Na mjestu današnjeg BBI Centra smještenog u srcu grada, nekada se nalazila robna kuća Unima poznatija kao Sarajka, u kojoj su se čitave porodice oblačile od glave do pete.
Sarajka je izgrađena na mjestu nekadašnje kultne kafane Istra i zgrade Gradina za 30. godišnjicu oslobođenja grada, 6. aprila 1975. godine. Zahvaljujući zajedničkoj investiciji preduzeća “Unima”, UPI i “Stambeno preduzeće Sarajevo”, robnu kuću je za godinu dana, po projektu arhitekte Vladimira Zarahovića izgradilo GP “Vranica” iz Sarajeva.
U tekstu o njenom otvorenju u Oslobođenju tada joj je dat nadimak “Plava ljepotica”, iako se mnogima na početku nije sviđao njen izgled, piše Faktor.
Iz ptičije perspektive podsjećala je na ogromnu plavu pahulju. Sarajlije su njen izgled često ismijavale, govoreći kako je najbolji pogled na nju zapravo onaj sa njenog krova, a zbog plave boje fasade neki su je čak prozvali i najvećom policijskom stanicom na svijetu.
Ipak, to nije predstavljao problem da Sarajka ubrzo postane jedan od prepoznatljivih simbola Sarajeva. Sarajka je u narednim godinama bila i svjedokom Olimpijade, pred koju je na trgu ispred robne kuće uklesana velika olimpijska pahulja.
U tadašnjem najvećem sarajevskom trgovačkom centru na pet spratova, u kojem je bilo zaposleno 500 ljudi, Sarajlije su mogle nabaviti gotovo sve, od igle i konca do tehnike i odjeće. U suterenu se nalazila prodavnica bijele tehnike i samoposluga, na prizemlju i spratovima su prodavačice prodavale različitu robu, odjeću i obuću, dok se na krovu nalazio restoran u kojem su generacije Sarajlija proslavile svoje maturske večeri.
– Prvi put od postojanja glavnog grada Bosne i Hercegovine, njegovim žiteljima omogućeno je da se na jednom mjestu snabdiju svim robama neophodnim porodici. Mogu da biraju između nekoliko desetina hiljada artikala, da nađu proizvode kakvi do sada u Sarajevu nisu prodavani – kazao je po otvorenju prvi direktor “Unime”, Nezir Muzur, navodi se u podacima Historijskog arhiva Sarajevo.
Bh. umjetnik i muzičar Nebojša Šerić Šoba prije nekoliko godina na svom blogu je podijelio svoje sjećanje na kultnu Sarajku, u kojoj je “kupio svoju prvu gitaru, prvu bocu vina, ploče Zeppellina i Purpla, kupovao klopu u samoposluzi, motao se naokolo…”
– I jednog dana, pojavila se ta RK Sarajka, u svojoj ljepoti i sjaju, simbol rastućeg društva, samoupravljanja, budućnosti i vjere u bolje sutra. Meni kao klincu koji je rijetko kad silazio s Điđikovca, Robna kuća je bila magični centar grada, svemirski brod parkiran ispred Velikog parka, egzotični objekt pun igračaka i koječega. Tete koje su tu radile uvijek su imale one smiješne HTZ polu-papuče-polu-sandale s izuzetno visokim petama, i s rupom na vrhu. Njihove najlon čarape su uvijek bile poderane i s godinama koje su prolazile i robna kuća je sama počela da se polako dere. Nesreća robne kuće je da je nije izgradio Le Corbusier ili Frank Lloyd Wright, tako da nije bilo šanse da se njena historijska uloga u nastajanju jednog grada zauvijek sačuva činjenicom da ju je sagradio neki slavan arhitekta. Naprotiv, postala je meta lešinara postratnog društva kojima je samo stalo da dobiju savršenu lokaciju za neku drukčiju zgradu koja će biti izgrađena na tom istom mjestu – napisao je tada Šoba.
I novinar i publicista Raif Čehajić sjećajući se starih vremena, napisao je da je “u Sarajku obično ulazio od kina Dubrovnik, gdje su ga dočekivale nasmijane i ljupke prodavačice na štandovima, mada bi ponekad ufurao i iz suprotnog pravca da bi pogledao šta je u ponudi od novoobjavljenih knjiga”.
– Rijetko bih se odatle spuštao u suteren, gdje se nalazila elektronika i bijela tehnika kao i jedan od najvećih sarajevskih hipermarketa, nego bih to činio direktno s ulice. Na prvom spratu sam se divio modnoj odjeći kupujući moderne džempere, rjeđe i odijela, a na drugom i trećem robi koju sam ovdje samo ponekad nabavljao. Mada sam ovdje kupio dosta i aparata za kućanstvo i modernu garderobu, danas nemam ama baš ništa od te robe što bi me podsjećalo na “Sarajku”. Tegetplavo odijelo, koje sam oblačio rijetko i to samo za svečane prijeme, rođendane ili praznike, “Pikove” košulje i džempere marke “Rašica” za vrijeme rata odnijele su prve komšije provalivši u stan. Istu sudbinu dožio je i “Samsungov” televizor sa plejerom, “Phillipsovi” kućanski aparati i druge vrijedne stvari – kazao je Čehajić.
Robna kuća je radila sve do izbijanja rata 1992. godine, kada je i devastirana.
Po završetku rata, razrušena Sarajka je još koju godinu stajala na svom mjestu, da bi 2000. godina zauvijek nestala pred naletom građevinara koji su izgradnjom modernog trgovačkog centra nagovijestili dolazak novog vremena.
Izvor: Faktor
(3203)
Related posts:
ISTINITA PRIČA IZ GORNJEG VAKUFA: Žena se udala, a onda je u selo došao veterinar…
Štednja vode na bosanskohercegovački način (VIDEO)
UPOREDILI ŽIVOT U NJEMAČKOJ I BOSNI: Pogledajte gdje je zaista ljepše živjeti…
Nakon života u Njemačkoj, ovaj Bosanac završio je u pećini: Što manje s ljudima to bolje!
ŠOKANTNO: Pogledajte zašto je Haris Silajdžić psovao…
Dok su njeni vršnjaci u školi, ona spava pod otvorenim nebom u Mostaru: Slika djevojčice…
Kako je Emir Kusturica od sarajevskog djeteta s asfalta postao privjesak ratnih profitera
KOLIKO TRAŽE ŽENE ZA MEHR U BIH!?
PRVI DJEČAKOV POST: «Uzeire, sine pa ti postiš?» «Postim, mati, postim. Mogu ja.»
LIJEPA PRIČA IZ TRAVNIKA: RESTORAN KAO I SVAKI DRUGI, SAMO ŠTO SE U NJEMU NE…
