atomski…

 

 

 

Stotine milijardi se daje samo u oružje, da se što više ljudi pobije. Niko više od tih svjetskih najlošijih lidera u povijesti ove naše Kugle ne spominje planove razvoja, podizanje standarda. Ponovo predlažu uvođenje vojne obaveze. Obučiće nas u uniforme u kojima će najviše, kao u svakom sukobu, stradati sirotinja.

 

 

 

Piše: Pavle PAVLOVIĆ

 

 

Situacija se mijenja iz dana u dan. Uskoro ću znati da li se trebam hvatati koferčića i bijega bez okretanja. Da li ću imati dovoljno vremena? Hoće li moje privatno ”ništa nas ne smije iznenaditi” zakazati kao u Sarajevu 1992. kada sam vjerovao da ima više pametnih nego onih s puškama. Poslije nekoliko decenija moje životne pogreške još se nisam oporavio, niti ću. Samo još treba da me stigne nova.

 

 

 

Zato sam razradio taktiku – od ovog vikenda provjeravaću sam sebe koliko mi treba za kovčeg i maglu u nepoznatom pravcu. Ipak moram priznati da mi emigrantske godine nisu protekle uzalud. Prvi put sam bježao samo sa najlon vrećicom a sada već imam i – kuferčić.

 

 

 

Jer kada sam birvaktile, kao izbjeglica stigao, u Holandiju čudio sam da može postojati ovako mirna i uređena država. Tada sam se još, kao bio light komunjara, plašio kraljevske zemlje. Srećom, godine su prolazile u opuštenoj cvijećem ukrašenoj svakodnevnici. Čak sam naučio hodati u drvenim klompama, gubeći se u buktetu, od, kažu, 180 raznih nacionalnosti, boja koža i rasa. Sa neprolaznim bolom u srcu kada bih pomislio na moju domovinu ili otadžbinu, gdje tri plemena i ostali, koji se ništa ne pitaju, ne mogu izdržati ni 40 godina bez rata.

 

 

 

POSLIJE SUNCA DOLAZE KIŠA I OLUJE

 

 

Ali, kako to u svakoj bajci biva, poslje sunca dolazi kiša i oluje Sve je započelo pojavom čovjek duge, natapirane, ofarbane, plave kose koji ni u toalet ne ide bez bolumente body gardista. Vrijeme recesije i ekonomskog kraha vješto je iskoristio kao nekada soboslikar s brčićima po minhenskim pivnicama. Na njegovim sve brojnijim skupovima masa pada gotovo u delirij kada za sve nevolje koje su zadesile domovinu letećeg holandeza okrivljuje strance ili alohtone kako nas ovdje sve jače s prezirom nazivaju. Zapjenjeni orator sistematski potpaljuje politički nezainteresiranu svjetinu. Kada se pojavio, bio je figura za potsmjehivanje, danas je apsolutni pobjednik nedavnih nacionalnih izbora. Njegova PVV stranka naprosto je pomela suparnike. PVV je postal najdominatnija partija sa osvojenih 37 mjesta u Parlamentu Kraljevine Nederland. Lider zvani “Plava perika” je rigidni desničar što bljuje vatru riječi od kojih, ne samo mene, podilazi jeza i dramatično prisjećanje na ono kako je sve kod nas i započelo.

 

 

 

Taj novi “zapadni spasitelj” zove se Gerd Wilders i vodja je do jučer minorne PVV stranke koja je suludim rasističkim prijedlozima, za normalne ljude, bombardovala holandski Parlament u proteklim godinama. Od nekoliko stotina inicijativa promjene ili prilagodbe određenih zakonskih odredbi više od 25 odsto se odnosi na muslimane i migrante. Zahuktali desničar nije popuštao u zahtjevima da se nošenje marama na glavi zabrani ili teško oporezuje. Kao da je to jedan od najvećih problema što Holandiji i Zapadnoj Europi u posljednje vrijeme ne ide. Pored muslimanskih marama smetaju mu svi migranti koji truju čistoću i tradiciju nizozemskog življenja. Svakodnevnim tiradama punim opasnih riječi, koje smo već čuli u povijesti, sijao je strah među dobrodušne ljude niske zemlje, organizujući čete svojih poklonika koji bi, možda, zavodile red po ulicama kao tridesetih godina prošlog stoljeća po Njemačkoj.

 

 

 

I dok mjesecima već Holandija muku muči sa formiranjem vlade, na čijem čelu želi da zasjedne Gerd Wilders, društvena klima u zemlji, u kojoj su ranije generacije uživale u političkoj apatiji i pojma nisu imale ko su premijeri i vođe partija, postaje sve vrelija.

