Pravi razlozi za iznenadne izglede Ukrajine i Moldavije za članstvo u EU su, naravno, geopolitički. Ali s historijom ruskog uplitanja (da ne spominjemo kineski utjecaj), Zapadni Balkan je također od ključne geopolitičke važnosti u novom dobu strateškog natjecanja, pišu Jasmin Mujanović i Mieczysław Boduszyński u autorskom tekstu za američki online forum Just Security koji prenosimo u cjelosti.

 

 

 

Pišu: Jasmin Mujanović i Mieczysław Boduszyński / justsecurity.org

 

 

Zapadno orijentirana Ukrajina je u interesu i Europske unije i atlantske zajednice. Temeljno je pitanje može li EU, uz podršku Sjedinjenih Država, Ukrajini ponuditi vjerodostojnu europsku perspektivu u smislu trajnog angažmana, finansijske pomoći i privremenih nagrada koje potiču liberalne reforme i jačaju proevropske segmente Ukrajinog političkog spektra, sada i još dugo nakon završetka rata. Može li Bruxelles održati zamah, posebno ako se proces počne usporavati i odugovlačiti kad se pokaže potpuna obimnost zadatka?

 

 

 

Činjenica da su se neki u EU-u, poput mađarskog premijera Viktora Orbána, da i ne spominjemo njegove američke kolege, kolebali oko vojne pomoći Ukrajini u borbi protiv ruske agresije (pri čemu je predanost Washingtona još uvijek upitna) alarmantno nagovještava koliko će teško biti predvodnik i održati generacijske obaveze potrebne za ostvarenje ovog cilja. Trenutno se EU bori samo s isporukom potrebnog oružja i municije Ukrajini za pobjedu u ratu, čak i prije nego što je američki doprinos zaglibio u diskuncionalnosti koju je potaknuo Donald Trump. Rezultat je bio da Rusija i njezini saveznici u Teheranu i Pjongjangu eksponencijalno nadmašuju najprosperitetniji svjetski ekonomski blok u pogledu osnovnih stvari kao što je artiljerijska municija.

 

 

 

Ako se Evropljani već trude podržati ratne napore Ukrajine, onda se imamo pravo pitati i da li EU može stvarno ispuniti nade o članstvu Ukrajine.

 

 

 

Iskustvo Zapadnog Balkana, najneposrednijeg “susjedstva” EU i njegovog desetljeća dugog čekanja u predvorju za članstvo, poučno je i otrežnjujuće u tom pogledu. Godine 2003. Bruxelles je dao historijsko obećanje da će članstvo u EU proširiti na zapadni Balkan. U desetljećima koja su uslijedila, međutim, zamor od proširenja i demokratsko nazadovanje unutar EU-a i regije, tj. Bosne i Hercegovine, Srbije, Sjeverne Makedonije, Crne Gore, Kosova i Albanije, doveli su bukvalno do zaustavljanja procesa. Što je još gore, pojedinačne države članice EU-a, uključujući Mađarsku i Hrvatsku, sada aktivno sponzoriraju neliberalne i autoritarne elemente na Zapadnom Balkanu i sprječavaju čak i skromne pokušaje Bruxellesa da obuzda te aktere.

 

 

 

Konačno ubrzavanje pristupanja?

 

Ruska sveobuhvatna invazija na Ukrajinu donekle je ublažila zamor od proširenja, a neki lideri EU nastoje ubrzati pristupanje Zapadnog Balkana kao način suprotstavljanja utjecaju Moskve u regiji. Upravo je ove sedmice Evropska komisija preporučila otvaranje pregovora o članstvu s Bosnom i Hercegovinom. Ali ostaje za vidjeti hoće li se Europsko vijeće, sastavljeno od najviših lidera pojedinih članica EU, složiti s preporukom Komisije. Ako Vijeće doista podrži kretanje BiH prema punopravnom članstvu, to bi bio veliki korak, ali bi zemlja još uvijek bila godinama, ako ne i desetljećima, udaljena od konačnog pristupa bloku.

