Na današnji dan 1990. godine, na prvim višestranačkim izborima u Srbiji, nakon 45 godina vladavine komunista, pobjedila je Socijalistička partija Srbije, a za predsjednika te zemlje izabran je lider pomenute partije Slobodan Milošević.
Tim povodom, u arhivi Infobiroa, kojem Fokus.ba ima pristup, pronašli smo tekst našeg današnjeg kolumniste Vlastimira Mijovića.
Tekst je objavljen u magazinu “Naši dani” dvije godine prije pomenutih izbora, tačnije 1988. Prenosimo neke njegove dijelove.
Slobodan Milošević nije serijski proizveden političar. On je, bar za ovo vrijeme, pravi-pravcati unikat koji bitno odudara od stereotipnih predodžbi koje danas imamo o našim vrhunskim političarima. Po aršinima te profesije sadašnji lider srpskih komunista pretjerano je iskren, neposredan i otvoren, sklon velikim riječima i slatkim obećanjima, patetičan i emotivan, što svakako nisu odlike elitnih predstavnika ovog prastarog zanata, niti kod nas, a ni u svijetu.
Valjda zato, u času kad je poželio posuti nešto više od sjenine sjenke, kad se prvo Srbiji a potom i Jugoslaviji pokušao nametnuti kao neprikosnovena politička vedeta, sa njim niko nije ozbiljnije računao. Nisu ga uzimali za ozbiljno, valjda im je u svojoj retorici i patosu izgledao bezazlen i naivan, čak ni oni iz njegove neposredne blizine, o ostalima i da ne govorimo. Samo tako bio je i moguć politički puč što ga je počtkom prošle jeseni Milošević izveo u Srbiji.
Da su ga Stambolić i Pavlović tada shvatili dovoljno ozbiljno, da ga nisu smatrali naivcem i političkim autsajderom, Osme sjednice vjerovatno ne bi ni bilo. I da jeste, epilog bi zasigurno bio drugačiji.
Ali, znamo šta je bilo i kako se završilo. David je nadmudrio Golijata, Spinks je u Beogradu oborio nadutog i neopreznog Tajsona.
Srbija izvan sebe
Godinu dana poslije priča se ponavlja. Ðorde Stojšić, do juce predsjedavajuci vojvodanskih komunista, ali još uvijek siva eminencija partijskog pokrajinskog aparata, nije mogao a da ne prizna kako u početku pokrajinskog aparata, nije mogao a da ne prizna kako u početku Miloševića takode nije uzimao za ozbiljno, kako je olako prelazio preko njegovih nerealnih ambicija i početničkih grešaka. Ni na kraj mu pameti izgleda nije bilo da jedan tako naivan političar može u ostvarivanju svojih planova tako daleko dogurati.
Ipak, Miloševiću je to uspjelo. Autsajder je posuo favoritom, rezervista se domogao dirigentske palice. Slobodan Milošević danas je neprikosnoveni lider, kako Partije tako i srpskog naroda naseljenog na području nekadašnjeg Beogradskog pašaluka, a danas tzv. uže ili Srbije van pokrajina, kako se politički precizno sada naziva onaj dio SR Srbije za koji bi, u stvari, najtačnije bilo reći da je izvan tebe. Ali, u njoj je on, Slobodan Milošević, čovjek koji je Srbiji ne tako davno obećao (da li olako?) da će je vratiti samoj sebi.
SLIKU DOWNLOAD PA ČITAJ…
Ob
ećao, pa sad nastoji obećanje ispuniti. I tu, konačno, počinju prave nevolje. Jugoslovenska politička vrnuška, a posebno neki njeni republičko-pokrajinski dijelovi, napokon je shvatila s kim i s čim ima posla.
Gužva što se ovih dana desila na relaciji Beograd—Novi Sad, u povodu rasprava o ustavnim rješenjima koja bi trebala modifikovati unutrašnje odnose u SR Srbiji, opasno je zaprijetila političkim poremećajima, osobito u domenu međunacionalnih odnosa.
