RADNICI, SELJACI I POŠTENA INTELIGENCIJA: SDP-ov starac Nermin Nikšić od 108 ljevičarskih ljeta

Nedavno su Nermin Nikšić, lider SDP-a i njegov stranački kolega i prijatelj Elmedin Grabovica pokrenuli zajednički biznis u Konjicu; ne želim ulaziti u legalnost tog gospodarskog poduhvata, ali on mnogo više ima “idejne” sličnosti sa tradicijom SDA-ovskih političko-energetskih taldžija…

Piše: SENAD AVDIĆ

Na nedavni poziv Demokratske fronte i njenog predsjednika Željka Komšića za ujedinjenje četiri stranke socijaldemokratskog programskog profila, pozitivnim odgovorom odazvao se jedino Građanski savez Emira Suljagića i Reufa Bajrovića. To je sasvim u redu: ako je već ostala misterija zašto su se Suljagić i Bajrović prije ravno tri godine razjedinili sa DF-om i Komšićem, barem znamo zašto se sada ujedinjuju: jer su pozvani da to učine.

Možda bi to oni učinili, ujedinili se, i da ih je neka druga stranka pozvala pod svoj krov, ali izgleda, barem ovako službeno, crno na bijelo, još uvijek nije nijedna. (Neka mi oprosti formalni, zakonski predsjednik te stranke Nihad Čolpa, ali nisam jedini kojeg on do sada nije uvjerio da je on “zaoprave” lider GS-a, nego je kolateralna žrtva neke ezoterične mimikrijsko-trgovačke operacije dvojice pomenutih “ljevičarskih frontmena”).

Sadržaj DF-og poziva bio je konfuzan, smušen, neinspirativan, pa ne treba iznenaditi što je doživio takvu sudbinu. Poziv Našoj stranci, koja striktno i dosljedno slijedi socijalno liberalnu političku doktrinu, da se integrira u socijaldemokratsku obitelj, pogreška je koja graniči sa uvredom. Zanimljiv je bio odgovor Nermina Nikšića, predsjednika najjače socijaldemokratske frakcije, SDP BiH. “Gašenje SDP-a, poslije 108 godina potpuno je neprihvatljivo i ne pada mi na pamet akt kojim se gasi SDP , pa i na način da se formira novi politički subjekt”, ljutito je kazao Nikšić.

ČVRSTO UZ DRUGA JE GOSPODIN

Kakve veze ima današnji (Nikšićev) SDP sa partijom koja je formirana prije 108 godina, možda je red da to svojim riječima objasni predsjednik SDP BiH, ili neko od njegovih suradnika. Postoji li neki čvrst razlog zbog kojeg je baš SDP ekskluzivni nasljednik i baštinik bogate prošlosti i slavne tradicije socijaldemokratske ideje u BiH, a nisu neke druge stranke iz lijevog političkog spektra? Koja je to “crvena nit” koja se i nakon 108 godina postojanja razaznaje kod današnjih (Nikšićevih) socijademokrata? Je li posrijedi tek puki formalno-pravni aspekt, iscrpljuje li se “kontinuitet” u činjenici da SDP baštini pravo na bogatu imovinu Saveza komunista, koja baš i nije sva potekla iz partijske članarine?

Nećemo mnogo pogriješiti ako upozorimo da su u proteklih 20-30 godina reformirani komunisti više energije i “kreativnosti” uložili u zaštitu materijalne baze, zgrada, nekretnina, stanova… nego profiliranju idejne nadgradnje, prije svega antifašističkog stvarnog i simboličkog kapitala, svojih komunističkih prethodnika. Nedavno je jedan visokopozicionirani dužnosnik Stranke demokratske akcije ljutito zamjerio SDP-u što se, kako je kazao, “pasivizirao tokom agresije na BiH”.

Svrbili su su me prsti da napišem kako baš neće biti tako, ali sam smatrao da je adet, pravo i obaveza, što bi prastari komunisti rekli, da to urade “prirodni” nasljednici ratnog SDP-a. Ako nešto nisam preskočio po društvenim mrežama, Nikšić i drugovi se na tu optužbu oglašavali nisu, smatrali su je marginalnom i neštetnom. A morali su, barem da neukom , a možda i mailicioznom, SDA-ovcu, a pogotovo javnosti čije pamćenje traje od jednog do drugog televizijskog dnevnika, nacrtaju da je SDP sa svojim članstvom i radom spasio legalitet i legitimitet vlasti u Bosni i Hercegovini. Da bi bez četvoro SDP-ovaca u Predsjedništvu BiH Alija Izetbegović bio predsjednik jednog Ganića i polovine Kljuića, da su Vladu BiH, nakon što su iz nje na početka rata razgulili gotovo svi ministri iz SDA (osim Harisa Silajdžića i Rusmira Mahmutčehajića) u životu držali SDP-ovci, rahmetli Hakija Turajlić prije svih.

