Kada je u pitanju tzv. „euro-atlantska“ budućnost BiH iz usta najviših zvaničnika susjedne Hrvatske, u načelu, teče samo “med i mlijeko”. I Beograd se “ubi” od “dobrih poruka”. Opet “unačelu”…

 

 

Piše: FARUK KAJTAZ

 

Kažem, namjerno „unačelu“, jer se riječi zvaničnog (političkog) Zagreba i Beograda počesto potpuno razliku od ponašanja „na terenu“.

 

Zagreb se vrlo vješto skriva iza dobrih praksi EU kada pokušava pojasniti politiku prema BiH, ali kada se izađe iz okvira diplomatskih „šećerlema“, poruke sa Markovog trga i Pantovčaka su, ništa drugo do – otvoreno uplitanje u unutrašnja pitanja naše zemlje.

 

Zvaniični Zagreb to tumači skoro kao “unutarnje pitanje Hrvatske” pozivajući se na rješenja iz svog Ustava, ali to bi trebalo imati samo implikacije na unutarnje političke prilike u RH, a nikako biti nekakav važan argument u međudržavnim pitanjima. Pa ni sa BiH.

 

Da je to tako, onda bi bilo koja država mogla uzeti bilo koji problem, koji je zanima iz neke od zemalja i staviti ga u Ustav, te se ponašati po principu „unutarnjeg problema“, kako to radi Hrvatska u slučaju BiH i pitanja “položaja građana hrvatske nacionalnosti”.

 

Zagreb tako već godinama „skrbi“ za status jednog – važno je reći – KONSTITUTIVNOG naroda u BiH i s punim pravom može o tome imati svoj zvaničan stav, ali se onda treba upitati: Zašto takav presedan važi samo za BiH?

 

Kako to da se Zagreb tako kruto, pa i isključivo ponaša samo prema BiH?

 

Zar takav jasan i odriješiti stav ne zaslužuje položaj Hrvata u, recimo Mađarskoj ili Sloveniji? Šta je sa mogućim konstitutivnim položajem Hrvata, u – recimo Srbiji ili Crnoj Gori?

 

U odnosu na te zemlje, Zagreb s vremena na vrijeme nešto uvijeno progovori, ali se stvari uglavnom završavaju na izjavama i laganim prigovorima, a počesto i uz konstatacije kako odnosi sa nekom od ovih zemalja „mogu biti primjerom“, pa i na polju “tretiranja manjina”.

 

Da stvar bude intrigantnija samo bi u odnosu prema BiH, Zagreb, zapravo trebao biti u nekoj vrsti podređenog položaja, jer je sasvim jasno i nedvosmislneo – na najvišoj međunarodnoj instanci (Haag), utvrđeno kako se najviše rukovostvo susjedne zemlje otvoreno miješalo i utjecalo na provođenje „Udruženog zločinačkog poduhvata“.

 

Dakle, Zagreb je uvjerljivo zadnja adresa sa koje bi se BiH, a posebno probosanskim političkim snagama moglo držati „strogo slovo“, onako s visine ili pak bilo šta uslovljavati koristeći se jezikom daleko preko granica dobrog diplomatskog ponašanja.

 

Ipak, to se itekako događa!?, a Gordan Grlić Radman, ministar vanjskih i europskih poslova Republike Hrvatske, ni manje ni više, još javno tvrdi da “Republika Hrvatska neće dopustiti da bilo ko nametne građansko uređenje Bosne i Hercegovine”.

 

Eto, može taj princip važiti za sve evropske zemlje, pa i Hrvatsku, ali u BiH se „ne može i neće dozvoliti“.

 

Da li je dotični ministar uopšte svjestan kakve poruke šalje, posebno u svjetlu činjenice da njegova zemlja participira u nadržavnim unijama kao što su EU i NATO?

