SUDSKI DOSTAVLJAČ U SARAJEVU: Na jednim vratima dočeka me dijete i viče “Tata!”

Poznati sarajevski književnik Milan Stančić-Kimi podijelio je sa svojim pratiocima zanimljivu priču o svom iskustvu dok je radio kao sudski dostavljač u Sarajevu. Prenosimo neke od najzanimljivijih dijelova…

Zaposlim se nedavno, preko štele, naravno, kao sudski dostavljač. Zadužim kod države pismena, sjednem na trolejbus i put naselja koje spada u moj rejon. Pomislim, dobro je, nek` se radi, rad liječi bolesti vremena, a vrijeme je neumoljivo, jel, kad, najedanput, osjetih kako mi se kapa navlaži. Smireno, bez psovanja, pogledah, a ono trolejbus prokišnjava. Odnosno, krov trolejbusa. Jaka slika posred mi puta, pomislih stišćući onu torbu sa pismenima; dugovi za vodu, grijanje, odvoz smeća. Sve sama bijeda mi u torbi, i nije da nisam pomislio kako ću se u njihovim očima zasigurno doimat poput nemarne grane koja čovjeku u trku otkida mladež, kancerogen!!

Smirim se. Nadjenem druge misli i pogled ustranu.

Tamo negdje nakon druge-treće stanice, vidim kondukter mi se približava preko jednog studenta koji je put zakrčio mapom za sasvim nova rješenja vjerovatno nekog akademskog konkursa, jedne ostarjele djevojke koja zbog gravitacijskih oblina slabije znatno glumi pouzdanje, i jade ispred mene što sav se poklopio dobrotom.

Zdravo, imamo li kartu?, Nemamo, gdje je tvoja?, Daj vamo tu olovku! jel piše?, Valjda piše… Uze mi olovku i nastavi da pretura po trolejbusu, vjerojatno misleć` da nema bitne razlike između trolejbusa i kontejnera za smeće u ovo doba oskudice.

Nakon mučnih pola sata vožnje izađoh na stanici kod prometne ceste i dobronamjerni me uputiše do moje prve ulice mog prvog radnog dana. Ulazim u haustor, tražim, gledam, kad – otvara mi vrata čista, sjajna u izvedbi i predanosti nervoza: “Zzzdravo!” “Šta oćeš?” “Ja… Kako se vi zovete, oću reć ..kazat, kako se vi prezivate? Vi!” “Ko si, ba, ti?, imaš li akreditaciju?, aaaaa… Ma mrš – u – ***** – materinu! Mrš!”, ostadoše od mene samo dugmići. U drugom haustoru još gore: otvaraju se vrata i ja da izustim “Vi”, čovjek će u hitrost uvježbanu za ovakve prilike: s nekim razumijevanjem koje bi trebalo biti upućeno onima koji od kraja do kraja naselja šlepaju teretnu torbu, dakle skladno toj boji susreta izgovara svoju epsku rečenicu: “Irfan je mrtav. Tako napiši, slobodno. Irfan je umro. Slobodno”. Pitam ga ko mu je sudom identifikovani Irfan u rodu, da znam napisati rad sudova, jel` ti tata, pitam, a on će samouvjereno i ohrabren činjenicom da se mrtvi ne mogu sudski goniti: “Jeste”. I zalupi vratima stana. Odem, pomišljajući kako je u ovome vremenu smrt najbolja ostavština roditelja djeci.

Potom sam zapinjao o razne pragove. Ispočetka ponajviše ovih višeg srednjeg staleža cipela, farmerki, lonaca, madraca za podove (meni, već iskusnom sudskom dostavljaču, u Jastvo sijeva Šop i njegovi Magarci), a onda kako oni već u onome što nosim kući kao ostavštinu dana polako mršaju javljaju se novi pragovi koji također kroje snove prije dnevne rute. I tako imadoh i vrhunske susrete dobrote koje nosih kući: dva osumnjičena zvrka sirnice, barku od više hiljada sprženih šibica, – i sva je prostorija mirisala po balansu ljepila i šibica – , a kao vrhunac ostavštine, na jednim vratima odnosno korak od praga, dijete stajaše raširenih ruku: “Tata!” Mama me gleda drhtavo rumeno, ja urlam: “Nisam ti ja tata!” A dijete će: “Mama, tata, ding – dong, ding – dong!” … Pa poče papagaj da kriješti, pa komšinica oklagijom da tuče po sandučiću, pa povjerenik haustora uzbunu i svi na mene i kamenjem i sve. Nisam ja, govorim im, ja sam sudski dostavljač, nisam ja taj!, a na moje sudski dostavljač oni će: “Aaaaaaaa… tebe čekasmo da nam pomogneš, prinče na bijelim kovertama… Reci nam!, da znamo, Gdje?, Kako?, Kaži!!! A umjesto kur*e, mi ćemo princezu da ti damo, Prinče naš, pomozi!” “Aaaaa, ko je vama kur*a!?”, viče mama i nasrće na povjerenika sa oklagijom koju je iščupala babi iz ruku dok je ova, baba, prezrive mi poglede upućivala sve šapćuć nešto sa konom pod viklerima, a dijete će: “Mama, tata, ding – dong!, ding – dong!, ding – dong!”

Potom ja sa svim onim dugmićima isparim. Ko voda. U paru. Nema me. Promijenio agregatno stanje.

. . .

U pola noći budim se sav u znoju. Sva mi posteljina mokra, potkošulja tek, sve. Šta ću, promijenim posteljinu, nova potkošulja i spavanac. Ujutro ustajem, doručak i popratne aktivnosti, poslijepodne opet u trolejbus.

(190)