(Autor je tekst najprije uputio redakciji portala “Prometej” koja ga nije publicirala)

 

 

 

Piše: Haris IMAMOVIĆ

 

 

U tekstu Pisac na strani progonitelja, objavljenom na Prometeju, Drago Bojić se polemički osvrnuo na ličnost i neke teze Andreja Nikolaidisa o nacionalizmu. Usput je moralno likvidirao i mene. Reklo bi se, skoro pa slučajno.

 

 

 

Bojić, naime, veli da smo, uz Nikolaidisa, u televizijskoj emisiji, koju je vodio Avdo Avdić, gostovali Reuf Bajrović i ja, nazivajući nas „fanatičnim stjegonošama bošnjačkog nacionalizma“.

 

 

 

Valjda osjećajući da nas time nije u dovoljnoj mjeri otpremio u pakao, Bojić dodaje: „Netko bi se mogao zapitati otkud Andrej Nikolaidis u društvu ljudi koji promoviraju zapaljivi bošnjački nacionalizam i krvožednu mržnju prema svemu što nije bošnjačko ili tobože ‘državotvorno bosansko.’“ (Moje podvlačenje)

 

 

 

To je sve što je Bojić kazao o meni, ili bolje reći o nama — o Bajroviću, Avdiću i meni. Bojić nas, naime, ne posmatra kao osobe, već kao pripadnike (istomišljeničkog) kolektiva unutar kojeg se gube sve individualne razlike, bilo da su karakterne, stilske ili neke druge. Čudno za autora, koji je tako žustar protivnik nacionalističkog holizma, po kojem je kolektiv sve, a pojedinac ništa. Kažem čudno, a možda uopće nije čudno. Ne znam, neka čitalac sam prosudi.

 

 

 

Kakogod, Bojić nije objasnio na osnovu čega tvrdi da sam „fanatični stjegonoša bošnjačkog nacionalizma“ ili, još gore, da promoviram „krvožednu mržnju prema svemu što nije bošnjačko ili tobože ‘državotvorno bosansko’“.

 

 

 

On svoju optužbu iznosi kao samorazumljivu. Kao nešto čemu nije potrebno obrazloženje. Kao nešto očigledno.

 

 

 

Neki grčki filozofi smatrali su da je ono što je očigledno zapravo uvijek neistinito. Da bi se stvarnost pokazala onakvom kakva jeste trebalo bi se za čuđenjem zagledati u ono što nam se čini samorazumljivim. Stvarnost se, naime, skriva. Zato je ispravna misao o njoj — aletheia ili razotkrivanje.

 

 

 

Nasuprot razotkrivanju, kako veli jedan od tih Grka, stoji doxa odnosno uvriježeno uvjerenje, a na osnovu potonjeg će prevodioci Svetog pisma iskovati nešto poznatiji pojam orthodoxia, koji sažima u sebi „slavljenje Boga“ i „pravo uvjerenje“. To je uvjerenje u koje se ne sumnja; ono se ne propituje; samorazumljivo je.

 

 

 

Za Bojića je samorazumljivo da sam fanatični stjegonoša bošnjačkog nacionalizma i promovišem krvožednu mržnju prema svemu što nije bošnjačko. Ili nije?

 

 

Možda je Bojić došao do tog zaključka, nakon pažljivog razmatranja. Možda je zaključio da sam krvožedni fanatik, nakon što sam kazao da se Franjo Šarčević suočio sa užasnim komentarima, psovkama i uvredama na društvenim mrežama („ustaša“, „UZP-ovac“, „zašto ne ideš u Hrvatsku…“); te da je tekst Adise Busuladžić, u kojem se Šarčevića poredi sa Karadžićem — degutantan i neosnovan. Ili, nakon što sam jednom od sagovornika, koji je kazao da je Šarčević „više Smiljko Šagolj“, odgovorio da to nije tačno.

 

 

 

Možda je Bojić zaključio da mrzim sve što nije „državotvorno bosansko“, kad sam kazao da Šarčević ima pravo slobodno kazati sve što misli o 1. martu i odijevanju djece u vojne uniforme.

 

 

 

Povrijeđeni ovom ocjenom — ili time što je mene, a ne njih, Bojić odredio kao fanatičnog stjegonošu bošnjačkog nacionalizma ?— reagovali su u magazinu Stav. Obavijestili su svoju publiku da sam, kao bivši savjetnik u kabinetu člana Predsjedništva BiH iz SDA, u spomenutoj emisiji prikazao Šarčevića kao “usamljenog gonfalonijera istine” (i time valjda počinio teški politički grijeh).

