ISPOVIJEST ADMIRA MUHIĆA: Jednog dana izašao sam iz tramvaja, išao sam prema džamiji, a onda…

U BOLESTI I ŽALOSTI LJUBAV SE IZRODILA

Pod naslovom “U BOLESTI I ŽALOSTI LJUBAV SE IZRODILA”, a u povodu 18. godišnjice braka, poznati pjesnik i književnik Admir Muhić, glavni imam Medžlisa IZ u Karlovcu (Hrvatska) i stalni saradnik portala Doznajemo.com, napisao je ovu priču i pjesmu, koje prenosimo uz njegovu saglasnost. Naslov teksta je redakcijski.

U BOLESTI I ŽALOSTI LJUBAV SE IZRODILA

Bio sam drugi razred medrese. Momak bi se reklo. Devedeset i peta na šestu godinu. U Zagrebu nije bilo jednostavno biti sam daleko od svojih. Veliki grad, tramvaji, brzina. Moji su bili u Puli, tri stotine kilometara od Zagreba. Zagrebačka džamija bila je stjecište duhovnog i nacionalnog kod bosanskih muslimana. Vrlo dinamično se odvijao život. Razrednica mi je bila Belkisa Hadžibajrić, inače profesorica arapskog jezika dok mi je u prvom razredu razrednik bio Nedim Dizdar, profesor fizike. U prvom razredu smo bili odvojeni na muško i žensko odjeljenje, a u drugom smo bili spojeni. Kasnije, u trećem i četvrtom razredu razrednik mi je bio sadašnji muftija zagrebački dr. Aziz ef. Hasanović, profesor fikha i imameta. Ravnatelj medrese je bio Mustafa Bećirević. Zagrebačka medresa nosila je ime čuvenog bošnjačkog alima dr. Ahmeda Smajlovića i bila je jedina odgojno-obrazovna institucija u Islamskoj zajednici u Hrvatskoj.

Taj drugi razred pamtim po mnogo čemu. No u mnoštvu događanja izdvaja se jedan, po meni, najzanimljiviji događaj te godine.

Naime, razbolio sam se. Bili su simptomi žutice i sreća da je ostalo samo na simptomima. Liječnica je savjetovala i preporučila mi mirovanje pa sam otišao u Pulu. Bio sam nekoliko dana kod svojih. No, dok sam bio u Puli moji školski kolege su u Zagrebu organizirali se i sakupili određen iznos novaca za poklon što je i danas praksa kod djece školske dobi za posjet svom bolesnom kolegi. Pošto sam bio daleko nisu me mogli posjetiti, ali kada sam se kroz nekoliko dana vratio u Zagreb, Nevzet Porić, inače moj dobri školski kolega, uručio mi je tu sumu sakupljenog novca. To je bio znak pažnje uz sugestiju da sve potrošim na voće i multivitaminske sokove. Još u ustima imam okus tih sokova.

No, jedna djevojka koja je sa mnom išla u razred, Sabina se zvala, nije bila u to vrijeme u školi kad su skupljali novce. Umro joj je babo. (Rahmet mu duši!) Prezivala se Hasanbašić. I jedan dan idem prema džamiji u Folki i izlazim iz tramvaja i ulazim u pothodnik u kojem je vladala gužva što zbog putnika, što zbog prodavača voća i slatkiša, i sretnem tu djevojku. Visoka je bila.

Odavala je blagi osmijeh iako je u žalosti bila. Išli smo u istom smjeru. Na kraju pothodnika, a pred uzlaznim stepenicama zastala je. Od sve školske raje bili smo nas dvoje sami među mnoštvom drugih ljudi. Iz torbe je izvadila novčanik, a iz njega pet kuna (medu) i pružila meni uz obrazloženje da nije bila tu kad su se skupljali novci te da želi i ona učestvovati u toj akciji. Malo me je bilo sram i pokušao sam izbjeći njeno darivanje. Sabina je insistirala i bila je jako uporna. Na kraju sam popustio. A šta ću, morao sam popustiti pred damom. Uzeo sam medu i smjestio ga u džep. Nastavili smo zajedno sami do džamije pričajući o njenoj žalosti i mojoj bolesti. Ona je po završetku drugog razreda medrese promijenila ime tako da se u trećem razredu bilo teško naviknuti na novo njeno ime. Prijevod njenog imena s arapskog na naš jezik je dar ili poklon, Nejla. Po završetku medrese promijenila je i prezime. Zapravo, ja sam joj darovao svoje prezime.

Ta djevojka Sabina je sada moja supruga i nosi moje prezime. Da, danas je punih 18 godina otkako joj darovah svoje prezime.

NEJLA, VOLIM TE

Rekao bih riječi tri
Ali me sram.
Često ih kažem glasno,
Al samo kad sam saam.

Koja korist od njih tad
Jer nitko ne čuje glas.
Mogao bih i vikat.
Samo me nemoj to pitat.

Mogao bih i očima pokazat
I zagrljajem jakim prikazat
Da te tri riječi iz srca dolaze,
A nikako preko jezika ne prelaze.

Zašto tri riječi?
Svi izgovaraju dvije,
Dvije čarobne riječi.
A treća srce mi liječi.

 

Treća je ipak prva. Ah!
Kazat ću je pred svima.
Hvata me trema.
Sram me,
To mi ne treba.
U naslovu je ona,
Čarobna.

(33)

ISPOVIJEST ADMIRA MUHIĆA: Jednog dana izašao sam iz tramvaja, išao sam prema džamiji, a onda…

| Slider, Zanimljivosti |
About The Author
-