U jednom od 12 poglavlja “Tajne historije Dejtona” otkrivena je istina o tome kako je manji entitet u “novoj BiH” dobio saglasnost Alije Izetbegovića za ime „Rs”.

 

 

 

Piše: Fuad Đidić

 

 

Nedavno je Američka obavještajna zajednica (NSA) u dokumentu „Tajna historija Dejtona” autora Derek Cholleta otkrila nepoznate i, šokantne detalje o “Putu do Ženeve” i, dalje do zaključenja Dejtonskog mirovnog sporazuma.

 

 

Pismo patrijarha SPC od 29. augusta 1995.god je donijelo pravi obrat, tvrdi se u ovom dokumentu.

 

 

Dok su avioni NATO 30. augusta 1995. djelovali po srpskim položajima iznad Sarajeva, Milošević u susretu sa Holbrukovim timom, niti jednom gestom nije, pokazao osudu ove akcije.

 

 

“Kao što nije mario za žrtve maskara na Markalama od 27. augusta 1995. tako, nije izrekao osudu NATO dejstava”.

 

 

Ovako je započelo poglavlje 4. naslovljeno “Patrijarhovo pismo i NATO bombardovanje”:

 

 

“Dok ste vi bili odsutni ja sam bio zauzet”, rekao je Milošević dok se obraćao Holbrookeu pobjedničkim riječima 30 augusta u Beogradu. “Od danas sam ja glavni pregovarač za sve Srbe i u Srbiji i u Bosni”.

 

 

Američkom timu je predočio pismo od 29. augusta 1995. potpisano od strane sedam lidera Srba u Bosni i Patrijarha SPC.

 

 

Milošević je preko Srpske pravoslavne crkve (SPC) riješio najtvrdokorniji problem ovih pregovora: kako zapravo, pregovarati sa bosanskim Srbima. Holbrookeov pregovarački tim poslije tragične smrti članova američke misije na Igmanu od 17 augusta 1995. dobio je novi polet i nadu u okončanje ovog posla teških i opasnih pregovora.

 

 

Očigledno, uloga SPC u diktiranju uslova primirja bila je ključna i javnosti do sada nepoznata.

 

 

To potvrđuje ovaj dokument gdje se kaže:

 

 

“Pismo SPC otvorilo je sve vodene brane i Milošević je pred nas je postavio svoje nove uslove za pregovore, a, to su između ostalog, bili:

 

 

Podržao je Plan Kontakt grupe o podjeli zemlje u omjeru 51% naspram 49%.

 

 

Sadašnja bosanska država nastavit će postojati u sadašnjim granicama kao unija sa Sarajevom kao glavnim gradom.

 

 

Zagovarao je da Goražde ostane muslimanima, i da se napravi bufer zona od Livna do Bihaća u širini od 15 km.

 

 

U jednom od 12 poglavlja “Tajne historije Dejtona” otkrivena je istina o tome kako je manji entitet u “novoj BiH” dobio saglasnost Alije Izetbegovića za ime „Rs”.

 

 

Prava drama dešavala se u noći sa 3. na 4. septembar 1995. godine u rezidenciji američkog ambasadora Marka Grossmana u Ankari.

 

 

Američaka delegacija koju su činili Holbrooke, Owen, Kerik, i Clark…našala se u kasnim satima u jednoj sobi rezidencije Grossman sa Izetbegovićem.Tom prilikom Robet Owen, pravnik iz Holbrukovog tima, stavio je pred Izetbegovića nacrt mirovnog plana kojeg je njegov tim nekoliko dana prije već ispregovarao sa Miloševićem.

 

 

Plan je ispregovaran u trenutku dok su NATO snage bombardovale srpske položaje iznad Sarajeva.

 

 

Holbrookeov tim je ovom činjenicom vršio pritisak također, i na Izetbegovića što nije isključivalo, kako se tvrdi u dokumentu, ni “zastrašivanje” Izetbegovića o prestanku dejstava NATO snaga.

 

 

Međutim, kada je Izetbegović pogledao ovaj nacrt plana, odmah je zatražio promjenu prvog paragrafa.

 

 

Ovaj dio Nacrta koji je otvarao cijeli dokument govorio je o “nastavku postojanja entiteta poznatog kao Bosna i Hercegovina” što je bila Miloševićeva terminologija kojim je zahtjevao izbacivanje imena „republika”.

 

 

Izetbegović je nepopustljivo zahtjevao mnogo određeniju definiciju o „nastavku postojanja Republike Bosne i Hercegovine”.

 

 

“Nije to samo semantička izmjena”, prebacivao je Izetbegović već “podrazumjeva mnogo dublje posljedice”.

 

 

Za lidere na Balkanu “republika” je uvijek podrazumijevala suverenost i, sa ovim insistiranjem na kontinuitetu Izetbegović je zagovarao jedinstvenu i suverenu državu sa nepromijenjenim granicama.

 

 

Izetbegović se nije protivio davanju legalne uloge Srbima u “novoj BiH” ali, on je osjećao ako, pristanemo na ime „republika” to bi značilo “de facto davanje prava na autonomiju”.

 

 

Izgledalo je kako s ovim legitimiraju aktivnosti pobunjenog lidera Karadžića iz januara 1992. godine kada je proglasio svoju republiku nezavisnu od Bosne i ujedinjenu sa Srbijom.

 

 

Slično tome Izetbegović se “nepopustljivo” odnosio i u “referiranju prema srpskom entitetu” kao “Rs”.

 

 

Milošević je insistirao pred Holbrookeom da to ime bude dodato entitetu a, čak je pristao na korigovanje 7 tačaka iz nacrta mirovnog plana izuzev ovog imena “republika”.

 

 

Njegovo gledište je bilo “kako samo ime neće biti prijetnja teritorijalnom integritetu Bosne”. Milošević je ubjeđivao Holbrukov tim dodatnim, pitanjem “kako bi inače Srbi sebe mogli zvati…”

 

 

“Ovo ime je nacističko ime”, emocionalno je reagirao Izetbegović.

 

 

“Ako dozvolite ovo ime onda, im dajete pobjedu…i, čini se, da će te sa ovim imenom dati njima posebnu zemlju”.

 

 

Holbruk i Owen su nastojali ubjediti bosanskog predsjednika da ime ne podrazumijeva suverenu državu kao što ima recimo, “republika Teksas” ili, “Komenwelth of Masačusetes” koji su samo posebni entiteti pod centralnom vladinom strukturom.

 

 

Njihov argument je bio da ime entiteta nije važno već, su važne političke i legalne strukture sa kojima je usklađen taj entitet.

 

 

Robert Owen je imao simpatija za brige predsjednika Izetbegovića ali on nije znao kako bi objasnio Srbima kako oni sebe trebaju sada zvati.

 

 

Milošević je tražio ovo ime “Rs” kao cijenu za ovaj dogovor a Amerikanci su ocijenili da on u ovom sporazumu ne blefira.

 

 

Kasno u ponoć poslije velikog pritiska bosanski predsjednik se složio.Republika Bosna će se sastojati od dva entiteta : Federacija i Rs. Noseći stub cijelog sporazuma je postavljen.

 

 

Ovaj dokument ima posebnu historijsku vrijednost jer nam daje stavrni uvid u glavne protagoniste. No, što je najvažnije, ovaj dokument nam daje osnove i razloge za naše oslobođenje od nametnutih rješenja.

 

(Politički.ba)

(311)

DUGA TAMNA NOĆ U ISTANBULU 1995. GODINE: Šta je Izetbegović rekao kad mu je prvi put pomenuta “Rs”