Krv Bosne biće najslađe piće kamarili u Beogradu i njenim mentalnim blizancima u Zagrebu. Kao “zakleti neprijatelji”, Slobodan Milošević i Franjo Tuđman prijateljski su se dogovarali o komadanju te države i jedan drugoga osnaživalo napitkom smrti. Nesretni Srbi, zapadno od Drine, upregnuti su u jaram zločina koji su, u dva svjetska rata, naročito u Drugom, činjeni nad njima. Tragedija se, možda, mogla presjeći i na samom početku ratnog užasa, samo da moćni i bezdušni našega svijeta i vremena, također, u krvi Bosne nisu vidjeli svoje strateške interese i prisilili Aliju Izetbegovića da povuče svoj potpis sa Kutiljerovog plana kantonalnog uređenja te države, koji su bili prihvatili svi.

 

Nema više Jugoslavije, Slovenija i Hrvatska su međunarodno priznate države, začinje se krvno kolo i po Herceg-Bosni, a ja, pješice, 12. siječnja 1992, razgledam Sarajevo. Idem na razgovor i prvo viđenje s Alijom Izetbegovićem, predsjednikom te republike koju bi otrgnu ili rastrgaju. Na zgradi pošte grafit: “Ovo je Srbija!” Ispod njega, drugi: “Budalo, ovo je pošta!” Hoće li, pitam se, humor biti jači od bezumlja. U novinama, izjava Izetbegovićevog ministra, nekog Čengića, koji se, upravo, vratio iz posjeta Ankari, da je njemu Turska majka. Člankom Predsjedništva SPO, odvjetniku Strahinji Kastratoviću, koji sa mnom ide na sastanak, kažem da tu Čengićev ludu izjavu neću prešutjeti pred Izetbegovićem.

Izetbegović nas dočekuje ljubazno i sa osmijehom. S njim je i njegova kćerka, koja mu je šef Kabineta. O njemu znam onoliko koliko i on o meni. On je, za Srbe, simbol islamskog fundamentalizma, a ja, za muslimane, barjaktar četništva i velikosrpske hegemonije. Obojica smo bili u zatvoru, on davno, a ja nedavno, ja kratko, a on dugo. Obojica smo odrasli u državici čiji je on predsjednik. I on i ja, bar na riječima, volimo istog i jedinog Boga, koji je, po njemu, u Kuranu, a po meni u Bibliji. I obojica govorimo istim jezikom …

– Je li vam žao Jugoslavije? – Skrenuh razgovor sa običnog ćaskanja koje je potrajalo.

– Duša me boli – odgovori.

– I mene.

– Nadam se, ipak, da ona može oživjeti. Sa puno napora, s puno mudrosti i na novim osnovama.

– Kako to zamišljate?

– Razmišljam o novom udruživanju – otpi on, meraklijski, gutljaj kave i produži objašnjavati.

U suglasju s dobrim namjerama lorda Karingtona, osnovati asocijaciju ili tržišno-monetarnu uniju šest neovisnih jugoslavenskih država. Između njih, na granicama, ne bi bilo ni vojske, ni policije, ni carinskih prijelaza, kao i za “sretnog zemana”, kako je rekao. Ljudi bi nosili samo osobne iskaznice, a ne putovnice. Ovakva zajednica bi, vrlo brzo, dobila status pridruženog člana Europske zajednice, kakav imaju Mađarska, Poljska i Čehoslovačka.

– Što sa sadašnjom JNA? – Upitah ga. – Carrington je svojim planom zaobišao ovo vrlo važno pitanje. Vojska je i dalje velika i zatrpana oružjem. Nijedan general, nijedan časnik neće pristati biti portir ili prodaje sjemenke, sve dok mu je i posljednja raketa pri ruci.

– To pitanje bismo riješili tako što bi svaka od šest država imala svoju vojsku, a najskuplji rodovi, kao što su zrakoplovstvo i raketne jedinice, bili zajednički i pod zajedničkom i paritetnom zapovjedništvom. Dobivamo poruke iz Bruxellesa da bi nam, u tom slučaju, Europa dala novac za profesionalno ustrojstvo vojski i za časno zbrinjavanje viška časnika i građanskih osoba u sadašnjoj JNA.

