-demokrati mogu dati, a to nije puno. SPD voli isticati kako će graditi “pravedniju” Njemačku, no za njemačke radnike to je zapravo prazna retorika. Nadalje, FDP je tu ugraviran u koaliciju da trajno Njemačku vode u smjeru koji će primarno odgovarati interesima krupnog kapitala, a ne radništva – bilo da je riječ o “starim” ili “novim” Nijemcima.
Zeleni su pak ideološki najviše izbrušeni. S jedne strane će naglasak staviti na borbu protiv klimatskih promjena, što se od njih i očekuje – zato su i dobili toliko glasova. S druge strane Zeleni se u zadnje vrijeme jako zanimaju za vanjsku politiku i njihovo aktualno vodstvo, na čelu s Annalenom Baerbock i Robertom Habeckom, izlazi u javnost s izjavama koje ne bi trebale biti u okviru, a ni u osnovi njihove stranke.
Zapravo u ovoj koaliciji, čini se, možda i najslabija karika će biti novi kancelar Scholz čija će uloga primarno biti stavljanje pečata na odluke koje će donositi dvije znatno manje, ali vrlo utjecajne koalicijske stranke.
Sama činjenica da je borba protiv klimatskih promjena na vrhu prioriteta nove vladajuće koalicije potvrda je snage Zelenih. Kao 3 ključna cilja tako se ističu:
1) Ubrzavanje eliminacije korištenja ugljena tako da proces bude proveden do 2030., a ne do 2038. kao što je bio stari plan.
2) Do 2030. obnovljivi izvori energije moraju davati 80% njemačke struje.
3) Do te iste godine na njemačkim cestama treba biti oko 15 milijuna električnih vozila.
Oko tih odluka ne bi trebalo biti previše otpora kod njemačke javnosti. Problematični će se pak pokazati neki drugi planovi. Primjerice, ova koalicija planira granicu za glasanje spustiti s 18 na 16 godina – tu ideju, prema anketama, podržava svega 30% ispitanika.
Koalicija planira legalizirati kanabis. Također planiraju ukinuti zabranu oglašavanja za klinike koje rade abortuse (nešto čemu će se zasigurno protiviti konzervativni dio društva). Po pitanju migracije žele je reformirati na način da se lakše ulazi u Njemačku, ali i EU pošto žele i reformu EU politike prema azilantima.
Na području vanjske politike zaoštrava se ton prema Rusiji i Kini što je svakako otklon od politike koju je vodila Merkel. Nova ministrica vanjskih poslova postaje, kako se i najavljivalo, liderica Zelenih, Annalena Baerbock. Dobila je važnu poziciju unatoč činjenici da nije ostvarila svoju najveću ambiciju, da postane kancelarka.
Za vrijeme Angele Merkel funkcija ministra vanjskih poslova bila je gotovo pa ceremonijalna pošto su se na njenom stolu donosile takve bitne odluke. To će se sad zasigurno promijeniti.
Nova koalicija također najavljuje povećanje izdvajanja za obranu – nešto po pitanju čega SAD već duže vremena vrši pritisak na Njemačku.
Kolega nove ministrice vanjskih poslova i jedan od lidera stranke Zelenih, Robert Robert Habeck, postaje zamjenik kancelara te dobiva iznimno jako mjesto u novom spojenom ministarstvu koje objedinjuje ekonomiju i zaštitu klime.
Posve očekivano, mjesto ministra financija odlazi lideru FDP-a, Christianu Lindneru. Iako je FDP završio na trećem mjestu (oko 11% glasova), već im se moralo poprilično izaći u susret kako bi uopće ušli u koaliciju. Primjerice, FDP je inzistirao na tome da se ne uvede porez na bogate – želja im je uvažena, a Scholz je vjerojatno odahnuo jer se pred biračkim tijelom sad može pravdati kako je i dalje veliki socijal-demokrata, ali, eto, FDP mu ne da da se založi za malog čovjeka (iako je on taj FDP navabio u koaliciju protivno željema i biračkog tijela i brojnih SPD-ovaca!).
Iako nova koalicija najavljuje “Novu Njemačku” puno toga se zasigurno neće mijenjati jer puno toga je i dobro funkcioniralo za vrijeme Merkel. Ono što bi pak moglo početi nestajati je važna geostrateška uloga Njemačke u centru Europe (i svijeta) koja je mogla biti most između Zapada i Istoka. Ova “Nova Njemačka” više će nalikovati na stari SAD te će po svijetu dijeliti lekcije o ljudskim pravima, a možda sudjelovati i u vojnim agresijama s ciljem “obrane” istih. Dok je Njemačku vodila Angela Merkel ta Njemačka odbila je podržati američku invaziju na Irak, odbila je sudjelovati u NATO agresiji na Libiju. “Nova Njemačka” sad će se možda htjeti dokazati da je zaista “nova”.
(Novi)
(19)
Related posts:
DVA JARANA ISTU VLAST VOLE: Šta su jedan o drugom govorili veliki koalicioni partneri Radončić i Izetbegović
Internacionalnu osnovnu školu baš briga za Mahira Rakovca
Skandal: Edin Džeko svlačionicu dijelio sa monstrumom!
Točka na U: Hrvatski ministar kulture Zlatko Hasanbgović pozirao s ustaškom kapom
UHVAĆEN NA DJELU! Pilot zaboravio ugasiti ispuštanje chemtrailsa prilikom slijetanja (FOTO/VIDEO)
PLJUŠTE OSTAVKE Osipaju se članovi bh. košarkaške vlade!
Srpska ministarka ne zna da računa: Pogledajte kako množi Snežana Bogosavljević!
Hrvatskom pjevaču zbog pedofilije prijeti 12 godina zatvora
Tvrdi da je u pilećim prsima koje je kupio u Konzumu našao crva, a onda su mu iz Konzuma…
ADVOKATSKA MAŠTA MOŽE SVAŠTA: Radončićev advokat lansirao nevjerovatnu teoriju zavjere!