I tako redom, sve do Mire Lazovića na čelu Skupštine BiH, i brojnih ambasadora koji su, tada je to još bilo i moguće i poželjno, skidali sa rata u BiH stigmu “vjerskog i građanskog”, imenujući ga agresorskim i imprijalističkim. Ne znam da li je Zlatko Lagumdžija (Nemin Nikšić nije) u decembru 1992. prisustvovao ratnom Kongresu SDP-a u ledenoj dvorani Centrale SDP-a u Sarajevu; stigli su delegati sa svih slobodnih teritorija. SDA je svoje sjednice, poput nogometne reprezentacije BiH, održavala u Zenici po lijepom i sunčanom vremenu i terenu idealnom za konvencije…

Kakve, dakle, veze današnji lideri SDP-a imaju sa ljevičarskim prvacima sa početka prošlog stoljeća, ili liderima Komunističke partije u Kraljevini SHS? Šta je to što ih na daljinu idejno, politički, vrjednosno, svjetonazorski povezuje? Gledajući nedavno ratnog i poratnog ministra policije u BiH, zloglasnog negativca sa američke “crne liste” Bakira Alispahića, među uglednim SDP-ovim šampionima, pada mi bogohulna, zločinačka ideja na pamet: nekadašnji ljevičari su pucali na takve ministre policije, a nisu sa njima teferičili. I još: jedan od rodonačelnika lijevog pokreta u BiH Rodoljub Čolaković osuđen je na dugogodišnju robiju jer je pucao na tadašnjeg ministra policije (izvjesnog okrutnog pandura Draškovića), a današnji ljevičari idu u zatvor zajedno sa šefovima policije sa kojima su otuđivali “narodnu imovinu”!?

Najveći “luđak” u istoriji komunističkog pokreta pjesnik, performer i muzičar Marko Brecelj je, u vrijeme kada je vodio “Buldožer”, govorio kako su prije rata, dok su zasijedali komunisti, oko dvorane stajali radnici i štitili ih od policije. “Danas dok zasijedaju komunisti policija ih štiti od radničke klase”, govorio je Brecelj, jedan od najredovnijih hodočasnika na Tjentište svakog jula u čast Bitke na Sutjesci.

LIJEVO, LIJEVO, KO TO DESNOM KORAČA

Stariji komunisti su pričali kako bi Salko Lagumdžija, uspješni gradonačelnik Sarajeva 60-ih godina prošlog vijeka i jedan od tvoraca metalske industrije u BiH, živio mnogo duže od 52 godine da nije bilo štrajka radnika “Vase Miskina”, jednog od prvih javnih protesta nezadovoljne radničke klase iz tog vremena. “Ubila ga je sekiracija i stres”, pričali su njegovi prijatelji. Tridesetak godina kasnije, u februaru 2014., kada Sarajevo gori u najvećim poratnim nemirima/demonstracijama, njegov biološki i idejni nasljednik, Zlatko, na funkciji ministra vanjskih poslova BiH danima planduje u miru i rahatluku neke daleke prijateljske zemlje…

Nedavno su Nermin Nikšić, lider SDP-a i njegov stranački kolega i prijatelj Elmedin Grabovica pokrenuli zajednički biznis u Konjicu. Ne želim ulaziti u legalnost tog gospodarskog poduhvata, ali on mnogo više ima “idejne” sličnosti sa tradicijom SDA-ovskih političko-energetskih taldžija Edhema Bičakčića i Mehe Obradovića (sjećate se tog gigantskog (elektro) privednika?!), ili HDZ-ovog tandema smrti Dragan Čović- Mijo Brajković, nego sa ljevičarskim (pra)uzorima, recimo Džemalom Bijedićem i Sadijem Ćemalovićem, tvorcima hercegovačkog hidroenergetskog čuda.

U predgovoru za knjigu dr. Nevena Anđelića “SDP – PRVIH 10 GODINA/KRATKI POGLED NA SOCIJALDEMOKRATIJU U BIH”, tadašnji predsjednik SDP BiH Zlatko Lagumdžija je napisao: “Ova zemlja je naša zemlja. Što u njoj valja – je naše; zločini, krađa i pljačka, grijesi-njihovi.” Nije baš jasno šta je (bivši?) lider SDP-a htio reći; možda da njegova vila na Poljinama valja, jer je njen vlasnik ljevičar, socijaldemokrata, a da komšijska Bakira Izetbegovića ne valja, jer je nastala na “krađi, pljački…”?! Ili je poruka ta da je sasvim u redu kada SDP-ovci izvlače novac iz “Aluminija”, a kriminal je kada to čini HDZ. Ili da je onaj kriminal od 100 i kusur miliona maraka sa izradom osobnih dokumenata, tek polovičan, i to u onoj polovini u kojoj je u njemu sudjelovao Milorad Dodik, dok je sve čisto u dijelu u kojem se oko njega vrzmao i Lagumdžija?

Istorija socijaldemokracije i lijevih pokreta u BiH je u najvećem dijelu po ovu zemlju bila spasonosna, čista, poštena, provjeriva i neupitna. Sve ono, dakle, što današnji njen bašitinik, SDP, nije i ne želi da bude.

(364)