– Nešto od toga je moguće, a ponešto i nemoguće – i obradovah ga i rastužih, istovremeno.

– A što je to nemoguće?

– Hrvatska i Slovenija su otišle. Oni slave. Neće prihvatiti bilo koji oblik zajedničke vojne komande niti ma kakvo udruživanje s ostatkom Jugoslavije. Prije dva mjeseca su to htjeli i prihvatili plan lorda Karingtona. Više to neće. Sada je kasno. Zato se, gospodine predsjedniče, okrenimo ovome što je ostalo i što je još zajedno.

– Četvoročlanoj federaciji Srbije, Bosne i Hercegovine, Makedonije i Crne Gore? Na to mislite?

– Da, ako je federacija sada moguća.

– Nije moguća. Sve donedavno, bila je moguća takva federacija u labavom državnom savezu sa Slovenijom i Hrvatskom, i predlagali smo je Kiro Gligorov i ja. Zagreb i Ljubljana su htjeli, a Milošević je odbio. U ovim okolnostima, moguća je samo zajednica ove četiri suverene republike. I to u njihovim postojećim granicama.

– Onda tu zajednicu i učinimo zajednicom – požurih sa svojim prijedlogom.

Neka, kažem mu, svaka od ove četiri države ima svoju vojsku, ili svoju gardu, a elitni i najskuplji rodovi armije biti zajednički. Naravno, pojašnjavam, misliti na novu i neideološke armiju. Zašto, pitam ga, da ta zajednica, po ugledu na Europski parlament, ne bude imala i svoj parlament i svoj Savjet ministara, koji bi, po godinu dana, zasjedao u Beogradu, Sarajevu, Skoplju i Podgorici? Otvorene granice, zajednička moneta i jedinstveno tržište. Ovako uređena, četvorna zajednica bi stupila u carinsku i ekonomsku uniju sa Hrvatskom i Slovenijom. I trebalo bi, naglasih to, potpisati lanac novih povijesnih sporazuma. Najprije, između Srba i Hrvata, jer je tu epicentar svih lomova. Zatim, između Srba i muslimana, Srba i Albanaca, Makedonaca i Albanaca …

 

Piše, zelenim tintom. Ime: Alija. Prezime: Izetbegović. Vjeroispovjest: musliman. Državljanstvo: Srbin. Ćutim. Samo ćutim. On, vidim, čeka da nešto kažem, a ja ne mogu sjetiti nijedne prikladne riječi. Da mu kažem da sam iznenađen? Ili, da me je obradovao? Ili …

 

– Veseli me što isto želimo i što slično mislimo – spusti on ruku na moje rame. – SELAMET i merhameta, samo toga da bude. Nadam se da ste razumjeli?

– Poznajem turcizme kao i vi – nasmeših se. – Odrastao sam s muslimanima.

– Iskreno mi recite može li se ovo sve postići i da li nas dvojica samo sanjamo? – Na licu mu zaigra sjena zebnje.

– Od vas zavisi, gospodine predsjedniče.

– Od mene? A ja mislio od Miloševića.

– Neka Bosna bude mirna i Srbija će njega da se odrekne. A Bosna neće biti mirna, ako ne prekinete ovu opasnu partiju preferansa.

– Pa, to je kartaška igra – iznenadi se on.

– Točno tako, igra u kojoj se dvojica udružuju protiv trećega … Kao prije pet desetljeća, kad su se muslimani u Bosni i Hercegovini, neprirodno, s Pavelićem uortačili protiv Srba, a trebalo je, po povijesti i svemu, da bude obrnuto. I sada se …

– Dosta je Bošnjaka bilo iu partizanima – prekide me on u pola misli, ali nimalo osorno ili uvrijeđeno.

