ISPOVIJES MILANA TOPALOVIĆA TOPALKA:Jad i bijeda,majka me je na patosu rodila a onda otišla….

Rođen sam u selu Trudovo, opština Nova Varoš. Kada dođete do moje kuće, u kojoj me je majka na patosu rodila, a onda otišla pravo na njivu, iza nje nema više ništa. Provalija. Kraj sveta. Kada padne snijeg, samo helikopterom možeš da priđeš. E, u toj nedođiji sam živio do četvrtog razreda osnovne škole – pričao je Milan, koji je muziku zavolio „otkad je saznao za ovaj svet”.

 

 

– Kad god je u selu bilo neko veselje, niko nije mogao da me odvoji od orkestra. Učitelj je jednom prilikom donio harmoniku i tjerao nas da ponavljamo tonove koje bi nam zadavao. Na kraju časa mi je rekao: „Mali, idi kući i traži od oca da ti kupi harmoniku.”
Besparica je bila dovoljan razlog da harmonika ostane samo san. Ali Milan, dijete k'o dijete, nije odustajao. Iz dana u dan, dvije godine, tražio je harmoniku. Kada je krenuo u peti razred, s porodicom se preselio u Novu Varoš.

 

Jednog dana sačekao me je otac ispred škole i rekao da idemo da kupimo harmoniku. Morao je… – ne uspjeva da nastavi dalje ispovijest Milan. Počinje da se guši u suzama. I tako skoro pola sata, skuplja snage da izgovori kako je otac prodao sijeno koje su te godine skupili da bi njemu ispunio želju. Izvinjava se što se zaplakao, a suze ponovo naviru pri svakoj pomisli na život u selu na kraju svijeta. Roditelji su željeli da živi bolje, pa su ga poslali u Užice u Elektrotehničku školu. Ali učenje nije potrajalo. Topalko se pridružio orkestru i pjevao po hotelima. Konačno je imao u rukama više od suvog hljeba.

 

– Pjevao sam u kafiću u koji je slučajno svratio moj profesor matematike. Pozvao me je za sto i rekao: „Bog ti je dao glas. Daćemo ti i mi dvojku da ne padneš godinu, ali šta će tebi škola kad tako pjevaš.” Bilo je to dovoljno da već sutradan odem u školu i pozdravim se s drugovima i profesorima. I sad kad pomislim kako su moji roditelji to preživjeli… – oči mu se ponovo pune suzama.

 

Neko vreme je živio pristojno, ali se kriza u državi odrazila i na kafanske bakšiše. Tada mu se osmehnula prva šansa da uradi nešto više. Dobio je poziv od Rođe Raičevića, s kojim je jednom nastupao, da dođe u Beograd i uplovi u vode šou-biznisa. Ali, Milan je u međuvremenu postao otac, čekala ga je vojska, pa se s Rođom dogovorio da se vide kada završi vojsku. Mjesec dana kasnije Raičević je umro, a Milanove nade su se srušile.

 

– Žena, dijete, bijeda… Život mi je postajao pakao. Bilo mi je muka od tapšanja po ramenu i divljenja mom glasu. Htio sam da prodam sve instrumente i kupim kombi, da radim kao prevoznik. Poslije fijaska u dvije večeri zaredom kada sam poslije svirki izašao bez dinara u džepu, došlo mi je da sjednem u auto i zakucam se u bandijeru. A onda sam čuo da se u Čačku održava audicija za „Zvezde Granda” i odlučio da još to pokušam, a onda, ako ne uspijem, da više nikad ne zapjevam.

(2764)

ISPOVIJES MILANA TOPALOVIĆA TOPALKA:Jad i bijeda,majka me je na patosu rodila a onda otišla….

| Magazin, Slider, Zanimljivosti |
About The Author
-