Jedna do same ivice izvedena politika digla je temperaturu do tačke usijanja. U samo nekoliko dana bili smo svjedoci prave lavine nekontrolisane žuči i gorčine, takvih riječi i političkih istupa kakvi se u ovoj zemlji odavna ne pamte.
I mada je prljave igre bilo s obje posvadane strane, dalekosežnost i netaktičnost poteza koje je sve ubrzanije i grozničavije vukao napokon je pažnju fokusirala na čovjeka koji je sve zakuhao, na do jučerašnjeg političkog trećepozivca — Slobodana Miloševića. Vojvođani su, naime, upravo njega označili inspiratorom, tijelom i dušom jednog koncepta koji na jugoslovensku scenu nastoji vratiti politiku sile i nacionalnog majoriteta.
Ðorde Stojšić u tom je smislu bio više nego jasan. Zatražio je da se, zbog intervjua NIN-u i govora koje je nedavno održao u Drmnu i Kostolcu, u Predsjedništvu CK SKJ razmotri i utvrdi politička odgovornost Slobodana Milošević, ne samo kao predsjednika Predsjedništva CK SK Srbije nego i kao člana Predsjedništva CK SKJ.
“Ako se analiziraju ti govori i taj intervju Slobodana Miloševića doci ćemo do dosta podataka, videćemo da niz stavova nije u skladu s politikom SKJ, s našim programom, naročito kada je reč o politici prema nacionalnom pitanju i međunacionalnim odnosima. To su strašne stvari, šta je tu sve izgovoreno. Ako se to bude analiziralo, a moramo da analiziramo, mi moramo da kažemo da ćemo se teško svi skupa ogrešiti u SK ako o tome ne budemo otvoreno i najneposrednije razgovarali i dali prave kvalifikacije”, zaključio je Stojšić.
Ne znamo u ovom času da li je na svojoj dvodnevnoj sjednici (18. i 19. jula) savezni partijski vrh raspravljao o odgovornosti Slobodana Miloševića (u prvom saopštenju ništa o tome nije decidnije rečeno), ali da je vrijeme da se to konačno ucini — uistinu je vrijeme.
Stojšićev zahtjev ne bi smio doživjeti sudbinu prošlogodišnje inicijative Dušana Dragosavca koji je, sjetimo se, od Centralnog komiteta SKJ tražio da otvori raspravu o zbivanjima u Savezu komunista Srbije nakon glasovite Osme sjednice.
U ovom trenutku sličan oportunizam saveznog vrha proizveo bi nove, nesagledive posljedice. “Dosije Milošević” konačno mora biti otvoren. A u njemu već se mnogo toga nakupilo.
Samozvanac i mase
Dva su osnovna razloga zbog kojih Slobodanu Miloševiću nije mjesto u vrhunskoj politici. Prvo: što je pod njegovom dirigentskom palicom jedan, i to najbrojniji, dio Saveza Komunista ove zemlje posuo zarobljenikom nedemokratskih odnosa, i drugo: što je pod njegovim visokim pokroviteljstvom u Srbiji započet jedan opasan, u suštini maspokovski proces nacionalnog okupljanja i homogeniziranja.
Otkako je u političkom životu Srbije ulogu neprikosnovenog arbitra i patrona preuzeo Slobodan Milošević, a tome će tek biti godina dana, u Savezu komunista ove republike desile su se takve stvari koje sa demokratičnošcu, političkom i ljudskom tolerancijom nemaju nikakve veze.
Umjesto statuta i zakona, samo da podsjetimo na neke “tekovine” dosadašnje Miloševićeve ere, vrhunska mjera ponašanja postala je gola politicka (zlo)volja. Drugacije, a ne samo suprotstavljeno mišljenje, dostiglo je astronomsku cijenu. Od novinarstva do vrhunske politike sprovedene su, i još traju, nevidene čistke…
SLIKU DOWNLOAD PA ČITAJ…
(72)
