POZNATI EFENDIJA O SMRTI STEPHENA HAWKINGA: Trebaju li se vjernici radovati njegovoj smrti?!

Poznati britanski teoretski fizičar Stephen Hawking umro je jučer u dobi od 76 godina u svojoj kući u Cambridgeu.

 

Hawking je vjerovatno bio najveći naučni celebrity našeg vremena, a njegove popularne knjige, posebno “Kratku povijest vremena” čitali su toliki “obični ljudi”, kojima je koliko-toliko uspio približiti jako komplikovani svijet teoretske fizike.

 

Osim po svom doprinosu nauci, Hawking je sigurno bio poznat i po svojim radikalno ateističkim stavovima. Iako bi dublja analiza njegovih izjava vjerovatno pokazala da on sasvim sigurno nije potpuno odbacivao postojanje Boga, ipak je davao česte izjave kojima se suprotstavljao onome što uči vjera. Tako je potpuno odbacivao vjeru u život poslije smrti, tvrdeći da je to “poput priče za djecu koja se plaše mraka”.

 

Takav, rekli bismo ipak agnostički stav, bio je dio njegovog “imidža” u javnosti, a interesantno je da je baš svojim životom svjedočio kolika su ograničenja i često pogrešne pretpostavke nauke u koju se toliko pouzdavao. Naime, upravo mu je medicinska nauka svojedobno – prema svojim mjerlima – “dala” još očekivanih 2 godine života, s obzirom na tešku bolest koju je imao. No, umjesto da je živio te dvije godine koliko su mu “dali doktori”, živio ih je još 50-tak…

 

Zbog svega gore spomenutog i ne čudi da je nakon njegove smrti bilo komentara ljudi koji za sebe tvrde da su vjernici, a u kojima se izražavala neka vrsta `likovanja` ili `radosti` zbog Hawkingove smrti.

 

Zbog toga je poznati efendija, Admir Muhić, glavni imam Medžlisa IZ Karlovac u Hrvatskoj, pozvao na ponovno čitanje jednog teksta o sličnoj temi. “Ne radujte se tuđoj smrti” tekst je koji zaslužuje ponovno čitanje, navodi Muhić.

 

…Kako je dan odmicao gomilale su se osude i presude po tom pitanju (smrti navedene osobe) i dakako onaj naš nevješt vokabular, usudio bih se reći bezobrazni rječnik paljbe uz psovke i dove (molitve) i to sve u jednoj rečenici. Nemoguće je spominjati ime Božije i psovku u istoj rečenici koristeći najpogrdnije riječi i to uz vrijeđanje. Bez obzira o kome se radi, bez obzira o čemu se radi, bez obzira kada se to događa vjernik u svakom trenutku mora biti vjernik pri tome pokazujući i svojim jezikom i svojim djelima.

 

Nije mi jasno da se ljudi raduju tuđoj smrti. Nije mi jasno da se ljudi raduju tuđoj nesreći. A onda se čak i ne zapitamo zašto nam u životu ne ide kad tako postupamo jer drugome želimo loše pa se to loše nama vrati. Vidljivi su danas nakon te (para)vijesti tragovi mržnje, sijanje razdora, prijetnji, glasnih povika, osuda i presuda. Ljudi se kvartaju u Božije stvari, požuruju prije nego Azrail (melek smrti) dođe. Ponavljam, bez obzira o kome se radi, bez obzira o čemu se radi, bez obzira kada se to događa vjernik u svakom trenutku mora biti vjernik pri tome pokazujući i svojim jezikom i svojim djelima da je vjernik. Treba to svjedočiti. Vjeru je potrebno svjedočiti i to djelima, a ne samo deklarativno. Vjernik se ne smije radovati tuđoj smrti. Smrt se prihvaća kao odredba Milostivog Boga i to u trenutku kada ona nastupi, niti prije niti poslije i ona dolazi kada On odredi.

 

Nije mi namjera nikoga braniti niti osuđivati nego jednostavno taj današnji “fenomen” kod nas vjernika je nepotreban, čak štaviše pokuđen. Niko se ne treba radovati ničijoj smrti.

 

“Napad na Sarajevo je okrutnost koja ne smije biti dopuštena u svijetu koji za sebe tvrdi da je civiliziran. Veoma sam razočaran reakcijom zapadnih vlada. Ovo je skoro isto tako loše kao i München. Šaljem svoje najbolje želje i podršku građanima Sarajeva. Stephen Hawking”
(04.08.1993.)

 

Da ne znam šta da se desi vjernik tako postupati ne smije. Upravo vjera je ta koja ga odgaja da tako ne postupa. Međutim takvim nastupom pokazujemo suprotno. Potrebno je ukazati vjerničko dostojanstvo bez obzira o čemu se radilo.

 

Ovo ne pišem da bilo koga i bilo šta izjednačavam niti da bilo koga ili bilo šta relativiziram, nego samo da i sebi i drugima otvorimo oči, da više slušamo i čitamo, a manje govorimo. Trebamo se čuvati baš onog “zmijskog jezika u nama” i njega da izbjegavamo jer time nagrđujemo i sebe i one koje u svojim osudama i presudama spominjemo u istom tekstu, kontekstu i podtekstu.

 

Postoji u narodu izreka: “O mrtvima sve najbolje.” To se podudara i sa islamskim poimanjem mrtvog čovjeka pa čak i da nisu iste vjere u pitanju. Vjerovao ili ne on je čovjek. U pitanju je čovjek, njegova djeca, njihova bol, tuga i žalost. Po čemu je “naša” bol, tuga i žalost vrjednija od tuđe??? Zar je moj život ili moja smrt vrjednija od tuđe? Smrt je smrt. Tu razum treba vladati. Ponekad je potrebno i svoje emocije suzbiti kada je o tome riječ. Jer, večeras treba spavati, a pitanje je hoćemo li se živi ujutro probuditi. Možda baš sutra na radio oglasima bude čitano naše ime i termin naše dženaze, naših roditelja ili naše djece. Kako bi nama bilo da čujemo da se neko tome raduje?

 

Možda sutra ujutro kad mene neko bude zvao više me ne bude ili možda kad ja budem zvao nekoga da se taj više ne javi. Možda! To samo On zna i ne kvartajmo se u Njegove odredbe.
Sutra treba sa mnom ili bez mene, s tobom ili bez tebe, s njim ili bez njega nastaviti živjeti i radovati se životu, a ne smrti.

 

(Doznajemo.com)

(1802)

POZNATI EFENDIJA O SMRTI STEPHENA HAWKINGA: Trebaju li se vjernici radovati njegovoj smrti?!

| Kolumne, Slider, Vijesti |
About The Author
-