 

 

 

Danas je regija uhvaćena u začarani krug u kojem je “mrkva” članstva (u EU) izgubila kredibilitet zbog čekanja dugog gotovo četvrtinu stoljeća, koje je ojačalo populističke moćnike poput srpskog lidera Aleksandra Vučića i njegovog klijenta u BiH Milorada Dodika. Oni su pak još više udaljili svoje zemlje od kriterija potrebnih za članstvo u EU.

 

 

 

Ali zapravo, čini se da su se čak i prioriteti Zapada promijenili. Opsesivna zabrinutost za ono što zapadni politički lideri površno smatraju “stabilnošću” (i što naučnici pejorativno nazivaju “stabilokratijom”) odlučno je nadjačala obaveze EU-a i SAD-a prema demokratskoj transformaciji u regiji. Nepostojanje bilo kakvog smislenog evropskog ili američkog prijekora Vučiću nakon još jednih providno lažiranih izbora u decembru 2023. samo je najnoviji primjer ovog pogrešnog trenda. Ironično, zapadni zvaničnici tvrde da su ovi ustupci napravljeni s ciljem osiguravanja podrške Balkana Ukrajini. Vučić je, sa svoje strane, izigrao obje strane, ponudio skromnu pomoć Ukrajini, ali i ne učestvujući u sankcijama uvedenim Rusiji. Srbija je, pak, dom desetinama hiljada ruskih emigranata, a oko 70 posto stanovništva zemlje podržava agresiju Kremlja na Ukrajinu.

 

 

 

Svakako, proces proširenja je doživio vidljive uspjehe. Među državama Zapadnog Balkana, Slovenija i Hrvatska već su dugo članice EU-a i NATO-a (Slovenija se pridružila objema zajednicama 2004., dok se Hrvatska pridružila NATO-u 2009., a EU 2013.). Albanija, Crna Gora i Sjeverna Makedonija pridružile su se samo Sjevernoatlantskom savezu. Kao što zvaničnici EU-a rado primjećuju, od obećanja iz 2003. da će primiti zemlje regije, blok je potrošio milijarde na promovisanje niza socio-ekonomskih reformi i obnove infrastrukture širom regije. Osim Kosova, sve regionalne države su ili već unutar EU ili su dobile status kandidata.

 

 

 

Kosovo je bez sumnje spremno na isto, ali lideri EU-a još nisu imali hrabrosti započeti pregovarački proces s liderima u Prištini sve dok Kosovo ne potpiše sporazum o normalizaciji sa Srbijom, jasnim primjerom kontroverznog zavrtanja ruku od strane EU-a i SAD-a, posebno Kosovu jer njegov suverenitet ostaje nepriznat od strane Beograda. Napetosti između dviju zemalja eskalirale su prošle godine u najgore rasplamsavanje nasilja od proglašenja nezavisnosti Kosova 2008., koje su uglavnom dirigirali Vučićevi srpski nacionalistički agenti.

 

 

 

Sa svoje strane, Bosna i dalje ostaje meta zavjera koje podupiru Hrvatska i Srbija sa ciljem da funkcionalno podijele zemlju duž sve oštrijih sektaških linija, čak i pored presuda Europskog suda za ljudska prava (uključujući i značajnu odluku iz augusta 2023.), koje su zadužile političko rukovodstvo zemlje da radi na usklađivanju ustava zemlje s liberalnim demokratskim normama Evropske unije. A u Crnoj Gori, rastuća politička polarizacija proizvela je još jednu rusko-srpsku vladu , što je izazvalo daljnju zabrinutost zbog pukotina unutar NATO-a.

 

 

 

Glavne razlike u odnosu na Ukrajinu

 

 

Naravno, geopolitički kontekst i historija Zapadnog Balkana znatno su drugačiji od Ukrajine. Čini se da europski lideri shvaćaju da bi glacijalni, balkanski pristup “europeizaciji” Ukrajine bio politička i strateška katastrofa. Ali težina zadatka također je enormno veća u Ukrajini nego što je ikada bila na Zapadnom Balkanu. Ukrajina je geografski daleko veća i mnogoljudnija (43 miliona ljudi) od Zapadnog Balkana (18 miliona ljudi), a razmjere ruske agresije na Ukrajinu od februara 2022. napad je gotovo sigurno nadmašio razaranje i gubitak života u jugoslavenskim ratovima, bez obzira na jedinstveni primjer genocida u Bosni. Nasljeđe institucionalne slabosti u Ukrajini također je zastrašujuće, čak i ako se može usporediti sa Zapadnim Balkanom.

