DAMIR OVČINA: “Najbolje je ono što je najpoštenije, vidim slobodu kao priliku za čovjeka da ne zavisi od države, sindikata…”

Sjećam se jednog razgovora sa Nedžadom Ibrišimovićem kad je objavio “Vječnika”, i zadnje godine njegovog života, kaže: “Ja sam za gro tih ljudi okolo ostao na ‘Ugursuzu’”. Eto on je pisac “Ugursuza” i ko’ biva dosta mu. Mislim da je ta jednostavnost asocijacije da je “Hodža” – eto ‘dosta mu to’. Nije dosta.

 

 

 

Bh. pisac Damir Ovčina je krajem oktobra prošle godine objavio svoj novi roman – “CVII”. Za roman “Kad sam bio hodža” Ovčina je dobio književne nagrade “Mirko Kovač” i “Hasan Kaimija”. Ovaj roman je preveden na njemački, slovenski, španski i italijanski jezik. U toku je prijevod na francuski. Drugi roman je “Ko sam ti ja” objavljen 2021. godine u vlastitoj izdavačkoj kući “Impruva” Damira Ovčine.

 

 

 

“Bitna je kombinacija vlastitog odnosa i mog dubokog uvjerenja da je kapitalizam sistem koji spašava čovječanstvo. Sve i da sam htio, ne bi mogao sjediti tamo na budžetskoj stolici do kraja života, a pričati o tome da treba imati svoju firmu. Ono što govorimo to nas obavezuje ako sebe shvatamo ozbiljno”, kaže Ovčina u intervjuu za “Slobodnu Bosnu”.

 

 

 

CVII (107) je Vaš novi roman. “Sto sedam za neviđeno, četiri slova za jedan broj”. Opet srećemo tu kratku formu u naslovu, što je ustvari Vaš prepoznatljiv stil. Majstor ste kratke rečenice. Predstavite nam malo novi roman, i zašto baš ovaj naslov?

 

 

Broj u naslovu je trebao da me odmakne od narativnih naslova prva dva romana. Tražeći to, poklopilo se sa onim o čemu roman zapravo govori. Da ne kažem puno, a opet da kažem nešto – to je oznaka za političku deklaraciju. Ovo je politički roman.

 

 

 

Stil pisanja, forma kratke rečenice koja je specifična za Vas, u razgovorima sa ljudima koji su čitali “Kad sam bio hodža”, kažu da se u početku bore sa štivom, ali pročitaju. Rekli ste da niste razmišljali o čitateljima kada ste odabrali ovakav stil pisanja?

 

 

 

Dugo godina sam tražio rečenicu koja je meni najbliža, najpoštenija meni. Rečenica koja je oslobođena svega, svoga balasta. Tražio sam da iz nje izbacim, i kad je najduža, da iz nje izbacim sve što mogu izbaciti da bi ostalo ono što treba da bude. Rečenica je u našem školovanju, čini mi se jedna od najpogrešnijih stvari. Insistiranje na rečeničnosti pisanja kojeg nema u govoru. A roman je više slika govora, nego pisanja školskog. Tako da bi ja, tražeći to nisam razmišljao o čitateljima, jer mislim da sam ja čitalac. Moj čitalački osjećaj je najbolji korektiv meni samom. Možda sam u tome negdje pretjerao ili nisam. Više i nije važno. Tražio sam sebe samog u rečenici. Rečenica mi je način da mogu prići temi koja mi je sama po sebi neugodna, iskustvo koje mi je neugodno. A to je, ipak, u suštini moga pisanja je moje vlastito iskustvo. I da bi prišao tom iskustvu, tražio sam ritam kojim mogu da obuhvatim svoju kuću, svoju sobu, svoju ulicu a da mi ne bude lažna, da ne kažem odvratna ili odbojna.

