Sinoć je u 80. godini umro Abdulah Sidran. Pjesnik, književnik, scenarista, filozof, akademik… Sarajlija.

 

 

 

Zvanično je rođen je 29. septembra 1944. godine u nevakat. Drugi svjetski rat je još bjesnio iako se nazirao njegov kraj.

 

 

 

Ustvari, rodio se u Binježevu, pored Sarajeva. Kako je to pričao, te jeseni kada je rođen, savezničke bombe padale su po Jugoslaviji, pa su svi bježali iz grada na sela.

 

 

 

Sidran je pričao kako se ustvari rodio tri dana kasnije, a zašto je upisan 29. septembar, objasnio je novinaru Ruždiji Adžoviću ovako:

 

 

 

“Pod tim okupacijiskim uslovima funkcionisale su sve službe. Penzije su redovno dijeljene, voz išao, išao i tramvaj, pa tako i dječiji doplaci. Tako se moj tata, dobri Mehmed Sidran, dosjetio: ako me prijavi tri dana ranije, to je jedan doplatak više. To vam je porodično pripovjedanje, nija ne mogu znati šta je prava istina, ali mi to sto posto liči na trikove mog oca”, pričao je Sidran.

 

 

 

Njegov otac Mehmed ostat će važna figura tokom odrastanja Abdulaha i bit će akter jedne njegove velike traume.

 

 

 

Mehmed će zbog zamjeranje jednom tadašnjem visokom funkcioneru Komunističke partije završiti na zloglasnom Golom otoku.

 

 

 

Porodica Sidran proživljavat će teške trenutke, siromaštvo i ekskomunikaciju.

 

 

 

Prvo su živjeli na Marindvoru u ulici Valtera Perića. Taj stan će izgubiti.

 

 

 

Sidrani se sele u Zvornik, gdje njegovog oca nakon Golog otoka šalju po kazni na službovanje – a ta epizoda poslužit će mu za priče poptu one U Zvorniku ja sam ostavio svoje srce.

 

 

 

Nakon što se vraćaju u Sarajevu, postaju svjesni da stana u Vlatera Perića više nema. Sele se u trošne barake na Kovačima.

 

 

 

Sve te porodične drame pomoći će mu da stvori remek djela poput scenarija za filmove Sjećaš li se Dolly Bell i Otac na službenom putu.

 

 

 

Oba filma su opisivala klasičnu sarajevsku porodicu, ali i djecu iz tog vakta. Vjerovatno najsarajevskiji filmovi ikad snimljeni.

 

 

 

No, Sidranu je i prije toga Sarajevo bilo inspiracija, a to se vidjelo po zbirci pjesama ‘Sarajevska zbirka’.

 

 

 

“Kada je 1979. objavljena “Sarajevska zbirka” Abdulaha Sidrana, Sarajevo je dobilo svoju sliku, svoj oblik i arhitekturu. Zahvaljujući jednoj knjizi pjesama stvorena je legenda o gradu, koja će se razvijati i rasti sve do rata iz 1992, na koju će se nastaviti i nadograditi prvi filmovi Emira Kusturice, Novi primitivizam, Top lista nadrealista, kazališne predstave Mladena Materića, naracija koja će pronijeti Sarajevo jezičnim i književnim iskustvom susjednih zemalja, a onda i, posredno ili neposredno, uvjetovati i stvarati globalnu legendu o Sarajevu, kao nesumnjivo najvažnijem i najupečatljivijem južnoslavenskom toponimu u imaginariju zapadnog svijeta. I prije Sidranove zbirke bilo je pjesama o tom gradu, Ivo Andrić posvetio mu je neke od najsnažnijih pripovijedaka ovoga jezika, ali nigdje se i nikad, kao u ovoj knjizi i u ovoj godini – znamenitoj i po tome što je tada Sarajevu dodijeljena organizacija četrnaestih Zimskih olimpijskih igara – nije tako preklopio i pogodio duh mjesta i vremena s duhom jedne knjige. I to pjesničke knjige. A pjesme se ni u ono vrijeme nisu previše čitale, kao što se ne čitaju ni danas”, napisat će još jedan Sarajlija o Sidranu – Miljenko Jergović.

 

 

 

Pripadao je generaciji mladih književnika nazvanih “šezdesetosmaši”. Njegove pjesme prevođene su na njemački, talijanski i francuski jezik.

 

 

 

Neka njegove poznate pjesme su: “Bivši drugari”, “Bosna”, “Djevojčica iz Ulice Prkosa”, “Hoće li išta o meni znati”, “Mora”, “Planeta Sarajevo”, “Sarajevske priče”, “Zašto tone Venecija” i druge.

 

 

 

Zbirke pjesama su mu: “Morija”, “Šahbaza”, “Potukač”, “Kost i meso”, “Sarajevska zbirka”, “Bolesti od duše”, “Sarajevski tabut” i druge.

 

 

 

Za svoje zbirke pjesama Sidran je nagrađen brojnim nagradama, među kojima su Šestoaprilska nagrada grada Sarajeva, Godišnja nagrada Udruženja književnika BiH, Zmajeva nagrada i značajna Nagrada slobode francuskog PEN-a. Sidran je bio nagrađivan i za svoja filmska ostvarenja. Također je bio i redovni član Akademije nauka i umjetnosti BiH.

 

 

 

Sidran je tokom svojih godina izučavao razne pravce književnosti, bavio se jezikom i njegovom formom, historijom, posebno bošnjačkog naroda i Bosne i cijelini.

 

(Raport)

(209)

Dijete golootočanina koje je svojom genijalnošću stvorilo legendu o Sarajevu prvo pjesmama, a onda filmovima. Čovjek koji je bio hodajuća enciklopedija