Odlaskom medicinskih stručnjaka svi gubimo

Odlazak samo jednog vrsnog ili iskusnog ljekara je ogroman gubitak koji se ne definiše gubitkom samo jedne ličnosti iz radnog kolektiva. Gubitak je višestruk, tvrdi prim. dr. Harun Drljević, predsjednik Ljekarske komore Federacije BiH.

– Prva linija koja gubi su pacijenti. Oni ostaju uskraćeni za vrijedan stručni i ljudski kapacitet, tačnije, ostaju bez kvalitetnog medicinskog znanja koje svojim odlaskom ovi ljekari odnose. Drugi koji gube su mladi ljekari. Oni ostaju bez izvora znanja i iskustva koje treba da akceptiraju, a koje posjeduju vrsni i iskusni ljekari.

To prenošenje znanja i iskustva sa starijih liječnika na mlađe je neprocjenjivo za stručnu izgradnju tih mladih liječnika. Na ovoj činjenici se bazira čitava historija medicine. Treći koji gube su zdravstvene ustanove. One ostaju bez ozbiljnih stručnih kapaciteta neophodnih za uspješno funkcionisanje djelatnosti zbog koje i postoje. Tako gube autoritet i ugled, jer ugled zdravstvene ustanove se na zasniva na medicinskim aparatima, finansijskim uštedama i dobrom menadžmentu. On se stvara na osnovu imena medicinskih stručnjaka koji rade u toj ustanovi, napominje Drljević.

Na kraju, četvrti u tom lancu u kojem svi gube je zdravstveni sistem, jer on, po Drljeviću, postaje mnogo manje vrijedan po kvaliteti usluge koju pruža.
– Dakle, gubitak jednog vrsnog ljekara nije gubitak samo za taj kolektiv. Gube u konačnici mnogi, kazao je Harun Drljević.

S druge strane, školovanje i sazrijevanje jednog vrsnog ljekara je veoma dug i skup proces. To školovanje u 99 posto slučajeva plaća država i društvo (društvene zdravstvene ustanove), jer su rijetki oni ljekari koji svoju dugogodišnju skupu edukaciju mogu sami priuštiti. Zato uopšte i ne čudi činjenica da bogate zemlje Evropske unije, ali i privatne zdravstvene ustanove u BiH, bez razmišljanja primaju ovakav kadar presretne, jer u njega nisu uložile ni dinara, i što su besplatno dobile nešto što je veoma skupo i što se godinama mora stvarati.

Opšte je poznato da je investiranje u zdravstvene stručnjake i zdravstvene kapacitete veoma isplativo i da dugoročno donosi korist za društvo u cjelini. Zato se ovako olako odricanje od visoko sofisticiranog i skupo stečenog medicinskog kadra čini neracionalno, pa čak i glupo, jer ima direktne reperkusije ne samo na zdravstveni sistem već za budućnost cjelokupnog društva…

Drljević je ustvrdio da se uvijek naježi kada čuje da je neko “značajno uštedio u nekoj zdravstvenoj ustanovi”, jer uz tu “dobru vijest” obavezno ide i pitanje: da li je ta ušteda bila na osnovu kvaliteta zdravstvene usluge ili na osnovu nečeg drugog? Smisao i zadatak menadžmenta zdravstvene ustanove nije da štedi, nego da liječi ljude. Doktor ističe da se ne smije štedjeti mjerama koje mogu da utiču na zdravlje stanovništva i kvalitet zdravstvene usluge. Bolnice nisu štedionice, već mjesta na kojima se liječe bolesni ljudi, a smisao zdravstvene djelatnosti nije štednja, nego potrošnja zdravstvenog dinara kako bi se pružila što bolja zdravstvena zaštita.

Retrogradno ponašanje

– Javnosti u BiH se mora konačno objasniti veliki bezobrazluk koji je već dugo prisutan u zdravstvenom sistemu ove zemlje. Osnivač zdravstvenih ustanova ni približno ne ispunjava obaveze po pitanju finansiranja, investiranja i investicionog održavanja zdravstvenih ustanova. Da pojednostavim, ne daje dovoljno novca za funkcionisanje zdravstva, a s druge strane traži od zdravstvenih ustanova pružanje visokog nivoa zdravstvene usluge.

Onda na scenu stupaju menadžeri zdravstvenih ustanova, koji u takvoj besparici provode politiku štednje. Danas je za državu dobar menadžer zdravstvene ustanove onaj koji je “značajno uštedio” i tako “finansijski stabilizovao” tu ustanovu. Šta su pri toj “stabilizaciji” pretrpjeli ljekari, zdravstveni sistem, a posebno pacijenti, te kako će se u budućnosti to odraziti na zdravstveni sistem, to za državu i nije toliko važno. Ovakvo ponašanje prema zdravstvu nije dobro, jer je retrogradno i negativno, rekao je prim. dr. Dragan Stevanović, predsjednik Upravnog odbora Ljekarske komore Kantona Sarajevo (u ostavci) i predsjednik Izvršnog odbora Ljekarske komore Federacije BiH.

Svakako da se danas u doba opće besparice i u zdravstvenom sistemu može i mora uštedjeti, ali ta štednja može i mora biti, smatra Stevanović, samo do ove mjere koja ne ugrožava kvalitet zdravstvene usluge i stanje zdravlja pacijenta. Zato je procjep u koji su od države gurnuti menadžeri zdravstvenih ustanova, a koji ih je postavio u dilemu da li da dokažu menadžerske sposobnosti – štednjom ili da razviju adekvatan i poželjan kvalitet zdravstvene usluge – potrošnjom, veoma opasan…

– U ovakvoj situaciji, moje kolegice i kolege se danas nalaze u nimalo zavidnoj situaciji. Razne “mjere štednje” koje im se nerijetko nameću u zdravstvenim ustanovama u kojima rade direktno ugrožavaju profesionalnu autonomiju ljekara, odnosno mogućnost da adekvatno prakticiraju i na taj način mogu da ugroze i zdravlje pacijenata. A tad se otvara pitanje krivične odgovornosti ljekara, ali ne i krivična odgovornost menadžera zdravstvenih ustanova ili čak ministra zdravlja, naglasio je Stevanović.

Odlaskom osoblja gube pacijenti, mlađe kolege, sistem u cjelini

Koliko daleko jedan ljekar može da ide kako bi zadovoljio i pritiske zdravstvenih menadžera o neophodnoj štednji, a da pri tome ne naruši stručne, etičke i deontološke principe profesije, tvrde čelni ljudi Ljekarske komore FBiH, najbolje je definisano u članu 39. Zakona o liječništvu koji kaže: “Liječnik će predlagati i provoditi samo one dijagnostičke postupke koji su nužni za pouzdanu dijagnozu, te samo ono liječenje koje je u skladu sa provjerenim standardima savremene medicinske nauke. U svom postupku sa pacijentom liječnik je obavezan postupati ekonomično, u skladu sa racionalnom medicinskom praksom: nepotrebne preglede i liječenje neće provoditi, bez obzira na to ko snosi troškove zdravstvene zaštite za pacijenta”.

Poruka ljekarima

– Društvo je to koje treba da osigura adekvatne i visoke medicinske standarde za rad i prakticiranje doktora medicine u svakodnevnom radu liječnika. Te standarde definiše moderna medicinska nauka, a ne fondovi, menadžeri zdravstvenih ustanova ili ministri zdravlja. Oni će stvoriti sigurnost u radu i za doktore medicine i za pacijente, naglasili su Harun Drljević i Dragan Stevanović.

(27)