– Bilo ih je u partizanima, a bilo ih je iu … – htjedoh reći “iu četnicima”, ali se zaustavih. – I sada se, nažalost, muslimanima nudi preferans protiv Srba. Učinite, molim vas, sve da svi dvojni savezi protiv trećeg u Bosni prestanu … Ako to, ikako, moguće – dodadoh. – Ako nije moguće, onda muslimani i Srbi, ovoga puta, moraju igrati zajedno!

– Belaj, belaj veliki može biti – huknu on. – Jedna država, a tri naroda, od kojih svaki za sebe traži Bosnu cijelu. Više ne znam tko sve muti i na koju stranu.

– Kantonizacija Bosne, slično Švicarskoj. To je rješenje koje predlažem već dvije godine – sačekah pravi trenutak da to pojasnim.

Bilo bi, pričam, a on sluša napregnuto, najbolje omeđiti nekoliko kantona ili županije ili regije, naziv je manje važan. Istočnohercegovački, istočnobosanskom i Banjalučki kanton, sa srpskom većinom. Centralnobosanski i Zapadnobosanski, s muslimanskom većinom. I Zapadnohercegovački, s hrvatskom većinom. Svaki kanton imao bi svoju vladu i parlament, čak i kantonalnu policiju, podređene središnjoj županijskoj skupštini i vladi …

– I Ušutkajte, molim vas, onog ministra Čengića i njemu slične! – Ne izdržah da to ne spomenem.

– Na što mislite?

– Kaže, sinoć, na sarajevskoj televiziji da je njemu Turska majka … Mogu, vjerujte, da razumijem da on tako osjeća, i zašto osjeća, ali i on mora znati da Srbima, nikako, Turska ne može biti majka, a Čengić u Bosni živi sa Srbima.

– Da, u pravu ste – reče tiho.

– Mogu se neki u Bosni osjećati i kao Eskimi, ali ne mogu tražiti i polarne uvjete za ta svoja polarna osećanja – poslužih se dalekom aluzijom, da ga, slučajno, ne povrijedim. Izetbegović se, međutim, trgnu u stolici i naglo ustade. Ode, bez riječi, na drugi kraj prostranog kabineta i, čini mi se, iz ladice svog radnog stola, izvuče nekakav papir i vrati se.

– Nisam ja, Vuče, od onih koji kriju ko su i od koga su – pruža mi požutjeli papir, ali ga ne ispušta iz ruke. – Ovo je moj robijaški poslijeratni karton iz zatvora u Foči, gdje sam robijao kao mladomusliman. Ispunio sam ga vlastoručno, bez ičijeg nagovora i po svojoj slobodnoj volji. Izvolite, pročitajte.

I ja čitam. Piše, zelenim tintom. Ime: Alija. Prezime: Izetbegović. Vjeroispovjest: musliman. Državljanstvo: Srbin.

Ćutim. Samo ćutim. On, vidim, čeka da nešto kažem, a ja ne mogu sjetiti nijedne prikladne riječi. Da mu kažem da sam iznenađen? Ili, da me je obradovao? Ili …

– Nisam – spasi me on – htio da se pišem kao “neopredijeljen”. Znam svoje korjene i po njima sam se pisao sve dok nije priznata muslimanska nacija. Sada se pišem kao Bošnjak, jer je “musliman” vjerska, a ne nacionalna, odrednica …

– Mogu li vas nešto posebno zamoliti? – Rekoh pri samom kraju razgovora koji je potrajao dulje od dva sata.

– Naravno.

– Otiđite u Moskvu, kod ruskog predsjednika, i otuda, u ime slovenskih korijena svih u Bosni i Hercegovini, zajedno pozovite i Srbe, i Bošnjake, i Hrvate na pamet i mirni dogovor. Za Srbe vam garantiram da će taj poziv primiti punim srcem.

