mezaru Alije Izetbegovića?!

 

 

“Pored svega što nam se dešavalo u Drugom svjetskom ratu, u Sarajevu i dalje imate 14 naziva škola, trgova, ulica i mostova po fašistima iz Drugog svjetskog rata“, kaže Zlatko Miletić, dobitnik Zlatne policijske značke.

 

 

Piše: DARKO OMERAGIĆ

 

 

I ovog 9. maja, koji je u FBiH obilježen kao Dan “zlatnih ljiljana” i Dan pobjede nad fašizmom, ceremonija je počela ispred Vječne vatre, a završila na mezaru prvog predsjednika Republike Bosne i Hercegovine Alije Izetbegovića na Kovačima.

 

 

Razne delegacije u FBiH već godinama na ovaj način obilježavaju različite praznike, a da zabuna bude još veća, čak se i praznici iz novije historije preklapaju (ne slučajno?) s važnim datumima koji podsjećaju na narodnooslobodilačku borbu bez koje ne bi bilo ni Bosne i Hercegovine. Ukratko, da partizanske jedinice u kojima su bili pripadnici svih naroda i narodnosti BiH 1945. nisu u potpunosti slomili otpor fašista, unutrašnjih i vanjskih neprijatelja i da na zasjedanju ZAVNOBiH-a 1943. godine nije obnovljena državnost Bosne i Hercegovine, danas ne bismo mogli obilježavati ni praznike iz novije historije.

 

 

Ili da priču postavimo i ovako: da 6. aprila 1945. godine partizanske jedinice, u kojima su bili rodoljubi svih vjera i nacionalnosti, među kojima je bila i 16. muslimanska brigada (koju Tito, vjerovatno, nije slučajno poslao), od fašista nisu oslobodili Sarajevo, ne bismo mogli slaviti ni ovaj dan kao Dan grada Sarajeva. Uprkos tome, bivši gradonačelnik Sarajeva Abdulah Skaka je tokom svog mandata bio sklon ideji da se u „demokratskoj raspravi“ razmotri inicijativa da se kao dan osnivanja Sarajeva slavi 1. februar. O 27. julu, kao Danu ustanka naroda i narodnosti koji su 1941. godine počeli borbu protiv fašizma, danas se gotovo i ne govori niti se obilježava na nekom značajnijem nivou. Kako je krenulo, kada umre i posljednji partizan, mjesta velikih bitki u BiH iz Drugog svjetskog rata više neće imati ko da posjeti i na njima položi cvijeće.

 

 

JEDNO GOVORE, DRUGO PROVODE

 

 

„Imam osjećaj da se važni datumi iz borbe protiv fašizma u Drugom svjetskom ratu guraju u drugi plan“, rekao je za “Slobodnu Bosnu” Zlatko Miletić, jedan od dobitnika Zlatne policijske značke i heroja iz odbrane od agresije u posljednjem ratu u Bosni i Hercegovini.

 

 

Miletić nam je ovo rekao nakon što smo ga upitali da li je bilo prikladnije da je za Dan „zlatnih ljiljana“ i Dan „Zlatne policijske značke“ odabran neki drugi datum koji bi bio isto tako važan za dobitnike najviših ratnih priznanja iz posljednjeg rata, a ne 9. maj, koji cijeli normalan svijet slavi kao Dan pobjede nad fašizmom.

 

 

Dobra je korelacija borbe protiv fašizma tokom odbrane u agresiji (1992-1995) i u Drugom svjetskom ratu, smatra Zlatko Miletić. Međutim, njegovo mišljenje je da je Dan “zlatnih ljiljana” mogao biti i na neki drugi datum s obzirom na činjenicu da se 9. maja slavi i Dan Evrope.

 

 

“Zato mislim da bi bilo primjerenije izabrati neki drugi datum. Mislim da se Dan ‘zlatnih ljiljana’ mogao obilježiti na kvalitetniji način u smislu da poginulim saborcima odamo dužan spomen. Također, pored svega što nam se dešavalo u Drugom svjetskom ratu, u Sarajevu i dalje imate 14 naziva škola, trgova, ulica i mostova po fašistima iz Drugog svjetskog rata. Tako je u glavnom gradu, a da ne spominjem Mostar, Istočno Sarajevo i druge gradove. Veličamo te ljude, a ne veličamo ljude poput Čede Domuza ili Vinka Šamarlića, Safeta Zajke, Envera Šehovića, Zaima Imamovića i nekih drugih heroja“, ističe Miletić.

