Američka politika i Bosna i Hercegovina: Savezništvo ili strategija podjele!?

Najveći apsurd dogodio se sredinom 1995. godine, kada je, nakon što je Armija RBiH uspjela konsolidovati svoje redove, pokrenuti oslobađajuće ofanzive i vratiti značajan dio teritorije pod svoju kontrolu, američka diplomatija hitno reagovala.

Piše: Rasim Belko

Sjedinjene Američke Države, kao najmoćniji akter međunarodne politike u poslijeratnom poretku, u proteklih 35 godina nisu nijednom strateškom odlukom u vezi s Bosnom i Hercegovinom djelovale u korist njenih interesa. Naprotiv, sve ključne političke, vojne i diplomatske odluke koje su donosili, direktno ili indirektno, radile su na štetu Bosne i Hercegovine, njenog teritorijalnog integriteta, političke stabilnosti i prava naroda Bosne i Hercegovine da samostalno uređuju svoju zemlju.

Počevši od trenutka kada je Jugoslavenska Narodna Armija, uz pomoć Srbije, Crne Gore i paravojnih formacija iz Hrvatske i Srbije, pokrenula agresiju na međunarodno priznatu Republiku Bosnu i Hercegovinu, SAD je stala na pogrešnu stranu historije. Učestvujući u uvođenju međunarodnog embarga na oružje, onemogućili su legalno naoružavanje Armije Republike Bosne i Hercegovine, a time i pravo na odbranu naroda od genocida, etničkog čišćenja i urbanog terorizma.

Embargo je značio otvoreno pomaganje zločinačkim vojskama Republike Srpske, Srbije i Crne Gore, čije arsenale nije bilo potrebno nadopunjavati, dok su jedinice Armije RBiH bile prinuđene da prve ratne mjesece i godine preživljavaju s lovačkim puškama, improvizovanim minobacačima i povremeno švercovanim oružjem. Brojne zemlje muslimanskog svijeta, Turska, Malezija, Pakistan, Iran, te dijelovi arapskih država, uprkos prijetnjama međunarodne zajednice, pokušavale su pomoći opsjednutim gradovima i borcima Armije RBiH, ali su i te veze morale biti skrivane, prekinute ili posredovane, kako se ne bi narušili „strateški odnosi sa SAD-om“. Za to vrijeme, Amerika je održavala taktičke kontakte s Beogradom, smatrajući ga nezaobilaznim faktorom za buduće rješenje „jugoslavenske krize“.

Najveći apsurd dogodio se sredinom 1995. godine, kada je, nakon što je Armija RBiH uspjela konsolidovati svoje redove, pokrenuti oslobađajuće ofanzive i vratiti značajan dio teritorije pod svoju kontrolu, američka diplomatija hitno reagovala. Jasno su poručili da će NATO avioni bombardovati položaje Armije RBiH ukoliko se ne obustave vojne operacije. Bila je to praktična prijetnja silom legalnoj vojsci međunarodno priznate države, dok su dotad NATO i Zapad bili nijemi na genocid u Srebrenici, masakre u Prijedoru, Foči, Višegradu i opsadu Sarajeva.

Dejtonski pečat podjele i hegemonije

Američka uloga u kreiranju Dejtonskog mirovnog sporazuma kulminacija je njihovog pogrešnog, sebičnog i geopolitički ciničnog pristupa Bosni i Hercegovini. Dejtonski sporazum nije bio mirovni sporazum, bio je sporazum o obustavi vatre koji je ozakonio posljedice genocida i etničkog čišćenja. Na teritoriji stvorenoj na masovnim zločinima i progonima, ostavljena je entitetska struktura u kojoj agresor i žrtva, pod pritiskom i nadzorom međunarodne zajednice, trebaju „demokratski“ graditi državu. SAD je direktno odgovorna za opstanak Republike Srpske kao entiteta stvorenog na genocidu, jer je to bio uslov bez kojeg Milošević ne bi sjeo za pregovarački sto.

Od tada do danas, američka politika nije dopustila da Bosna i Hercegovina razvije unutrašnji konsenzus niti su dozvolili stvaranje stabilne političke osovine unutar probosanskog političkog korpusa. Naprotiv, sistematski su održavali stanje permanentne političke krize, sukobljavajući bošnjačke stranke, kreirajući medijske i analitičke narative koji dehumanizuju svakoga ko se suprotstavi njihovim okvirima, i koji nameću stav da se nijedna strateška odluka u Sarajevu ne smije donijeti bez prethodne konsultacije s američkom ambasadom.