 

 

 

Ipak, usporedba moguće EU budućnosti Zapadnog Balkana i Ukrajine izravno dovodi u pitanje tvrdnje Bruxellesa da je zajednica vrijednosti u kojoj se članstvo temelji na jasnim, dosljednim kriterijima. Zapanjujuće je da je EU prošle godine mogao ubrzati Ukrajinu i Moldaviju prema kandidaturi i članstvu, obje s aktivnom ruskom vojskom na svojoj teritoriji, dok su Bosna i Kosovo zaostali, bez obzira na nedavni pritisak Evropske komisije na BiH. Implicitni zaključak da je Moldavija napravila veće korake prema članstvu u EU od Bosne je iznenađujući. Uprkos nedavnim poboljšanjima, Moldavija stoji niže od svih balkanskih zemalja osim Kosova po indeksu percepcije korupcije Transparency Internationala.

 

 

 

Pravi razlozi za iznenadne izglede Ukrajine i Moldavije za članstvo u EU su, naravno, geopolitički. Ali s historijom ruskog uplitanja (da ne spominjemo kineski utjecaj), Zapadni Balkan je također od ključne geopolitičke važnosti u novom dobu strateškog natjecanja. Takvi dvosmisleni kriteriji mogu dovesti do zaključka da obećanja EU, i Ukrajini i Zapadnom Balkanu, nisu stvarne i trajne obaveze, već su podložne kratkoročnim političkim kalkulacijama.

 

 

 

Lideri EU-a moraju se odlučiti. Ako je integracija Ukrajine u euroatlantski poredak strateški, geopolitički imperativ, onda isto mora vrijediti i za Zapadni Balkan. U tom slučaju potrebna je odlučna pomoć i jednima i drugima – pomoć koja će zahtijevati istinsku predanost vladavini prava i demokratizaciji, kategoričko odbacivanje nacionalističkog revanšizma (bilo da je riječ o ruskom, srpskom ili nekom drugom obliku), integraciju BiH i Kosova u NATO, te veću i bržu vojnu pomoć Ukrajini.

 

 

 

Iznad svega, EU treba ponuditi transparentan i realan horizont za proširenje. Trebalo bi poručiti Ukrajini, Moldaviji i Zapadnom Balkanu da će ih Bruxelles sve inkorporirati do 2035. Kako bi ostvarila taj cilj, EU se mora agresivno uključiti u političke reformske procese u svakoj zemlji tokom sljedećeg desetljeća, a gdje je to potrebno, izravno se suočiti s neposlušnim elitama. Svaka država ili vlada koja ne želi provesti potrebne ozbiljne reforme (mislimo na Srbiju) slobodna je odustati, ali bi se odrekla gotovo sigurne garancije članstva u održivom roku. Kako bi dodatno potaknula participaciju, EU bi mogla reći da će se sljedeći krug proširenja nakon 2035. dogoditi tek 2045. godine.

 

 

 

Sa svoje strane, Sjedinjene Države trebale bi se zalagati za europsku budućnost Zapadnog Balkana dok predvode sličnu inicijativu u pogledu proširenja NATO-a, s ciljem postizanja članstva do 2030. za Kosovo, Moldaviju i BiH. BiH je već uspješno prešla u fazu Akcijskog plana za članstvo, posljednjeg koraka prije punopravnog članstva. I ovaj bi proces bio uvjetovan daleko većim stepenom bilateralnog angažmana sa svakom od ovih zemalja, kako bi se osiguralo da su njihove relevantne sigurnosne arhitekture u potpunosti spremne da postanu članice koje doprinose atlantskoj zajednici.

 

 

 

Rat u Ukrajini egzistencijalni je izazov za transatlantski poredak. Ali to je također prilika da se izvrši zadatak prethodne generacije: Evropa, cjelovita i slobodna.

 

 

 

(Priredio: S. Begović)

 

(SB)

(92)

VRIJEME JE STRATEŠKIH ODLUKA: Ako je integracija Ukrajine u euroatlantski poredak geopolitički imperativ, onda isto mora vrijediti i za Zapadni Balkan!