Bilo je govora i o smijenjenom i osuđenom bivšem entitetskom predsjedniku Miloradu Dodiku i promjenama u Bosni i Hercegovini koje bi se mogle dogoditi nakon što Studentska lista preuzme vlast u Srbiji.

 

 

 

Hrvoje Klasić, povjesničar i profesor s Filozofskog fakulteta u Zagrebu, govorio je za „Slobodnu Bosnu“ o aktualnoj političkoj situaciji nakon pada režima Aleksandra Vučića. Bilo je govora i o smijenjenom i osuđenom bivšem entitetskom predsjedniku Miloradu Dodiku i promjenama u Bosni i Hercegovini koje bi se mogle dogoditi nakon što Studentska lista preuzme vlast u Srbiji.

 

 

Razgovarao: MARIO ILIČIĆ

 

 

Jeste li očekivali ovakav rasplet u Srbiji? Sve je ukazivalo na potpuno drugačiji scenarij, barem prema istraživanjima. Strategija Studentskog pokreta bila je nerješiva enigma za Aleksandra Vučića…

 

 

Posljednje dvije godine koincidiraju s dolaskom Trumpa na vlast i pobunom u Srbiji, a čini mi se da su svi teoretičari i politolozi u totalnom ludilu. Sve kako su do sada tumačili političko djelovanje – bilo nekog američkog predsjednika ili ponašanje birača – sve je palo u vodu.

 

 

Nitko nije mogao predvidjeti ludilo koje će izazvati Donald Trump u unutrašnjoj i vanjskoj političkoj javnosti. Isto tako, nitko nije mogao predvidjeti da će u zemlji koja je živjela 14 godina u najrigidnijem, najtvrđem autoritarnom i korumpiranom sistemu s cenzurom i kontrolom nad medijima – s čovjekom koji je kult ličnosti izražavao kroz miješanje u sve što je suprotno ustavnim odredbama i koji je u svojim rukama imao sav represivni aparat, uključujući i tajne službe – nitko nije mogao očekivati da će jedna grupa studenata, zapravo, za dvije godine od jedne pobune napraviti pokret. Nitko nije očekivao da će taj pokret tako dobro voditi, da neće praviti ključne greške, da neće podlijegati pritiscima, nego da će imati svoju agendu, svoj način djelovanja i da će u tome, ne samo pobijediti, nego, što bih rekao, rasturiti na izborima.

 

 

Ja sam vjerovao da studenti rade dobro, ali bih lagao kad bih rekao da nisam mislio da će Vučić i njegov aparat pružiti veći otpor. Međutim, očito je da svjedočimo novom vremenu u kojem uobičajeni mediji, kanali propagande, slanja poruka i marketinga više nisu dominantni. Dakle, jedan pokret koji je bio u inferiornom položaju, koji nema pristup većini televizija, uspio je pobijediti zahvaljujući, pod A, društvenim mrežama i, pod B, takozvanoj door-to-door kampanji koja se sastojala i od pješačenja i od bicikliranja. Mislim da će se politolozi time još godinama baviti.

 

 

Kako su u tome uspjeli, to i dalje ostaje misterija, ali ono što ja vidim – evo, bio sam prije par dana u Beogradu – vlada nevjejovatna euforija, nevjerojatno zadovoljstvo i energija. Svi pršte od energije. Moji odlasci u Srbiju u zadnje dvije godine svodili su se na to da se apsolutno ni o čemu drugom nije moglo pričati osim o političkoj situaciji, osim o tome kako se ponaša Vučić i njegov režim. Sada je to bitno drugačije. I što je možda najzanimljivije od svega – studentska lista još nije ni preuzela vlast, a piramida Vučićevog režima već se počela urušavati. Ostaje da se vidi kako će sve izgledati kada ljudi koji su pobijedili doista preuzmu ključne uloge u ministarstvima, državnim agencijama i medijima.

 

 

Svjedočili smo padu režima Viktora Orbana i teškom porazu Trumpovih republikanaca. Demokrati sada mogu blokirati sve – ne može proći nijedna Trumpova odluka. Na svijetu ostaje još svega par autoritarnih vođa. I Netanyahu je pod upitnikom; ukoliko arapske stranke podrže njegovog protivnika, Netanyahu će, izgledno je, završiti u zatvoru. Sve se dogodilo u nekih mjesec ili mjesec i pol dana. Pamtite li takve radikalne promjene u povijesti?

 

 

Hajde da se prvo osvrnemo na studente.

 

 

Nigdje se to na svijetu u prošlosti nije dogodilo, da jedan studentski bunt preraste u tako dobro organiziran i dobro osmišljen projekt. Osobno sam bio upoznat s načinom na koji su birali ljude za listu. To je ideal o kojem bi i starogrčki političari rekli: “Da, to je to.” Dakle, tako smo zamislili da se biraju najbolji i najpošteniji među nama.