– Razmislit … Ozbiljno ću razmisliti o tome – odgovori nakon kraćeg premišljanja. – A ja vas molim da sve ovo što ste pričali sa mnom prenesete, večeras, i Radovanu Karadžiću … I pozdravite ga. Zamolite ga da sutra dođe na Okrugli stol i recite mu da ću ja, na tom skupu, ponoviti sve što sam danas vama kazao …

Odlazeći, ni slutio nisam da će nam to biti i prvo i posljednje viđenje. I da će, te iste godine, taj isti čovjek nepromijenjenih i nepromjenjivih korijena iz svog robijaškog kartona, vršiti smotre mudžahedina koji će, iz daleke tuđine, dolaziti u Herceg-Bosnu, da odsijecaju glave nevjernika i dušmana, uglavnom Srba, arlaučući na jeziku nerazumljivom onima koje su ti tuđinci branili. Majka Arabija, majka Iran, majka Turska, uredovaće po zemlji sa čijim ljudima te majke nisu bile ni u kakvom srodstvu …

Tog sarajevskog siječnja, uoči pravoslavne Nove godine, nisam mogao zamisliti ni da ću se posljednji put sresti s Radovanom Karadžićem. Sljedeće na večeru s njim, odmotavao sam sjećanje.

Sreo sam ga, prvi put, u svečanoj sali Udruženja književnika u Beogradu, negdje u ranu jesen 1990, na sastanku s velikom i propalom namjerom dogovora srpskih intelektualne i političke elite oko nacionalnog programa. Ja sam bio taj koji je tražio i takav sastanak i takvu temu. Rukovao sam se s Karadžićem, ali nismo razmijenili nijednu riječ. Sjedio je u dnu stola i šutio. Ništa nije rekao ni kada su predstavnici Demokratske stranke, a najgrublji je bio Miodrag Perišić, osporili svrhu takvog razgovora i Srpskog pokreta obnove i mene označili kao “snage povampirene ideologije noža”! Uoči devetog ožujka iu danima demonstracija, Karadžić nije šutio. Tada, već kao nesporni vođa Srba u BiH, čiji je autoritet potvrđen i na izborima, oglasio se javnom prijetnjom da će on, bude li trebalo, u Beograd dovesti milijun Srba, privesti pameti izdajnike i bandu predvođene Vukom Draškovićem. Iste, plaćeničke, usluge Miloševiću će, tih dana, ponuditi i starješine Srba u Hrvatskoj, Goran Hadžić i Milan Babić …

O Karadžiću, tada, dok idem na večeru s njim, znam i to da je psihijatar i pjesnik za koga se, kao pjesnika, čulo tek kad je postao predvodnik Srpski demokratske stranke u Sarajevu i kad su narasle slutnje rata iu Bosni i Hercegovini. Iz jedne zbirke njegovih pjesama, izvučen je stih: “Idemo na gradove, da bijemo gadove”. Taj stih će mu, prije bosanskog rata, mnogi spominjati kao optužnicu da se on priprema da granatira gradove, a kad je, koji mjesec poslije razgovora nas dvojice, njegova vojska i počela s granatiranjem Sarajeva, pjesma je postala kao “neoborivi dokaz” planiranja zločina .

Sa nelagodom zbog oživljenog sjećanja na moj i Karadžićev deveti ožujak dolazim kod njega. Dosta ih je još s njim, ali prepoznajem samo Aleksu Buhu i Momčila Krajišnika. Večera je posna – pastrva, krumpir salata i vino …

– Evo, Radovane, čuo si – kažem poslije prepričavanja mog razgovora s Izetbegovićem. – Što misliš, što mislite svi vi o njegovim prijedlozima?

– Ništa mu ne vjerujem! – Spremno će on.

– Prepredeno je, ne poznaješ ga dobro – reče Momčilo Krajišnik. – Na ustima med, a otrov u srcu. Sve on hoće i sve će potpisati, jer je u većini. Hoće da Bosna bude njegova džamahirija. Mi, Srbi, po jedno dijete, ili nijedno, a muslimani po troje ili petero. Za deset godina, bit će ih više nego Srba i Hrvata zajedno – namrska one svoje guste obrve, slične Mesićevim.

– Tako je, Momo – podrža ga Aleksa Buha. – Mi smo sada većinski narod na više od šezdeset i pet posto teritorija Bosne i Hercegovine. Srbi su prorijeđeni, ali su, i prorijeđeni, većina na svom povijesnom prostoru. I to ne damo nikome. Pogotovu to ne damo onima koji su, u prošlom ratu, nad nama počinili genocid! – Reče uzbuđeno, a tihim glasom. – Kako ti je otac? – Upita me. – I, molim te, pozdravi ga.