 

 

Deveti maj je Danom “zlatnih ljiljana“ u FBiH proglašen prije 19 godina. Predsjednik Udruženja Saveza dobitnika najvećih ratnih priznanja Kantona Sarajevo Ismet Godinjak rekao nam je da je ideja vodilja bila da su se pripadnici Armije RBiH i MUP-a RBiH borili protiv istog neprijatelja kao i naši preci koji su tokom Drugog svjetskog rata bili u partizanima.

 

 

DEKLARATIVNI ANTIFAŠIZAM

 

 

„Mislim da je od drugog datuma bitnije da se vežemo za ideju, a ideja je da narod na ovim prostorima ima to nešto antifašističko u sebi i mislim da je to mnogo bitnije. Iako je činjenica da se mnogi datumi preklapaju“, kaže Godinjak, kojeg smo pitali da li je Dan “zlatnih ljiljana” mogao „pasti“ na neki drugi datum koji bi se mogao čvršće vezivati uz poginule „zlatne ljiljane“.

 

 

No, „stanje na terenu“ je drugačije od ovoga o kojem priča Godinjak. Za zbrku koja se već godinama stvara u vezi s obilježavanjem bitnih datuma iz novije i starije historije, dobrim dijelom je zaslužna i SDA, čiji je član i Godinjak, i koja mnogo puta zaboravlja „na ono antifašističko koje u sebi ima narod na ovim prostorima“. Antifašizam u ovom dijelu BiH je vrlo deklarativan. Vidljivo je to i po odnosu prema NOB-u i spomenicima koji su izgrađeni poslije Drugog svjetskog rata. Mnogi narodni heroji iz Drugog svjetskog rata ostali su bez svojih ulica u Sarajevu, a i o spomenicima narodnim herojima se ne vodi računa. Na kraju krajeva, imena ulica dobijaju oni koji su bili na strani fašista. Koliko puta je neka visoka delegacija SDA posjetila spomenik Bitke na Neretvi ili Bitke na Sutjesci? Da li je predsjedniku SDA Bakiru Izetbegoviću ikada sinula ideja da predstavnicima vlasti iz svoje stranke u Kantonu Sarajevo i Gradu Sarajevu naredi da ne glasaju za to da ulice u Sarajevu nose imena po saradnicima okupatora u Drugom svjetskom ratu. Nije, baš kao što nije ni SDA derivatu, stranci Narod i pravda, koja, da hoće, zajedno sa svojim koalicionim partnerima Našom strankom i SDP-om, može u jednom u potezu ukinuti nazive ulica i škola po saradnicima okupatora.

 

 

SLUČAJ SARAJEVO

 

 

Dvadeset drugog februara 2019. godine u sarajevskoj Vijećnici održana je Međunarodna naučna konferencija „Isa-beg Ishaković“ na kojoj je sačinjeno šest zaključaka koji su upućeni tadašnjoj Gradskoj upravi Sarajeva i gradonačelniku Abdulahu Skaki. U jednom od zaključaka se navodi da je bitno sačiniti elaborat koji će dokazati ulogu Isa-bega Ishakovića u osnivanju Sarajeva te da se ustanovi da li se postojeća vakufnama Isa-bega Ishakovića može tretirati kao rodni list Sarajeva pa da se datum koji se tu spominje, može uzeti kao pravni okvir u smislu utemeljenja grada Sarajeva. Na konferenciji čiji je pokrovitelj bila Gradska uprava na čelu sa Skakom, bilo je desetak učesnika, koji su između sebe izabrali „tri kompetentna i relevantna stručnjaka“ koji su radili na izradi elaborata (dr. Aladin Husić, dr. Behija Zlatar i dr. Enes Pelidija). Husić, Zlatar i Pelidija su potom 15. marta 2019. sačinili elaborati na osnovu kojeg je zaključeno da se Ishakovićeva vakufnama može tretirati kao rodni list Sarajeva.

