Navodni agent Hrvatske ne zna ni kompjuter upaliti, a mobitelom se jedva služi

Razbacana soba u porodičnoj kući koju Čolović dijeli sa sestrom i zetom, slavodobitnikom sinjske Alke iz 1985., svjedoči o policijskoj akciji.

Sve znam o svome bratu i sigurna sam da on nije radio kao špijun. Godinama živi u ovoj kući sa mnom i s mojim mužem. Primijetili bismo da se bavio nekim čudnim stvarima”, govori Anka Borković, sestra Čede Čolovića (57), hrvatskog državljanina uhapšenog u petak u Beogradu zbog sumnje da je surađivao s hrvatskim tajnim službama.

Čolović se nikad nije ženio i živi sa starijom sestrom i njezinim mužem Milanom Borkovićem.
Borkovići, po nacionalnosti Srbi, su 1991. iz Sinja preselili u Ugrinovce gdje su nekoliko godina prije sagradili kuću. Čedo je ostao u Tepljuhu s roditeljima Anđom i Jandrijom. Po struci je bio ekonomist i radio je u na obračunu plaća u drniškoj građevinskoj kompaniji Udarnik. Još 80-ih je u Srbiji završio školu za rezervne oficire i stekao čin poručnika te se na početku rata odaziva na poziv iz JNA.

Na dalmatinskom bojištu, kod Žitnića nedaleko od Drniša, 1993. je teško ranjen u desnu ruku, a stradala mu je i jetra. Nakon neuspješnog liječenja u kninskoj bolnici prebacuju ga, priča njegova sestra, u Beograd gdje je operisan, no ostaje 80-postotni invalid. Život nastavlja kod sestre u Srbiji i dobiva vojnu penziju.

Nakon Oluje njihova majka ostaje u Tepljuhu, a otac bježi u Srbiju, ali se ubrzo vraća pa se i Čedo 1998. odlučuje vratiti roditeljima. Nakon njihove smrti 2004. vraća se sestri u Ugrinovce, ali svake godine odlazi u proljeće na nekoliko sedmica te u jesen na mjesec-dva u Tepljuh da bi brinuo o vinogradu, obrao grožđe i napravio vino. Tako je trebalo biti i ove godine.

“Otišao je oko 13 sati kupiti kartu i očekivala sam ga na ručku oko 15. Kako nije dolazio, rekla sam kćerki Danijeli da ga zove, ali se nije javljao. Oko 16.30 su mi pred kuću stigli novinari od kojih sam čula da je Čedo uhapšen. Oko 19 sati je došao s policijom na pretres kuće”, otkriva Anka Borković, dodajući da je njezin brat dane provodio rješavajući križaljke i čitajući. Iza 9 ujutro bi popio kavu i doručkovao, a svakodnevno bi od 13 do 15 sati bio u šetnji, najčešće u u susjednom selu Banovci u društvu troje djece svoje nećakinje Danijele koja su mu, dodaje sestra, bili poput vlastitih unuka.

“Svi u selu ga jako vole. Neko mu je namjestio. Čovjek nije znao ni kompjuter upaliti. Jedva se služio mobitelom. Kakav špijun?! Kada bi se povela priča o ratu, odlazio bi u svoju sobu jer bi mu proradili živci. Nije u Srbiji imao bliske prijatelje, a ljude s kojima se možda i družio nikad nije dovodio kući”, kaže gospođa Borković i otkriva da je njezin brat tokom boravaka u Hrvatskoj nekoliko puta bio na saslušanju na policiji u Šibeniku koja ga je zvala u sklopu istraga o događajima vezanima uz Domovinski rat.

“Čedo je bio u ratu u JNA, a ne u vojsci srpske Krajine. Koliko znam, hrvatskim je službama rekao da ima neke vojne popise iz rata. Uvijek je govorio da nikad nije dozvolio svojim vojnicima da se udara po civilima. Dajem obje ruke i glavu da je sve izmišljeno”, kazao je novinarima Borković, piše Jutarnji.

(58)