 

Neke od važnih od osnovnih principa moderne i demokratske Evrope Grlić Radman javno krši uz diplomatski ton, koji opasno „vuče“ na neku vrstu nevješto uvijene prijetnje…

 

“Neće dopustiti“!

 

Jasno je da hrvatski ministar zna da to nije baš “europsko” ponašanje, ali ga baš briga za nešto tako, jer je politika zvaničnog Zagreba, već odavno na kolosjeku tretiranja položaja u BiH, „kao unutarnjeg pitanja RH“.

 

Ne ostaje Zagreb samo na riječima, već i godinama otvoreno lobira za takva rješenja. Kod jednog dijela zemalja sa sličnim političkim opcijama na vlasti (nije samo Srbija), Hrvatska ima, ako ništa „razumijevanje“. Ima, istina i kritika od strane „moćnih igrača“, ali ni izbliza tako jasnih kako bi se to očekivalo.

 

Zašto Evrpska unija, suštinski tolerira ili pak samo blago ukorava politiku Zagreba prema BiH?

 

Prije svega, jer im to pitanje u ova opasna i čudna vremena, da se ne lažemo – nije važno. Drugi se sa time otvoreno slažu na valu islamofobije i straha od migranata, dok treći nemaju nikakav odnos prema unutrašnjem uređenju BiH, kao važnom pitanju.

 

Potpuno „diplomatsko špansko selo“. Kao problem proizvodnje mliječnih proizvoda u, šta ja znam – Estoniji.

 

U takovoj nejasnoj situaciji, Hrvatska relativno vješto koristi prazan prostor za lobiranje i djelovanje po principu „izjednačavanja statusa Hrvata u BiH kao konstitutivnog naroda“.

 

Naravo, da se pri tome ne spominje sa kakvim političkim alatima predstavnici Hrvata i BiH raspolažu i kakve sve važne političke i državne funkcije obavljaju, samo da bi se stvorio utisak „žurnog pitanja“, koje se treba riješiti odmah, pa ako treba i „preko koljena“.

 

Ono što odgovara Zagrebu – uglavnom odgovara i Beogradu. Jasno uočljivo (“iz aviona”) za one koji nisu slijepi kod očiju i gluhi kod ušiju.

 

Logika, koja se forsira je da je „lakše dodatno razvaliti BiH“ pod okriljem “federalizma” i ponuditi neko novo „Solomonsko rješenje“, nego insistirati na normalnim, evropskim i demokratskim modelima.

 

Relativni uspjeh Zagreba u lobiranju u vezi sa ovim pitanjem i svođenje priče na sintagmu „Hrvatima drugi biraju lidere“, dobrim dijelom je posljedica i smušenog ponašanja probosan

 

skih snaga, koje se godinama uporno bave posljedicama, ali ne uzrocima.

 

Čučim, čamim, čekam…

 

Čak više bave sami sobom, nego ponašanjem susjednih zemalja, sa kojima baš i nismo imali, niti imamo neke „bajne odnose“.

 

Sarajevu nedostaje jasna strategija, a ni godinama zapostavljana kadrovska pitanja mu ne idu na ruku. Prevše je tu improvizacije „od danas do sutra“ i raznoraznih „sveznalica bez pokrića“, da bi se stvari jasno postavile na svoje mjesto. Da bi i BiH, “pokazala zube”. Kada to zatreba.

 

Jasno je da itekako ima i planski raspoređenih „unutarnjih kočnica“ dejtonskog rješenja, ali to ne smije biti izgovor za nepostojanje jasne politike i još jasnijeg odgovora. I Beogradu i Zagrebu, ako zatreba. A treba…

 

Beograd i Zagreb fino pletu diplomatsku mrežu oko BiH, namečući pitanja, koja im idu na ruku sa jasno postavljenim ciljevima i uz koordinaciju ako treba. Dotle, probosanske političke opcije tavore u međusobnim razmiricama, optuživanjima i bez – barem načelno – jedistvenog stava.