 

 

 

Kako veli jedan moderni mislilac, koji je uzgred budi kazano vjernik, kršćanin, naše doba je pravo doba kritike, kojoj se mora podvrći sve. „Religija svojom svetošću“, veli on, „i zakonodavstvo svojim veličanstvom obično hoće da joj izmaknu, ali onda pobuđuju opravdanu sumnju protiv sebe, pa ne mogu zahtijevati iskreno poštovanje koje um dopušta samo za ono, što je moglo izdržati njegovo slobodno i javno ispitivanje.“

 

 

 

Ne znam u kojoj mjeri Drago Bojić dopušta sebi da sumnja. Možda sumnja u sve. Ako je tako, slažem se s njime. Treba sumnjati u sve, a naročito u ono što govori vlast.

 

 

 

Prije nego što je kršćanstvo postalo vladajuća religija u Rimskom carstvu, vodile su se žestoke polemike o svetim tekstovima koji još uvijek nisu bili kanonizovani. U spisu Logos Alēthēs, objavljenom u 2. stoljeću, grčko-rimski filozof Celzo razotkriva kršćansku doktrinu.

 

 

 

Uz ostalo, on prigovara propovjednicima nove vjere da su stvorili toliko suprotnih legendi o Isusu i tako često mijenjali tekstove evanđelja da zapadaju u teške kontradikcije. Tako se, veli Celzo, u evanđelju navodi da je Marija bila unaprijed obaviještena od anđela da će roditi Božijeg sina, a onda se — u istom tekstu — kaže da je, kao da je zaboravila šta joj je s nebesa poručeno, Isusa smatrala zanesenjakom.

 

 

 

Uprkos uvjerljivosti Celzovog kritike, nju u značajnoj mjeri diskreditira to što je bio historičar u službi tadašnjeg cara Marka Aurelija. Simetrija njegovih zaključaka ipak je bila u službi interesa vlasti. Svejedno što se možda osjećao ugroženim zbog širenja nove vjere, na čije je pripadnike gledao kao na fanatike.

 

 

 

Nakon što je, stoljeće i po kasnije, došla na vlast Crkva je spaljivala Celzove spise, i njihovi dijelovi su sačuvani tek u Origenovom spisu Contra Celsum. Tako će vremenom argumentacija ovog nekadašnjeg carskog historičara dobiti kritičko-opozicioni potencijal, pa će naći revnosne zastupnike i u doba prosvjetiteljstva. Jedan te isti pisac-progonitelj će, uslijed promjene vlasti, postati progonjeni pisac.

 

 

 

Stara rimska poslovica kaže da kad dvojica kažu isto — nije isto, a vidimo da nije isto ni kad jednu te istu stvar kaže jedan te isti čovjek.

 

 

 

Kada je rulja spalila lutku Nikolaidisa, iz vlasti je to odobreno. Premijer Crne Gore je kazao da se radi o slobodi izražavanja. Nijedan zvaničnik vlasti nije stao u zaštitu pisca, a mnogi simpatizeri nove vlasti su pravdali spaljivanje time što je Nikolaidis (kao njegov sunarodnjak Celzo) bio savjetnik u ranijem sazivu vlasti.

 

 

 

Kada je digitalna rulja počela vrijeđati Šarčevića, iz vlasti je to osuđeno. U zaštitu urednika Prometeja su stali vladajuća Naša stranka, savjetnik za medije dopremijera Federacije, parlamentarci iz SDP-a i NS-a, direktori javnih preduzeća i ustanova, zatim mediji koji podržavaju vladajuću Trojku, itd. Ne treba zaboraviti da ista ova vlast novinare, koji joj nisu po volji, po pravilu napada kao saradnike ancien régimea.

 

 

 

Situacija bi bila posve drugačija da je u CG na vlasti DPS i da je stao u zaštitu Nikolaidisa, ili da je u BiH vlast SDA i da je, recimo, saopćila da je vrijeđanje Šarčevića — konzumiranje slobode izražavanja. Da se to desilo, Šarčević i Nikolaidis bi zaista bili u istoj rijeci, odnosno vatri.

 

 

 

No, Bojiću je svejedno ko je vlast; bitno je ko je đavo. On ne vidi ništa sporno u tome što za Prometej pišu zvaničnici i članovi vladajućih stranaka, i plasiraju stavove kojima se štite interesi tih stranaka. Po mom mišljenju, to jedan medij čini nekredibilnim. Čitaoci će, naravno, sami donijeti svoje zaključke.

 

(SB)

(57)

HARIS IMAMOVIĆ ODGOVARA DRAGI BOJIĆU: Zašto se Bojić nije potrudio da argumentira nijednu uvredu koju mi je uputio?