Od prvog mog susreta sa svekrvom ništa nije išlo glatko…

Udala sam se veoma mlada, u 17. godini, za covjeka kojeg sam voljela i još uvijek volim. Nakon skoro jednu godinu dobili smo kćerku.

 

 

Od prvog mog susreta i upoznavanja sa svekrvom, ništa nije išlo glatko. Muž mi je rekao da je ne zovem majkom, što je na nju imalo veliki utjecaj, ali ja kasnije nikako nisam mogla prevaliti to preko jezika.

 

Nisam znala ništa o poslovima jedne supruge ni po kući ni u kuhinji, a na njivi da i ne govorim. Uz sve napore da savladam sve svoje obaveze i da napravim jestiv obrok, od nje nikad nisam imala podršku, nego uvijek samo kritiku.

 

Od moje udaje do sada prošlo je skoro 20 godina i ni dan-danas moja svekrva nema povjerenja u moje sposobnosti. Ta žena je ustvari bila samohrana majka, dvoje je djece izvela na selamet svojim rukama. Školovala je i udala stariju kćerku i, eto, oženila sina.

 

To je jedna veoma vrijedna osoba, ali pomalo i radoholičar koji ne podnosi nikakve vrste besposličarenja.

 

Iako godinama unazad ne živimo u zajednici, ona “vodi brigu” o tome kad će se nešto na polju uraditi, posijati, okopati itd. Sve bi to bilo uredu da nema takav nastup kada nešto nije po njenom planu.

 

Godinama ne dopuštam mužu da bude između nas, ne želim da staje između dvije vatre i da, ne daj Bože, pogriješi prema majci, jer znam koliki bi to teret bio za njega.

 

Ono što mene počinje brinuti jeste promjena koju osjetim na sebi prilikom svake nove svađe između nas dvije.

 

Ona je sad već u 70. godinama, zar da ja njoj uzimam za zlo sve što kaže!

 

Zašto nisam kao prije, pa da joj brzo oprostim i zaboravim, zašto sve duže pamtim uvrede iako znam da je pogrešno ljutiti se na tako važnu osobu u životu moga muža i moje djece?

Izvor: Putemislama

(2461)

Od prvog mog susreta sa svekrvom ništa nije išlo glatko…

| Slider, Život i stil |
About The Author
-