 

Nije to ništa novo. Možda samo nastavak kontinuiteta vječitog insistiranja na „statusu žrtve“, kojoj neko „mora nešto pomoći“. Naivna je to i opasna politika bez politike.

 

Kao lijepo ulašteno auto bez motora ili benzina: Lijepo figura na suncu, ali ne može smjesta!

 

Takvoj, nazovi strategiji, hitno treba pronaći sadržaj kojim će popuniti praznjikavu politiku, koje nema ili se samo glumi da postoji. Svojevrsni “Crna labud”, koji se očekuje. Treba i odgovorne ljude i patriote, a ne dobro uglavljene galamdžije, koji bi još koju godinu da provedu grickajući, za naše prilike, goleme plate. Pričajući o „urotama protiv Bosne“, dok suštinski ne rade ništa.

 

Vremana je malo, a još manje prilika.

 

Svijet se ubrzao do granica pucanja i više niko nema vremena za slušanje starih priča. Uostalom, šta su to vajni stručnjaci pripremili kao strategiju za već aktuelnu američku diplomatsku “oluju na Balkanu”. Čuli ste nešto? Ja nisam! Šta će to Sarajevo ponuditi Bidenu?

 

Staru priču “da nam nešto Amerika nešto duguje”?

 

Što se prije takva politika napusti, a krene se putem novrh razmišljanja i rješenja, koja neće biti reciklirana politička roba, tim će prije biti drugačije. Možda i bolje.

 

U svijetu neizvjesnih mogućnosti se više ništa ne podrazumjeva. Pred nama nastaje Novi svjetski poredak i rješenja, koja se uokvire u ovih godinu ili dvije dana će potrajati. Kao nekada Berlinski kongres ili Jalta. Valja to imati na umu i prestati sa prepucavanjima i jalovim sukobima na tragu onoga ko je ili nije bio ili jeste u pravu.

 

BiH je opstala kao država, ali sve nakon rata i agresija ukazuje da smo država pod stalnom prijetnjom, koja mora povlačiti mudre i dugoročne poteze, želi li opstati dijelom međunarodnog pravnog poretka. Sve u istoriji nastane ili može da nastane s nekim razlogom, pa tako i BiH.

 

Ideja države je odbranjena. Krvavo i uz velike žrtve. Ideju šta sa njom tek treba domisliti. Nažalost.

 

Postaviću i ovo, za neke, “provokativno pitanje”, koje možda potakne raspravu koja nam je prijeko potrebna: Znaju li Bošnjaci i Bosnaci, ali i sve BH patriote čemu ZAISTA služi država?

 

Da država nije tu samo radi budžetskih plata, tendera, utakmica „Zmajeva“ ili nekog imaginarnog nacionalnog ponosa. To su prevaziđeni modeli razmišljanja, još od prije najmanje stotinjak godina. Pravi suverenitet moderne države počiva na drugim stvarima: dugoročnim strategijama, favoriziranju znanja, a ne podobnosti, nauci, au novije vrijeme – umjetnoj inteliganciji i digitalizaciji.

 

Mislim da je krajnje vrijeme da se ovakva pitanja javno postave i pokrene rasprava.
Države se ne podrazmjevaju, već se čuvaju i nadograđuju. Pitajte neke druge narode, kako je to kada propustiš istorijske prilike i šanse.

 

Močvara u kojoj živimo samo pruža naivnu iluziju “bogatstva života”, ali voda je brate ustajala da već pomalo zaudara…

 

Malo svježine bi dobro došlo. I to ne kao prilika samo za opstanak, već ii kao nova šansa za bolju i efikasniju politku privremenu novim savremenijim vremenima.

 

I da, požurite…već debelo kasnimo!

 

 

(Prenosimo s autorovog bloga)

 

(26)

OPASNA IGRA ZAGREBA I BEOGRADA: Da zaoštrimo, šta to, uglavnom, rade bh. patriote…