 

 

 

I eto zbog čega uvježbavam “ništa nas ne smije iznenaditi”. Osluškujem na sve strane, pipam puls susjeda. Osjetim da me već drukčije gledaju. Prije dan, dva dugodišnja dobra komšinica, kojoj redovito ostavljam ključeve kada odlazim na odmor da mi zalijeva cvijeće i kupi poštu, kao u šali je primjetila:

 

 

 

– Znaš li ti Paul da mi do prije 25 godina i nismo znali za ključeve. Naši domovi su bili bez brava i svima otvoreni. Nije bilo krađa, provala, ubistava sve dok vi alohotoni niste navalili u našu malu zemlju…

 

 

 

Kad dobra susjeda tako, mogu misliti što drugi govore čim mi vide leđa. Zato je bilo sve manje javnih reagiranje kada je “demokrata” Wilders iznosio svoje prijedloge za obuzdavanja migracijskih tokova u Zapadnoj Europi i Nizozemskoj. Po njemu svako onaj ko uz holandsko ima i državljanstvo zemlje iz koje dolazi, poslije dva sukoba sa zakonom mora mrš iz niske zemlje uz trajno oduzimanje nizozemskog nacionaliteta. Oni koji, pak, žele da se usele, ako prođu najrigorznije rasističke testove, moraju potpisati asimilacijski ugovor i iz svog džepa platiti “školske kurseve” za utapanje u NL društvo. Wilders ne priznaje integriranje u novu zajednicu, niti multikulturno bogatstvo ljudi i religija. Naredio bi zatvaranje svih dopunskih, posebno, islamskih škola i obustavio bilo kakva finansiranja ustanova u kojima migranti njeguju čuvanje tradicija zemalja iz kojih dolaze. Čak je uspio i realizirati dokumenatrni film dug 30 minuta u kojem je sakupio sve najbrutalnije zločine islamskih ekstremista i njime plašio ljude koji nikada nisu bili opterećeni politikom ili različitostima.

 

 

 

Radi polagano, podmuklo i osvaja ponajprije one koji su isto tako, prije koje decenije, bezglavo jurnuli za pionirom populističke politike u NL Pimom Fortaunom. Uzvikivao je i Fortaun parole koje su narušavale sklad do tada jedinstvene napredne društvene zajednice u svijetu kakva je nizozemska. Jednog dana stigao ga je metak nekog manijaka. Iako sam ateista gledao sam u nebo sa jedinom željom da ludi atentator nije alohtoni otpadnik. I, sramota me je priznati, laknulo mi je kada sam doznao da je ubojica bio pripadnik “čiste rase”.

 

 

 

POMPEZNI OPROŠTAJ OD NAJVEĆEG SINA DOMOVINE

 

 

Još se sjećam kakav je to bio pompezni posljednji oproštaj od najvećeg sina domovine. I kada su poslije kojeg mjeseca otvorili Fortaunov testament posljednja želja je bila – da bude zauvijek pokopan u Italiji! Druga sahrana obavljena je gotovo krišom… Ili kada sam prije destak godina s olakšanjem doznao da pomahnitali vozač, što je automobilom probio sve barikade, ubio nekoliko nedužnih ljudi i zabio se tek koji metar daleko od raskošnog vozila sa kraljevskom obitelji, nije bio pripadnik moje alohtone skupine.

 

 

 

Ali kamo bježati? Ratovi na sve strane, prijete atomskim napadima. Stotine milijardi se daje samo u oružje, da se što više ljudi pobije. Niko više od tih svjetskih najlošijih lidera u povijesti ove naše Kugle ne spominje planove razvoja, podizanje standarda. Ponovo predlažu uvođenje vojne obaveze. Obučiće nas u uniforme u kojima će najviše, kao u svakom sukobu, stradati sirotinja.

 

 

 

Da li bježati na sjever? Koliko god da kontam demokratski nordijski dio Europe nije baš primamljiv. Bude se tamo slični holandskom Wildersu. Crtaju se nekakve karikature izazivaju se ekstremisti na svim stranama. Miroljubiva većina se povlači u sebe i na čistini ostaju oni koji su nam sudbine odredjivali ranije, a izgleda da će i ubuduće.

 

 

 

Na jug neću. I tamo se, posebno u zajedničkoj nam nekadašnjoj zemlji, zakuhava.

 

 

 

Znate već kako kako. Istok, Zapad? Ma, najbolje mi je da uzviknem vječni refren “Prljavog kazališta” – Zaustavite Zemlju, silazim.

 

 

 

Ako stignem na vrijeme sa svojim kuferčićem?

 

(SB)

(71)

ZAUSTAVITE ZEMLJU, SILAZIM : Hvataj se koferčića i ne okreći se. Kuda bježati? Na Istok, Zapad, Sjever, Jug? Svugdje ratovi, samo još fali…