 

 

 

Ostavili ste stalni posao, osnovali vlastitu izdavačku kuću. “Književnost kad postane obaveza je besmislica”, rekli ste govoreći o književnosti u obrazovanju, aludirajući na književnost kao predmet u školi. Šta je presudilo da ostavite rad u školi, jel’ niste imali vremena za pisanje, ili neko zasićenje stanjem u bh. obrazovanju?

 

 

Predugo sam radio u školama. Žao mi je što sam ijedne minute bio u školi. Od 1997. godine sam predavao. Bio sam direktor jedne školice. U svakom slučaju, škole su pretvorene u problem. Zamišljene su davno kao rješenje, ako su ikad bile rješenje – pitanje je. To je bilo iskustvo koje me je stalno vraćalo na pogrešnost mjesta na kojem se nalazim, i pogrešnost posla kojim se bavim, i na odnos prema onome za šta ja mislim da trebam raditi. Nisam napustio školu samo zbog toga. Napustio sam zbog niza velikog gadulka sa kojim sam se suočavao godinama, i sistema koji je pervertiran. U svakom slučaju napustio bih školu i sve i da je bila idealna. Jer ne može valjati. Sve što je masovno na toj skali ne može valjati. Sve što država propisuje ne valja valjati na taj način. Bitna je kombinacija vlastitog odnosa i mog dubokog uvjerenja da je kapitalizam sistem koji spašava čovječanstvo. Sve i da sam htio ne bi mogao sjediti tamo na budžetskoj stolici do kraja života, a pričati o tome da treba imati svoju firmu. Ono što govorimo to nas obavezuje ako sebe shvatamo ozbiljno. Žalim što oduvijek bio u nečemu svom, a opet ne bi imao iskustvo jer gro tog ikustva koristim pišući roman.

 

 

 

Bono Vox je na koncertu u Las Vegasu održao govor o borbi za slobodu, rekao je vezano za rat u Ukrajini, i za ubistvo Navaljnog, tražeći od Amerike oružje, kako ovim ljudima sloboda nije samo riječ u pjesmi. Te da je sloboda najvažnija riječ na svijetu. Ja ću dodati to isto važi i za Palestinu. Vi često ističete upravo važnost slobode, pa evo – šta je za Vas ta sloboda?

 

 

To je jedna od onih riječi koje su potrošene ili je njihovo značenje često skrenuto u smislu nacionalnog ili političkog odnosa, što nas nisu Nijemci okupirali u II svjetskom ratu itd. U zadnje vrijeme najviše razmišljam u fazonu ekonomske slobode, poduzetničke slobode koja je uvjet za svaku drugu ljudsku slobodu. I koja je posljedica svake druge ljudske slobode. Opsesivno pitanje našeg malog svijeta je osjećaj neuspjeha. Narod se, na kraju krajeva, muči sa osjećajem neuspjeha ili neke depresije. To je moja misao godinama zašto je to tako. Što taj Holanđanin može ovdje ili neki drugi na Novom Zelandu? Osnovni fol je u pravljenju društvenog okruženja u kojem se pojedinac može realizirati ili ne može realizirati. Društva koja su uspješna, najbolji ili najspretniji ljudi u hiljadu slučajeva (nije po automatizmu) imaju priliku da nešto naprave, a u ovim kontra sistemima najbolje ljude trpaju u logore. Društvo koje to može shvatiti ne treba mu ulaganje, ne treba mu kineski brzi voz da fura 300 na sat. Ne treba da dođe neko iz Švedske da nas uči kako se fino priča, a ne galami. Treba da se napravi jedno okruženje koje će iz našeg svijeta izvući ono najbolje. Najbolje je ono što je najpoštenije. U tom smislu vidim slobodu kao priliku za čovjeka da ne zavisi od države, sindikata, i svih tih organizacija koje su u osnovi čovjekomrzačke.

 

 

 

Sloboda je i Vaš odlazak iz škole?