 

 

Možda da parafraziram staru profesoricu s Beogradskog univerziteta, Zagorku Pešić-Golubović, praksisovku koja je 1968. godine bila pomalo razočarana rezultatom studentskog protesta u Beogradu kada je rekla da ljudi na ovim prostorima imaju talenta za bune, ali nemaju talenta za pokrete. U smislu – pobune se, ali to vrlo brzo splasne i idu kući. Tako je izgledalo ono što se događalo u junu 1968. godine u Beogradu.

 

 

Međutim, ovdje je sve suprotno. Ovdje imamo bunu koja, zapravo, nije izazvana narušavanjem studentskog standarda. Oni se nisu pobunili zbog toga što je netko povisio školarine ili zbog načina studiranja. Povod je bio opći društveni događaj, a oni su ga dvije godine pametno vodili i na kraju pobijedili. To je prva stvar.

 

 

Što se tiče pitanja je li se to dogodilo baš u mjesec dana – treba ipak uzeti u obzir koliko je dugo Orban bio na vlasti i koliko je Vučić bio na vlasti. Nama sa strane to sada izgleda kao da se dogodilo preko noći. Doista je koincidiralo da se ove godine dogode izbori u Mađarskoj, na kojima je pobijedio Péter Magyar, i da pobijedi opozicija u Srbiji. Međutim, tim ljudima to nije došlo preko noći, nego je trajalo više od desetljeća i pol.

 

 

To nas vraća na prvo pitanje: zašto je to gotovo nemoguće u Sjevernoj Koreji, Rusiji i Bjelorusiji, a zašto je ipak moguće u Americi, Mađarskoj i Srbiji? Odgovor je – internet. Slobodan internet koji su političari tipa Aleksandra Vučića potpuno podcijenili. Ne u potpunosti, ali su ipak mislili da kontrolom televizije i standardnih medija drže sve pod kontrolom. Međutim, nove generacije ne sjede pred televizorom niti gledaju dnevnik u sedam sati navečer. To smo vidjeli i kod Arapskog proljeća, kao i u čitavom nizu drugih situacija – danas su društvene mreže i internet bez cenzure moćno oružje.

 

 

Kada uspoređujemo Ameriku, Mađarsku i Srbiju, vidimo niz sličnosti. Demokrati u Americi, opozicija u Mađarskoj, kao i studenti u Srbiji, shvatili su da ljude na akciju i promjene najviše motivira napad na njihov životni standard. To nisu apstraktne priče o demokraciji, slobodama i pravima. Ljudi danas manje-više gledaju svoja posla i misle: “Dobro, ako tamo hapse nekoga, mene se to ne tiče.” Ali, s obzirom na to da je u sva tri slučaja naglasak bio na političkoj korupciji – na silnom bogaćenju porodice Donalda Trumpa, Orbanove ekipe ili grupe oko Vučića i SNS-a, od ministara do bankara – tu su očito pogodili živac. Takva konkretnost je godinama nedostajala demokratskoj ljevici i strankama od centra prema lijevo, koje su stalno išle u apstraktne, doduše bitne teme, ali koje nisu dovoljno motivirale ljude.

 

 

Čitao sam istraživanje jednog američkog teoretičara medija koji je rekao da ljevica mora pronaći svoj oblik populizma i naučiti kako komunicirati s javnošću bez apstraktnih fraza o diskursu i pravima s kojima se prosječan birač ne može poistovjetiti. Ali kada kažete: “Pogledajte koliko je narasla cijena ove namirnice, a koliko vam je manja plata”, s tim se može svatko poistovjetiti. Čini mi se da su tu formulu istovremeno pronašli i političari u Americi, i u Mađarskoj, i ovi sa studentske linije.

 

 

Ima još jedna činjenica na koju mnogi ne obraćaju pažnju – vođe tih autoritarnih režima se uglavnom busaju u svoja nacionalistička prsa, dok se iza leđa odrađuje opasan kriminal. To je kao neki recept, ne samo ovdje kod nas na Balkanu, nego generalno u svijetu. U Srbiji smo, ali i kod nas u Bosni i Hercegovini, proteklih godina slušali priče o negiranju zločina, negiranju genocida i slavljenju ratnih zločinaca. Te su teme prevladavale u režimskim medijima dok se iza leđa odvijao pravi kriminal. Najsvježija je afera s Alta bankom. Je li to matrica koja stoji ispred svega?

 

 

-Da nastavim s onim što uporno radim, a to je čišćenje vlastitog dvorišta. Barem smo se mi toga u Hrvatskoj nagledali devedesetih godina, kada su svi “pravi, lojalni Hrvati” morali biti vjerni HDZ-u. Dok su momci ratovali na frontu, izvršena je pljačka pod imenom privatizacije i pretvorbe. Ljudi bliski HDZ-u i porodici Tuđman bogatili su se neizmjerno, a svima ostalima su prigovarali da su komunjare, Jugoslaveni i da nisu lojalni Hrvati. Bilo je dovoljno pokazati se u javnosti s rukom na srcu dok svira himna da bi bio “dobar Hrvat”, a bankovni računi su rasli. To možemo vidjeti kod većine desničara i nacionalista od Argentine i Brazila do drugih država u svijetu – gdje god je prisutno to busanje u patriotska prsa, iza toga se u pravilu skriva neki oblik pljačke.

