Šokantni podaci o naoružavanju i sumnjivim upadima na jadransku obalu podigli su sigurnosne agencije na noge, dok građani sa strahom iščekuju odluku o novom šefu OHR-a.
Dok javnost propituje je li regija, a posebno Bosna i Hercegovina, ponovno postala geopolitički poligon za preslagivanje interesa, nametnulo se ključno pitanje o smjeru u kojem se kreće Zapadni Balkan. Država ostaje zarobljena između sterilnih evropskih obećanja, koja su djelimično reaktivirana tek nakon izbijanja rata u Ukrajini, i izraženog američkog intervencionizma.
U javnom prostoru dominira dilema jesu li domaća društva opsjednuta prošlošću ili ih vladajuće strukture namjenski drže u tom stanju. Mnogi analitičari stoga opravdano ocjenjuju da politički akteri koji odbijaju priznati genocid zapravo nisu završili svoje ratne planove te da takvim strukturama regionalni nered najbolje odgovara.
Političke manipulacije i blokada institucija
Ideja o nacionalnoj nadmoći dijela srbijanskog političkog establišmenta završila se crtanjem novih granica i uništenjem stotina hiljada života. San o stvaranju velike Srbije, u kojoj bi svi Srbi živjeli u jednoj državi, pretvorio se u geopolitički košmar u kojem taj narod danas živi rascjepkan u pet različitih država, dok je većina vođenih ratova izgubljena.
Taj višedecenijski osjećaj nemoći rezultirao je stalnim pokušajima kompenzacije kroz projekte poput “srpskog svijeta”, od kojeg vladajuće elite u Beogradu još uvijek nisu odustale, što ih drži u svojevrsnoj talačkoj poziciji i sprječava modernizaciju zemlje. Na istom fonu djeluje i predsjednik stranke SNSD Milorad Dodik, čija politika opstanak u Bosni i Hercegovini uslovljava stalnim prijetnjama otcjepljenjem entiteta RS pod izgovorom da država ne funkcioniše, iako sami ulažu maksimalne napore kako bi državne institucije ostale slabe i nefunkcionalne.
Zadržavanje građana u prošlosti služi kao primarni alat vladajućih elita za očuvanje vlastitih pozicija i skretanje pažnje s nedostatka vizije za budućnost. Odsustvo unutrašnjeg konsenzusa o historijskim činjenicama otvara ogroman prostor za manipulaciju kolektivnim emocijama, širenje straha i homogenizaciju nacije oko “velikih vođa”.
Dokaz tih retrogradnih ideologija ostaje i historijska činjenica da je Ratko Mladić ušao u Srebrenicu s porukom o osveti, da bi ta politika na kraju dobila epilog pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju u Haagu. Istovremeno, Bosna i Hercegovina se nalazi u političkom pritvoru i stalnim tenzijama koje variraju od jačanja entitetskih nadležnosti do zahtjeva za stvaranjem trećeg entiteta. Ipak, lokalne zajednice u Federaciji Bosne i Hercegovine već tri decenije pokazuju potpunu administrativnu nezrelost za samostalno vođenje procesa, što nema nikakve veze s utjecajima Zagreba, Beograda ili Washingtona, prenosi Federalna.ba.
Izborni zakoni i evropska perspektiva
Dugogodišnje postdejtonske rasprave obuhvataju i pitanje izbora u Predsjedništvo Bosne i Hercegovine, što posebno opterećuje odnose s Republikom Hrvatskom. Iako ustavni okvir formalno omogućava svim građanima da glasaju za bilo kojeg kandidata, eliminacija strahova od preglasavanja i marginalizacije među Hrvatima zahtijeva otovoreni unutrašnji dijalog, u kojem bi se poštovala politička volja svakog kolektiviteta. Dok su Slovenija i Hrvatska već unutar Evropske unije, a Crna Gora se ubrzano priprema za članstvo, zvanični Beograd ostaje rastrgan između građanskih protesta i snova o teritorijalnoj ekspanziji. Zabrinjavajuće je da se u Sjevernoj Makedoniji sukob iz 2001. godine sve češće tretira tek kao “prvo poluvrijeme”, što je narativ koji i susjedne države nerijetko primjenjuju prema Bosni i Hercegovini.
Zastoj u pregovorima između Evropske unije i Sjedinjenih Američkih Država oko izbora novog visokog predstavnika u BiH dodatno usložnjava situaciju, jer odsustvo međunarodnog konsenzusa stvara pravnu nesigurnost koju lokalni lideri koriste za destabilizaciju. Jedini dugoročni garant suvereniteta države jeste punopravno članstvo u EU, čime bi odredbe Dejtonskog mirovnog sporazuma i unutrašnje linije u entitetu RS i FBiH postale potpuno irelevantne u korist ekonomske i socijalne mobilnosti građana s evropskim pasošem. Dosadašnji historijski tokovi pokazuju da su podjele na Zapadnom Balkanu primarno refleks interesa velikih carstava i sila, a ne samih domaćih društava.
Dok god bh. društvo politički ne sazrije, država će stagnirati, što potvrđuje i podatak da od 113 reformi koje je zahtijevala Evropska komisija domaće vlasti nisu ispunile niti jednu. Najveći teret stoga leži na bošnjačkim političkim elitama koje se, prema historijskim analizama, nisu adekvatno snašle u ključnim historijskim prekretnicama, dok srbijanska politika, od predratnih balvan-revolucija do slanja sumnjivih grupa u Tivat, nastavlja s pokušajima destabilizacije susjednih država, piše u analizi emisije “Mreža”.
(SB)
(5)