 

 

Jeste. Taj trenutak kad se čovjek suočava sam sa sobom. Nemamo više nikakvog izgovora, nego čovjek ima potrebu da proba život neoslonjen ni na koga. To isto važi i za narode. Narodi koji su najslobodniji su najuspješniji. Narodi koji su najneslobodniji su najeneuspješniji. I kad su prividno kao slobodarsko-ustanička Kina koja ima ekonomiju ogromnih brojeva, a to ne znači ništa. To je ekonomija iz logora

 

 

 

“Impruva”, Vaša izdavačka kuća u njoj ste objavili svoj drugi roman “Ko sam ti ja”, svojevrstan nastavak “Hodže”. Koliko je bilo teško raditi na drugom romanu, nakon “Hodže” koji je imao i ima veliku čitanost, prevodi se na strane jezike. naravno i nagrade? Kakav odijek od kritike ili čitatelja dolazi do Vas? Da li biste nešto drugačije uradili?

 

 

Taj drugi roman je moja opsesivna misao. Nešto se nisam s njim do kraja pomirio. Čini mi se da je prva misao ujutro jesam li tu nešto pogriješio, šta sam pogriješio… Objektivno, pokušavam biti pošten prema njemu. Srž tog romana sam pisao prije nego što je “Hodža” objavljen. Ali sam ga uređivao poslije tih reakcija na “Hodžu”. I tu sam na neki način sam možda previše razmišljao sa drugim stvarima, a ne samo o samom tekstu. S druge strane, gledano izvana, ljudi u našem svijetu poistovjećuju čovjeka s jednom knjigom. Sjećam se jednog razgovora sa Nedžadom Ibrišimovićem kad je objavio “Vječnika”, i zadnje godine njegovog života, kaže: “Ja sam za gro tih ljudi okolo ostao na ‘Ugursuzu’”. Eto on je pisac “Ugursuza” i ko’ biva dosta mu. Mislim da je ta jednostavnost asocijacije da je “Hodža” – eto ‘dosta mu to’. Nije dosta. Kad sam predavao rukopis “Hodže” mislio sam da je možda bolje da predam ovaj drugi roman. Činio mi se boljim.

 

 

 

U mnogo čemu je ovaj roman (“Ko sam ti ja”) bolje napisan od “Hodže”, zaokruženiji je u stilu. Ima manje preloma nego u “Hodži”, manje stvari o kojima sam razmišljao o rješenju. Planiram od njega napraviti stilsku priču, jer bi imao legitimno pravo da u njemu neke stvari prilagodim brzini koja mi sada odgovara.

 

 

 

Postoji li za Vas neko književno djelo kome se vraćate, neki pisac? Jel’ Vam žao što nešto niste ranije pročitali… Pretpostavljam da je to jedna od tih knjiga “Kapitalizam: nepoznati ideal” Ayn Rand koju ste preveli i objavili u “Impruvi”?

 

 

Jeste. To nije toliko poznata zbirka članaka ni blizu kako je raščuven Atlas Shrugged jedan od njenih najprodavanijih romana na svijetu, a koji su kod nas potpuno zanemareni, al je meni ona najbliža u esejima. Koji su mi inače najantipatičnija forma. I zanimljivo je meni makar kako to da kod nas od svih pametnjakovića koji se bave raznim knjigama, filozofijom, političkom filozofijom, šatro političkim naukama – kako nisu došli do toga? To je važno za mene. Ne samo ona. Žao mi je što nisam čitao Dnevnik Dostojevskog kad sam imao 15 godina, nego čitao njegovu fikciju koja je malo glomazna i napuhana. U dnevnicima nema te glomaznosti, skalamerije koju fikcija često nosi. Ili Tolstojeve dnevnike. Žalim gorko što ih nisam čitao ranije. Olakšali bi mi puno za razumijevanje. Ono što nisam stigao čitati ranije a mislim da bi svako mogao čitati sa 15/16 godina da bi mu skratilo razmišljanje, nešto od toga pokušavam objaviti sam kroz vlastitu izdavačku kuću. Rastrećen svih drugih razmišljanja u izdavanju, osim što mislim da bi meni bilo korisno za čitanje nekad koliko i sad. Moj koncept izdavaštva je takav.

