Potresna ispovijest majke: Moja BEBA je UMRLA zato što sam je samo dojila

Džilijan Džonson iz Kalifornije (SAD) dobila je svoju prvu bebu i iznijela trudnoću kao i svaka druga mama. Sinčića Landona rodila je carskim rezom, a nakon svih pregleda doktori su rekli da je beba sasvim zdrava i prava.

Džilijan je svoju bebu dojila, i to na svaka dva sata po otprilike 30 minuta.

Međutim, samo dva dana pošto se rodio, mali Landon je sve duže sisao, skoro da se nije odvajao od mamine dojke. Doktori su govorili da je sve u redu…

A onda, trećeg dana nakon rođenja, beba je iznenada prestala da daje znake života i poplavila nakon što mu je srce stalo zbog dehidratacije.

Majka je bila potpuno slomljena od tuge jer se ispostavilo da je nesvjesno izgladnjivala svoju bebu do smrti. Landona su doktori pola sata oživaljavali, ali uzaludno. Preminuo je nakon 15 dana na aparatima,

Džilijen je odavno željela da podijeli svoju priču sa svijetom, ali plašila se da će biti osuđivana. Međutim, na dan kad bi njen sin napunio pet godina riješila je da progovori kako bi pomogla drugima.

Samo jedan stručnjak rekao je prethodno nesretnoj ženi da ona vjerovatno nije imala mlijeka zbog hormonskog disbalansa, ali i pored toga svi drugi doktori su joj govorili da nema potrebe za dohranom. Zato je beba od izlaska iz bolnice izgubila skoro 10 posto svoje težine.

“Za manje od 12 sati kod kuće mi smo bebi sasvim ugrozili život, a da to nismo znali. Sve što sada mogu da kažem jeste da je dojenje najzdravije, ali da dohrana mora da bude tu za svaki slučaj. Tako ćete znati da je vaša beba sita. Da samo mogu da vratim vrijeme nazad…”, rekla je Džilijen.

Ona je izjavila i da su njen partner Džerod i ona bili sasvim spremni za roditeljstvo, da su pročitali sve moguće priručnike i išli na kurseve, ali tragedija se ipak desila, ma da je sve govorilo u korist dojenja.

Sada je svjesna da je beba stalno plakala jer je bila gladna i da je bila iole mirna samo dok je dojila. Džilijen je shvatila, nažalost kasno, da tek rođene bebe zapravo ne bi trebalo toliko da plaču, već samo da jedu i spavaju.

(174)