Naša sela, u Hercegovini, jedno su do drugog. Moje, Slivlje, i njegovo, Ribari. Nas dvojica smo i daljnji rođaci.

– Nisam ja, Aleksa, u razgovoru s Izetbegovićem preskočio genocid i muslimansko, antiistorijsko, svrstavanje na Pavelićevu i Hitlerovu stranu. Interes i mudrost, a i zajednički narodni izvor, nalažu nam danas dogovor, a ne rat, s muslimanima.

– Tko priča o ratu? – Povika Karadžić. – Srbi neće rat, a jači su. Da su oni jači, već bi napali. Slabi su i prijete praznom puškom. Tvrde pazar, blefiraju.

– Blefirao ili ne – povika Buha – ne smijemo pristati na nezavisnu Bosnu. Istopic se u njoj.

– Možda i nećemo, ako se podijelimo – ispravi ga Karadžić. – Ako svak uzme teritoriju na kojoj je u većini i da se zapiše da je to zauvijek njegovo. Srbima šezdeset do šezdeset i pet posto teritorija, a ostalo neka Alija dijeli s Hrvatima.

– Odbiće to i jedni i drugi, Radovane. A i svijet će odbiti.

– Vojska je u Bosni, a Srbija uz Bosnu – odgovori on. – Nikud oni ne mogu iz Jugoslavije.

– Zaboravljaš – odgovorih mu – da je to vojska već mrtve države i da je u Srbiji Slobodan Milošević. Gurnucu te u zlo, a poslije ti poslati katul-ferman i svileni gajtan, kao nedavno i Milanu Babiću!

– Ne damo im ni stopu srpskog teritorija, ne damo, i kvit! – Uzvrati on. – Podijeliti i iglu u plastu sijena.

– Muslimani su sada većina u Sarajevu, a Srbi imaju predsjednike svih gradskih opština, jer su se muslimani, na izborima, poderali u dvije-tri stupca, pa je tvoja stranka, pojedinačno, osvojila najviše odborničkih mandata. Gdje je korist od podjele Sarajeva, kojim cijelim vladaš, i kako, uopće, podijeliti Sarajevo?

– Lijepo. Srpski čaršija, turska čaršija. Do Kozje ćuprije naše, od Kozje ćuprije njihovo … Moramo se podijeliti. Znaš li ti da je Mićo Kovačević dobio otkaz na benzinskoj pumpi ?! – Začudi me tim pitanjem o gubitku posla nekog čovjeka koga nisam ni poznavao.

– Žao mi je zbog toga Mića, ali on i pumpa nemaju veze s ovim o čemu pričamo. U pitanju je, ljudi, biti ili ne biti. Mir ili rat u Bosni!

– Ako hoće rat, neka izvole – reče Krajišnik. – Neka pobijede na bojnom polju, a ne prijetnjama i prevarama … Prihvatit Alija i te tvoje kantone, jer si mu rekao da će sastav županijskih vlasti zavisiti od nacionalnog sastava stanovnika.

– Jesam, pa šta?

– Za deset do petnaest godina, muslimani će zadobiti većinu iu Istočnoj Hercegovini iu Istočnoj Bosni. Srbima bi, znači, ostala jedino bosanska Krajina.

– Kakav je to, zaboga, argument da su muslimani plodniji od Srba ?! – Zasmeju mnoge za stolom. – Pričate da su Srbi u većini na šezdeset i pet posto teritorija, a nećete kantonalnu podjelu Bosne koja nam osigurava većinsku srpske vlast na tom teritoriju. Što, uopće, hoćete? – Upitah dosta grubo.

– Hoćemo ono što neće Izetbegović, jer nije iskren i ništa mu ne vjerujemo – odgovori Karadžić. – I nećemo ono što on hoće. Nećemo nezavisnu Bosnu i Hercegovinu, i kvit!