 

 

 

Nema Vas na društvenim mrežama koje su mnogima idealan alat za promociju, zašto?

 

 

Imam nešto malo (FB stranica Impruve). Svi ti alati mogu biti dobri, a mogu biti i loši. Ne mogu da se koncentrišem toliko na Facebook. Imam neku prvotnu ideju da je to stvar koja, najčešće iz ljudi izvlači glupost. I kafana i FB, i svakodnevnica izvlače iz čovjeka glupost. Instagram, to nije moj fazon. Sve se to može iskoristiti. Pokušavam koristiti što manje alata, te mreže, ne sviđa mi se izraz društvene mreže, internetske stranice, ti blogovi – one su odlične za nešto i za nekoga. Za mene je najbolji klasična stranica. U tome se prepoznajem.

 

 

 

“Hodža” nastavlja svoj put i kroz muziku. Zanimljiva je ideja koja je rezultat saradnje Vas i Jasmina Vesnića kroz album “Kad sam bio hodža”. Pjesme, spotovi, izvođači:“Snijeg” (Fadil Redžić), “Ptice” (Berna Balić), “Aerodromsko” (Adnan Šaran), “Dušica” (Amel Ćurić i Vlatko Stefanovski), “Sto godina” (Žera) “San” (Vajta) itd. Neću Vas pitati šta je sa filmom i serijom, očito nije do Vas. Damir Ovčina ide dalje, planirate raditi strip i dramu?

 

 

Dramu na temu “Hodže” sam završio. Pokušat ću je sam napraviti. Što se tiče filma sad s ovim svim iskustvom, tako ću napraviti u budućnosti, idem u tome sam. Napravit ću nešto koliko god budem mogao sam. Ako uspije na način kojim je krenulo bit će mi drago. Ne ide nešto, dobro je negdje zaglavilo. Što se tiče pjesama, to nisam mogao sam iz dva razloga. Htio sam sa jaranom Jasminom da radim, druga stvar je što ne umijem pjevati. Volim raditi stvari za koje potpuno mogu da odgovaram za njih, i za brzinu izvođenja. Sve stvari su precijenjene kad ih radi puno ljudi. Precijenjeni su.

 

 

 

Mnogo je tu ličnih priča u “Hodži”, teških detalja. Otkrit ću Vam da se nalazi i priča moje porodice (odvedeni 13. juna 1992. /dan poslije je ubijen Goran Čengić/ ne znamo gdje su njihovi posmrtni ostaci). Ne sumnjam da je to bio jedan mukotrpan istraživački rad, pretpostavljam more dokumentovanih svjedočenja preživjelih. Iako “Hodža” nije Vaš autobiorafski roman, mnogi Vam postavljaju to pitanje. Jeste li imali upita, javljanja od porodica ljudi koji su ubijeni (nestali) u periodu 1992/95. na Grbavici, Kovačićima i Vracama?

 

 

Par puta, što mi izaziva neku vrstu nelagode. Ne znam ništa naročito osim onoga što sam čitao. Bavio sam se uglavnom otvorenim izvorima koji su mi bili, možda, drugi, treći ili četvrti najvažniji dokument. Najvažnije mi je bilo ono što sam sam vidio iz daljine ili blizine, i ono što mi je neko ko mi je djelovao uvjerljiv reko. Tih svjedočenja uvjerljivih ljudi do toga je bilo najteže doći. Moj stalni filing istražujući sve to je to da puno ljudi više zna nego što ikome govori. Ljudi koji su tamo bili žrtve, i oni koji su bili s druge strane i nisu bili direktni izvršitelji. To je fenomen našeg malog svijeta ljudi koji puno znaju a ništa ne govore.

 

 

 


(SB)

(19)

DAMIR OVČINA: “Najbolje je ono što je najpoštenije, vidim slobodu kao priliku za čovjeka da ne zavisi od države, sindikata…”

About The Author
-