 

 

Potegnuli ste još jedno interesantno pitanje. Čini mi se – bez obzira na to što se i u Americi, i u Mađarskoj, i u Srbiji mogla čuti kritika tog nacionalizma – da je svijet ipak otišao udesno. Bojim se da je to u određenoj mjeri nepovratno. Mi moramo dati podršku tim mladim ljudima u Srbiji, ali je primjetno da među njima nema suglasja oko nekih događaja iz prošlosti ili postupaka ranijih srpskih političkih elita. Odnos prema nacionalnom i patriotskom se generalno pomaknuo puno više udesno.

 

 

U Srbiji je bilo iluzorno očekivati drugačije. Ti mladi ljudi su odrasli, odgajani i školovani u takvom društvu. Oni kroz mainstream medije nisu ni mogli čuti ništa drugačije o Ratku Mladiću, Srebrenici, Oluji, Vukovaru ili četničkom pokretu. Zato ih uvijek na neki način branim od onih u Hrvatskoj koji smatraju da im ne smijemo dati potpunu podršku jer “oni su ovakvi ili onakvi”. Tim ljudima odnos prema prošlosti trenutno nije na prvom mjestu, oni sada imaju druge probleme. Naš interes je da imamo susjede koji imaju pravnu državu, nekorumpiranu vlast i slobodne medije. Vremenom će i to društvo dopustiti različite glasove po pitanju prošlosti i mijenjaće se ta slika, ali ih ne smijemo odmah napadati zbog stavova o Kosovu, Srebrenici ili Oluji. Tu trebamo imati strpljenja i razumijevanja prema toj mladoj generaciji.

 

 

Za kraj još jedno pitanje. Kad se sve zbroji, imamo čovjeka koji je osuđen na šest godina zabrane bavljenja politikom, a otkupio je zatvorsku kaznu od godinu dana. Smijenjen je i osuđen bivši entitetski predsjednik koji je prvi put potpao pod sankcije još pod prvom Trumpovom administracijom, dakle ne pod demokratama. U ovom slučaju imamo čovjeka koji je izlobirao s desetak miliona dolara – novcima građana – skidanje sankcija i otišao na Floridu na skup MAGA pokreta kako bi trijumfalno proslavio pobjedu Trumpa na međuizborima. No, dogodilo se suprotno – vidjeli smo da su Trumpovi republikanci potučeni do nogu. On ipak i dalje tamo lobira i govori kako je to super, kako će Republika Srpska biti vidljiva itd. Kako smjestiti Milorada Dodika kao takvog na mapu političara koji jednostavno ne žele otići?

 

 

Vratio bih se na ono što uvijek govorim: svaki narod ima vlast kakvu zaslužuje. Milorad Dodik nije pobijedio vojnim pučem, niti njegova stranka i ljudi pobjeđuju tako što su ušli s vojskom i policijom i preuzeli vlast. Te ljude netko bira.

 

 

Rekao bih da su entitet Republika Srpska i Srbija bile poput sistema spojenih posuda. Volio bih da se to nastavi i u kontra smjeru – odnosno da se ovaj val promjena iz Beograda sada prelije i na građane Republike Srpske. Svi u Bosni i Hercegovini, Europi i svijetu znaju kakav je Dodik tip političara. Dovoljno je čuti par minuta njegovih nastupa i vidjeti kako se odnosi prema novinarima i neistomišljenicima da vam sve bude jasno.

 

 

Ali više od ikoga to znaju sami građani Republike Srpske. Zašto i dalje većinski glasaju za osobu koja je uspostavila takav sistem, meni to nije jasno. Republika Srpska sada preuzima palicu od ranije Srbije i bojim se da u političkom smislu ostaje najkorumpiranije i najnacionalističkije društvo u Europi, posebno s obzirom na odnos prema prošlosti. To se mora promijeniti. Nadam se da će Srbi u Republici Srpskoj progledati potaknuti ovim što se događa u Beogradu, jer nije stvar samo u Miloradu Dodiku. Ankete pokazuju da je većina građana tamo svesrdno podupirala i Aleksandra Vučića, što se vidjelo i na izborima.

 

 

Milorad Dodik zapravo nije težak problem. On je vrlo lako rješiv problem, ali taj problem ne moraju rješavati ni Amerikanci, ni Bruxelles, ni Sarajevo. Njega mogu i moraju riješiti isključivo Srbi koji žive u entitetu Republika Srpska.

 

(SB)

(24)

PROFESOR HRVOJE KLASIĆ: Nakon pada Vučića, na redu je rasplet u Republici Srpskoj, Milorad Dodik zapravo je vrlo lako rješiv problem…