Intervju Neleta Karajlića iz 1990. godine: Ja sam Jugosloven

U arhivi Infobiroa, kojoj Fokus.baima pristup, pronašli smo zanimljiv intervju koji je za magazin Naši dani dao tadašnji frontmen Zabranjenog pušenja i član Top liste nadrealista dr. Nele Karajlić.

Intervju je objavljen 2. marta 1990. godine, pred sami početak krvavog rata u bivšoj Jugoslaviji.

Donosimo vam neke od zanimljivih dijelova ovog intervjua.

Prvo da ti u ime Redakcije čestitam ženidbu.

Hvala, hvala! Jest, uplovio sam u bračne vode, ha, ha, ha! Ali moj privatni život je samo moj život.

Čitajuci tvoje intervjue stekao sam utisak da se trudiš da kažeš što manje?!

Mislim da intervju nije medij u kome ja mogu da kažem pametno sve ono što mislim i osjećam. Ono što mislim i ono što osjećam nastojim da stavim ili u pjesmu ili u skeč. Poslije skeča “Zona sumraka”, poslije toga ja više ništa pametnije ne mogu da kažem u nekoj priči ili intervjuu. Imam veselo iskustvo sa intervjuima, jer preko devedeset posto mojih razgovora nisu interpretirani onako kako sam ja govorio. Zato jako malo govorim u štampi. Pokušavam da budem k'o političar…ono ko miš da ne kažem sve što mislim.

Top-lista je jedan od rijetkih jugoslovenskih proizvoda koji dobro funkcioniše i u Ljubljani, i u Beogradu, i u Zagrebu?

Svuda smo podjednako dobro primljeni, čak i ljudi u svim krajevima Jugoslavije jednako gledaju na folove, bez obzira na to koga zajebavamo. Pretpostavljam da je tajna našeg prolaza u jednom drugačijem gledanju. Top-lista se bavi politikom, to je jasno, tu nema greške. Politika je određujuća u našim životima u posljednjih pet-šest godina. Dnevna politika koja nam natura jednu vrstu kriterija došla je u pat-poziciju.

Ukoliko prihvatiš njena pravila i terminologiju, moraš da propadneš. Suštinski u ovoj oficijelnoj politici svi su u pravu, ha, ha, ha,. Turneja Top-liste je vrsta istorijskog doprinosa danima u kojima živimo. Glupo je ignorisati ove događaje u Jugoslaviji.

Na izvjestan način Top-lista maniji, feštuje tu neku našu primitivnu svijest. Ima tu demagogije?

Ja ne znam da li mi to možda pogrešno prezentiramo, ali svi naši likovi su tužni junaci. Minka je užasno tužan lik, iako ljudi otkidaju od šege. Ona je izuzetno bistra i intelegentna, ali je u suštini strahovito tužno stvorenje.

Dakle, ljudi ne shvatanju šta vi, zapravo, hoćete da kažete?

Pa, to je sigurno. Jedna od najtužnijih pjesama koju je Zabranjeno pušenje napravilo jeste “Zenica bluz”, a ona kod ljudi izaziva smijeh. Ovo što smo radili sa Top-listom to je sve samo ne podilaženje primitivnoj svijesti. Mislim da su nadrealisti odigrali ulogu vizuelnog opismenjavanja. Kad u jednoj emisiji upakuješ “Zonu sumraka”, mislim da to na stvarnosnu Minku djeluje možda čak i prosvjetiteljski.

U posljednje vrijeme rok-scena se potpuno pocijepala. Kako tumačiš to da je Houra heroj Hrvata, a Bora Srba?

Rok-scena je potpuno podijeljena i to je tragedija. Mislim da je rokenrol jedan od onih poslova koji najviše trpe zbog ovih gluposti u koje nas je ufurala pat-pozicija dnevne politike. Ono što su Bora i Houra napravili to je njihov izbor i ja se tu ne mogu umiješati niti želim da uticem na njih. Problem Borine i Hourine iskrenosti je u činjenici da su im se vrata na drugoj polulopti naše napačene domovine zatvorila. Ako ja budem prisiljen da zatvaram vrata, potrudiču se da to budu sva moguća vrata. Zbog toga kako su me vaspitali i obrazovali, za mene ni jedna druga varijanta osim Jugoslavije ne postoji.

Kad pročitaš jednu Borinu pjesmu, onu “hoće da se otcepe”, koja je užasno duhovita, onda je vrlo jasno da je to vrlo iskreno napravljeno i da on zaista stoji iza toga. Ukoliko jedan umjetnik stoji iza toga, ja tu nemam šta da pričam.

Kad već govoriš o Borinoj “Hoće da se otcepe”, onda meni izgleda da ona nije samo duhovita. Odnosno, osim tlo ima i tu neku površnu duhovitu dimenziju, ona je i uvredljiva za jedan narod?

Ja, ja…Ispada da mu je drago što su bečki konjušari, a to ne valja. Ja ti govorim o njegovom stavu, a ne o mom. On stoji iza toga i ja protiv toga ne mogu ništa da kažem.

I tvoj bivši basista Kusturica bavi se politikom na vrlo prozaičan način…?

Ne bih volio previše o tome pričati, jer za to bi nam trebao feljton. Ali ja vjerujem u njegov umjetnički kredo.

Njegov umjetnički kredo niko ne dovodi u pitanje, govorimo o njemu kao o političkoj ličnosti!

Ja samo mogu da kažem da je njegov govor održan povodom dobijanja Nagrade AVNOJ-a istorijski događaj za Jugoslaviju. Mislim da je to nešto politički najjace što se desilo na ovom tlu od 1945. godine naovamo.

Kako gledaš ti na sve ovo u Jugoslaviji?

Ja mislim da je ovo jedna metastaza čiji su se prvi znaci bolesti mogli primijetiti prije dvadeset—trideset godina. Ovo danas je samo posljedica raspadanja. Svi igrači koji trenutno stoje u toj dnevnoj politici, prilično su nemoćni u odnosu na ključ igre. Taj ključ desio se ranije, a ovo je jednostavno metastaza.

Optuživati današnje igrače isto je kao i optuživati nekog doktora kod kojeg je došao pacijent čije je tijelo potpuno obuhvaćeno rakom. Treba optužiti onog doktora koji je kad je prvi put primijetio karcinom, konstatovao da je to samo obična prehlada.

A što se tiče dnevne politike, oni (političari) pokušavaju na ovaj ili onaj način da bolesnika koji se zove Jugoslavija izlijeće nekim davno prevaziđenim sredstvima. Kad se baviš imenima koja danas igraju ti možeš sva imena da podijeliš na dva dijela. Na one koji nisu apsolutno ništa uradili i na one koji su nešto uradili i to je izazvalo bol. Ljudi koji su nešto uradili su Slobodan Milošević i Ante Marković, oni su izazvali bol.

Nemojmo to do kraja relativizirati. Njih dvojica rade potpuno različite stvari…

E, jebi ga, neću konkretno, jer ću onda i ja ući u šemu, zato i govorim u metaforama. Ako se uvalim u to, onda ne mogu i u Beograd i u Zagreb. Nemoj da se i ja ušemljujem, majke ti. O tome više niko zdrav ne misli ozbiljno, a ja pokušavam da ostanem zdrav.

Jednom ranije si rekao da je osnovni problem ove zemlje nedostatak komunikacija.

Kad odeš na turneju najbolje shvatiš da su komunikacije jedan od najvećih zajeba u koji su nas uvalili krivci za metastazu. Osnovna tekovina dvadesetog vijeka je komunikacija, to je ono što ovaj period razlikuje od prethodnih.

(289)