– Nezavisnu i kantonalnu, au zajednici sa Srbijom, Makedonijom i Crnom Gorom. Glavni rodovi vojske zajednički, moneta zajednička, zajednički parlament unije … Ljudi moji, olovku u ruke i sračunajte tko će dominirati u toj zajednici – iznervirah se i na bijeli stolnjak prevrnuh čašu s crnim vinom. Ovaj detalj pamtim i zbog toga što ću, u vremenima koja će doći, često gledati snimku tog razgovora zabilježen kamerom nekog snimatelja iz Leskovca, a zašto iz Leskovca i otkud, te večeri, on tamo, nikada neću saznati.

– Otkuda ti dojam da smo mi ekstremni i protiv dogovora – začudih se Karadžićevom pitanju.

– Nije dojam, nego strah. Danas moramo podnositi sve što ne možemo promijeniti, biti snažni u zahtjevima koje možemo postići, a mudri da to dvoje razlikujemo. Bojim se da tu razliku ne uočavate.

– Jeste olujno, ali sve gledaš isuviše crno – reče Karadžić. – Volio bih ja i svi mi da nije ovako kako je. Što god tko mislio o Miloševiću, on nije započeo rat i on nije bio za rušenje Jugoslavije. Sve su započele i pokrenule ustaše. Evo, i sad, poslije svega, Srbi bi pristali na obnovu Jugoslavije. Zašto? Zato što nećemo da budemo ni stranci ni manjina bilo gdje u toj državi koja je bila naša i svih ostalih, i za koju smo prolili toliko srpskih krvi. Ali, Vuče, drugi neće to što mi hoćemo. I što da radimo? Da, na koljenima, ispunjavamo njihove želje ?! Ne može. Ne može, i kvit! – Govorio je u zanosu nakvašenom sumnjama i strahovima koje je krio.

– Muke i dileme su velike. Odvežite se od Miloševića, opet vas i opominjem i molim. Ne dozvoli mu, Radovane, da budeš novi Milan Babić, a Srbi u Bosni i Hercegovini dožive udes Srba u Hrvatskoj.

– Kakav udes? O čemu pričaš – dobaci netko. – Tamo stižu trupe Ujedinjenih naroda.

– Te trupe će, prijatelju, jednoga dana otići, a Srpske Krajina će morati biti u Hrvatskoj. Morat će priznaju šahovnicu ili će biti protjerani!

– Nikada više! – Razdera se taj meni nepoznat čovjek. – Srpski zapadne granice vojvode Šešelja su vječite!

– Taj gdje zaore, tu Srbi više ne rastu! – Ne mogoh da se suzdržati. – I bude li, zapamtite, on nastavio ore po Krajini, tamošnji Srbi završit kao izbjeglice!

– Ti ujutro ideš na taj Okrugli sto? – Provjerava Karadžić.

– Idem, zato sam i došao u Sarajevo.

– Ne znam da li ću ja moći, ali netko će od nas doći sigurno … Ima u tom Alijinom prijedlogu dobrih mjesta, ali je mnogo i podvala … I ne vjerujem da će prihvatiti podjelu na kantone … A Moskva? Taj ti ni Moskvu ni Jeljcina neće vidjeti. Neće, vidjećeš. On će u Arabiju, u Stambol, u Teheran …

Ako, uvjeren sam, bilo nade za preokret u korist razuma, ona je tada postojala. I ubrzo se raspršila od torpeda ideoloških jednoumaca i namćora u Beogradu i njihovog združenog projekta da samo Srbija i Crna Gora budu proglašene za staru-novu Jugoslaviju i pod zastavom i himnom raskomadane i mrtve bivše države. Umesiće i ispeći tu svoju pogaču tako što će, prije dizanja na jarbol stare-nove zastave dvonoge Jugoslavije, Herceg-Bosna biti gurnuta u smrt do koljena i ostavljena u rovovima samosatiranja tri njena naroda istog podrijetla i jezika.

 

Izvor: Nedeljnik.rs

(2211)

Kako je (zaista) počeo rat u BiH: Krv se mogla izbjeći da Aliju nisu prisilili da povuče svoj potpis sa…