 

 

S obzirom na to da je Sarajevo dobilo svoj utemeljiteljski akt 866. hidžretske godine, u mjesecu džumadel-ula, što je datum koji odgovara periodu između 1. februara i 2. marta 1462. godine, komisija je u elaboratu bila saglasna da rođendan Sarajeva bude 1. februara.

 

 

Očito oduševljen ovom idejom, Skaka je 25. septembra 2019. na sjednici Gradskog vijeća progurao inicijativu da se 1. februar obilježava kao dan osnivanja Sarajeva, što su gradski vijećnici i podržali usvajivši Nacrt odluke kojim se ovaj datum uvodi kao dan osnivanja grada Sarajeva. Potom su uslijedile javne rasprave i na tome se sve i završilo, jer je priča zbog pandemije koronavirusa pala u drugi plan, baš kao što je i Skaka sa svojom idejom nakon izbora nove gradonačelnice Sarajeva pao u drugi plan.

 

 

Zanimljivo je i da je Gradska uprava Sarajeva 2019. godine na čelu sa Skakom utvrdila da se kao Dan početka opsade Sarajeva obilježava 5. aprila na isti dan kada su 1945. godine u Sarajevo ušli prvi oslobodioci, čime se ovi značajni datumi, također, preklapaju i relativiziraju.

 

 

ZABORAVLJENI I „ZLATNI LJILJANI“

 

 

Ova vlast zaboravlja i heroje odbrane Bosne i Hercegovine od agresije iz perioda 1992 – 1995. godina. Malo ko od preživjelih dobitnika je na nekoj značajnijoj funkciji u društvu, a 26 godina nakon kraja rata, ni spomenik im nije sagrađen.

 

 

Miletić kaže da se preživjelim dobitnicima „Zlatnog ljiljana“ i „Zlatne policijske značke“ pridaje premalo pažnje, iako ih je sve manje. Od 1.742 dobitnika najvišeg vojnog priznanja Armije RBiH, najveći broj više nije među živima, pretpostavlja se da među živima više nije skoro 80 posto njih. Dobitnicima najviših ratnih priznanja i njihovim porodicama prije desetak godina je čak uskraćeno pravo skromne naknade od tristotinjak KM mjesečno, koja im je poslije vraćena sudskim putem.

 

 

„Vrlo mali broj ljudi s ovim priznanjima vidim u medijima po bilo kojem osnovu. Mislim da se u istorijskom smislu ovom pitanju mora prići na drugi način i to bi trebalo raditi kroz ministarstva obrazovanja koja su na kantonalnom nivou. Jedino što su ti ljudi dobili od ovog društva je bila naknada od 310 KM, koju čak neko vrijeme nisu ni imali, što je smiješno samo po sebi. Mi o mnogim stvarima ne vodimo računa, pa ni o tim ljudima. Ovu djecu treba naučiti koji ljudi su spasili ovu državu od 1992. Do 1995. godine“, kaže Miletić.

 

 

Miletić je poslije rata, kao prvi čovjek Federalne uprave policije, vodio rat protiv kriminalaca, a danas kao delegat u Domu naroda Parlamenta BiH vodi političke bitke. Rijetki su, kako kaže, dobitnici najviših ratnih priznanja na nekim od rukovodećih položaja u državi koji su branili.

 

 

„Vrlo mali broj ljudi s ovim priznanjima vidim u medijima po bilo kojem osnovu. Sada mi pade na pamet ideja da bi možda bilo dobro napraviti jedno obilježje u Sarajevu za poginule dobitnike najviših ratnih priznanja pa da ih se barem taj jedan dan u godini neko sjeti. Sramota je da takav spomenik ne postoji u Sarajevu i da 25 godina poslije rata tim ljudima nismo bili u stanju podići ni spomenik. Ne trebaju ga meni praviti, ja sam živ, hvala Bogu, ali trebaju se tih ljudi sjetiti. Ta spomenik mora biti na vidljivom mjestu u gradu. Ako oni nemaju para za spomenik, mi preživjeli dobitnici ćemo skupiti pare. Ljudi trebaju znati da smo ovdje vodili jednu civilizacijsku bitku i da smo se ponašali u skladu sa Ženevskom konvencijom“, poručio je Miletić.

(15)

SARAJEVSKE MUKE S (ANTI)FAŠIZMOM: Zašto se sve, pa i obilježavanje Dana pobjede nad fašizmom, završi na…