Tuzlak Sead Pjanić, vozač saniteta: Naša brzina nekome spašava život

Sead Pjanić vozač je sanitetskog vozila u Službi hitne medicinske pomoći Doma zdravlja u Tuzli od 1993. godine. Samo s jednim ciljem – spasiti život pacijenta prešao je hiljade kilometara puta.

Za svoj posao kaže da je izuzetno stresan i odgovoran, jer osim za sigurnost i siguran transport pacijenata, odgovoran je i za članove medicinske ekipe koja se nalazi s njim u vozilu.

Ovaj 51-godišnji Tuzlak u razgovoru za Klix.ba kaže da je u samim počecima bilo teško, međutim, svoje zanimanje danas ne bi mijenjao, jer kroz njega živi svoj dječački san.

“Ljubav prema ovom poslu osjećam još od malih nogu. Sjećam se da sam kao dječak uvijek gledao sanitete i policijske patrole koje su išle pod rotacijama i to me privlačilo. Na kraju, moj dječački san se ispunio i danas se bavim ovim poslom”, kaže Pjanić.

Prisjetivši se svojih početaka, naš sagovornik nam priča da je prvenstveno bio angažovan u Univerzitetsko-kliničkom centru u Tuzli, a član kolektiva u Službi hitne medicinske pomoći tuzlanskog Doma zdravlja je od 1993. godine.

“U to vrijeme za mene je ovaj posao predstavljao jedno novo iskustvo i naravno da je bilo straha. Vremenom i iskustvom on je potisnut te je danas postao nekakva rutina, ali, opet moram reći da postoje brojne situacije u kojima ni mi ne ostajemo ravnodušni”, priča on.

Pribranost i preciznost na prvom mjestu

Kroz svoj posao svakodnevno se susreće s krvlju, bolesti, povredama, ali i smrću.

Brzina dolaska ljekarske ekipe na mjesto događaja od presudnog je značaja, s obzirom na to da upravo ona može spasiti nečiji život. Sve su to stresne situacije u kojima pribranost i preciznost ipak moraju biti na prvom mjestu.

“Brzina urgentne službe je presudni igrač u svemu ovome, tako da smo mi, vozači, jedna karika koja je uspješna u hitrosti za spašavanje ljudskog života. Naš prvenstveni cilj je da ekipu dovedemo najkraćim i najbržim putem do mjesta događaja, ali, u svemu tome moramo gledati i druge učesnike u saobraćaju, kako ne bismo nekoga doveli u životnu opasnost”, nastavlja Pjanić.

Kroz 24-godišnji rad u Službi hitne medicinske pomoći, posebno u noćnim satima i danima vikenda, ističe da se svega nagledao.

Kaže da lijepe stvari pamti, a ružne pokušava potisnuti što dalje od sebe, ali nerijetko mu se zna desiti da mu to baš i ne ide od ruke.

“Previše stresne situacije pokušavamo potisnuti nakon što se slučaj završi, ali mislim da opet dosta toga ostaje u nama i to nosimo sa sobom, jer film se zna vratiti tek kada dođemo kući i ostanemo sami u tišini. Vrate se likovi i šta je čovjek ostavio iza sebe”, otkriva.

Posao danas teže raditi

U odnosu na godine ranije, smatra da je danas ovaj posao mnogo teže raditi.

“U odnosu na prije, danas je mnogo više posla. Saobraćaj je veoma gust, tako da se moramo boriti kroz sve to. Kada je riječ o vozačima, tu moram reći da učesnici u saobraćaju danas imaju mnogo više razumijevanja. Prije su nam pravili mnogo problema, ali sada kada čuju zvuk sirene odmah se pokušavaju skloniti s puta kako bismo mi brže prošli. Nasuprot tome, svakako da bude i pojedinačnih slučajeva koji nemaju razumijevanja, ali se mi ipak izborimo u svemu tome”, dodaje Pjanić.

A kada je riječ o pacijentima i članovima njihovih porodica, Pjanić ističe da je tu situacija podijeljena.

“Svako želi da se njemu što prije dođe te da se njegov slučaj riješi, ali, vjerujte da imamo mnogo poziva, tako da, nekada kada zakasnimo molimo pacijente da budu tolerantni. Neko nas kudi, a neko hvali. Nikad se ne zna”, kaže naš sagovornik te dodaje da urgentni tim čine ljekar, medicinski tehničar i vozač saniteta.

Na naš upit da li je nekada razmišljao o promjeni zanimanja, Pjanić odgovara:

“Neću reći da se čovjek u nekim trenucima ne zasiti, ali ljubav je jača od svega. Kada čovjek radi ono što ga ispunjava, što voli i za što osjeća da je u tome najsposobniji, posebno vezano za naš poziv, osjeća se ponosno”.

Na kraju poručuje da sa trenutne tačke gledišta poziv ne bi mijenjao.

“Kada bih imao mogućnost da se vratim u ‘prvobitno stanje’ radio bih ovo ponovo, jer to je ono što volim”, zaključuje Pjanić.

(64)