Ohrabrila se i ispričala kako je to biti odbačen od društva

„Ti si beskorisna. Trebaš se ubiti. Svi bi bili sretniji kad bi to uradila.“ Često se dešava da to djeca kažu jedni drugima u osnovnoj školi. Kako bi trebalo dijete da reaguje na ovakve rečenice? Da udari? Objasni da te riječi nisu nimalo lijepe? Da kaže učitelju?

Šta ako komentar ne ode toliko daleko i vršnjak ti samo kaže: „Ti nećeš nikada imati prijatelje“?

Natalie Hampton je tek bila došla u novu školu, sedmi razred. Mislila je da će uspjeti naći prijatelje i trudila se da bude druželjubiva i otvorena sa svima. Međutim, kao što mi je rekla Natalie „svi su već imali prijetelje, i niko nije htio nove“. Druga djeca su je ubrzo počela skroz izbjegavati, zezati se na njen račun, zvati je pogrdnim imenima, prijetiti joj i sl. Do osmog razreda bez i jednog prijatelja, bila je izolovana i usamljena. Uprava škole je bila ubijeđena da je Natalie nešto pogrešno uradila pa je zbog toga druga djeca nisu voljela i izbjegavala. Dva puta sedmično je Natalie išla kod školskog savjetnika na razgovor, da bi se utvrdilo šta nije uredu s njom i zbog čega ima socijalne probleme.

Sve se to proširilo u školi čak i među odraslima, i kako oni nisu reagovali, djeca su shvatila to kao prešutno odobrenje za nastavak maltretiranja. U Natalie je rasla nervoza. Svaki put kad dođe u školu samo je mislila o bijegu. Imala je hronične bolove u glavi i stomaku i noćne more. Počela je da vjeruje da su svi u školi bili upravu; nešto zaista nije uredu s njom. Ona nikada neće imati prijatelje.

Rekla mi je: „Kada mnogo odraslih osoba u tvom životu kaže da je to sve tvoja krivica, ti počenš da to internaliziraš. Izgubila je nadu bila da će ikada biti bolje.

Djeci trebaju prijatelji. Prijatelji nisu samo „šlag na tortu“. Nisu čak ni torta. Oni su povrće. Imati prijatelje znači biti zaštićen emocijonalno i socijalno. Kada kažete nekome ko ima prijatelja: „nikada nećeš imati prijatelje“, to njemu ništa ne znači, nećete ga povrijediti, jer on zna da ste u krivu. Međutim, kada to kažete nekome ko zaista nema prijatelja, to ga može samo baciti u depresiju, jer vam ne može dokazati da griješite. Neprijatno ponašanje prema djetetu bez socijalnog statusa nagrađeno je društvenim kapitalom i povišenim društvenim statusom, jer ističe razliku u statusu. Privlačenje pažnje na ove razlike u statusu, rezultira smanjivanjem društvenog kapitala i socijalnog statusa te ugrožene osobe, koja nema nikoga da interveniše za nju/njeg.

Kao rezultat toga, dijete bez socijalnog statusa postane „nedodirljivo“, bez obzira što to dijete možda ima divan karakter i mnoštvo prijatelja negdje drugo. U socijalnom sistemu u kojem nema socijalni kapital, teško da će moći steći prijatelje.

Nakon dvije godine pakla i nekoliko fizičkih napada u školi, Natalie je napokon uspjela otići iz škole gdje nije imala nikoga ko će je zaštiti. Danas je živahna maturantica u srednjoj školi. Njena transformacija je počela prvog dana srednje škole. I tada nije znala nikoga baš kao i u osnovnoj, ali je ovaj put prišla jedna učenica i sprijateljila se s njom.

Od tada, Natalie ima mnogo prijatelja i kaže da joj je to spasilo život.

Izvor: Novi.ba

(121)