Istina o američkoj juhi za plaćeničke političke protuhe koje je okupio bivši američki ambasador i instalirao na pozicije moći kontinuirano se gura u zapećak narativom o neophodnosti promjena. A zapravo je instaliranje te političke grupacije u posljednjoj dekadi najveći udarac na temelje bosanske državnosti i samostalnosti. Jer da bi doveli na vlast one koji misle kako Amerikanci kažu srušili su ustav i uskratili politička prava bošnjačkom narodu. Zato je pitanje za sve njih koji tvrde da su predstavnici Bošnjaka kako je to Amerika vaš najvažniji, a rekao bih i jedini saveznik, ako vam je nakon svega suspendovala i ustavna prava?

Posebno je opasan i dugoročan proces odricanja od prirodnih savezništava. Tokom rata su, uz embargo, postojale zemlje koje su ipak riskirale da pomognu Iran, Malezija, Pakistan, Turska i drugi. Umjesto da se ti odnosi nakon rata institucionalizuju i jačaju, pod direktnim američkim pritiskom oni su stavljeni na crnu listu. Bosni i Hercegovini je nametnut narativ da mora biti ekskluzivni saveznik SAD-a, čak i po cijenu vlastite štete. To je dovelo do današnje apsurdne situacije u kojoj se normalan diplomatski kontakt sa predstavnicima država s kojima BiH ima službene odnose tretira kao državni skandal.

Posljednji primjer bio je slučaj ministra Zukana Heleza koji se sastao s ambasadorom Irana. Iako BiH ima formalne diplomatske odnose s Iranom, susret koji je u svakoj suverenoj zemlji civiliziran i logičan, pretvoren je u političko-medijski linč pod dirigentskom palicom američke ambasade, gdje su glavni egzekutori bili domaći kadrovi iz srpsko-hrvatskog korpusa i probosanski plaćenički medijski aparat. Helez je napravio pogrešan potez ne time što se sastao s ambasadorom Irana, nego što se kasnije izvinjavao zbog nečega što je u suverenim državama svakodnevna diplomatska praksa.

U Srbiji Vučić svakodnevno razgovara s iranskim, kineskim, ruskim diplomatama, potpisuje milijarderske poslove, dobija kineske kredite i investicije, a niko mu iz Washingtona ne prijeti sankcijama ili rušenjem vlasti. Naprotiv, Srbija je za SAD “partner na Zapadnom Balkanu”, dok je za Bošnjake rezervisan status klijenta i nadziranog naroda kojem je zabranjeno čak i razmišljati o politici izvan zadatih matrica.

Ne smijemo zaboraviti ni činjenicu da je američka diplomatija stvorila Milorada Dodika i osnaživala ga do trenutka kada je postao ključni politički faktor. Sve poslije bila je prevara, jer od početka Dodikove karijere SAD je na geopolitičkoj karti svijeta brisala lidere višemilionskih država s lica zemlje, a eto nije mogla na kraj izaći s Dodikom. Nažalost, narativom omađijano Sarajevo vjeruje da to nije plod zakulisnih igara oko BiH, nego Dodikove snage na nekakvim ruskim krilima.

Američko savezništvo kao sredstvo podjele i nestanka BiH

Sve ovo nas dovodi do suštinskog problema Bosna i Hercegovina se kroz tri decenije lažnog američkog savezništva odrekla svih prijatelja, strateških partnera i samostalnosti. I ono što je nekada bio zakon normalnog opstanka održavanje diplomatskih, vojnih, ekonomskih i kulturnih veza sa što više država, danas je postalo zabranjeni teren. Bošnjaci i Bosanci su jedini narod u Evropi koji nema pravo na suverenu vanjsku politiku. Iza američkog savezništva krije se namjera da se Bosna i Hercegovina trajno zadrži u statusu podijeljene zemlje, s entitetima kao polugama etničke destabilizacije, i bez mogućnosti stvaranja istinskog državnog konsenzusa o budućnosti.

Svako ko pokuša otvoriti pitanje povratka suverenosti, redefinisanja Dejtona ili gradnje odnosa s vanjskim partnerima mimo američkog interesa biva javno linčovan, optužen za radikalizam, islamizam, antiamerikanizam ili destabilizaciju. Tako se kontrolira ne samo politika, nego i javna svijest, pretvarajući cijelo društvo u taoca stranih ambasada i domaćih izdajničkih elita.

Zato nije problem susret ministra Heleza s iranskim ambasadorom. Problem je što se Bošnjacima i Bosancima vezuju ruke, noge i moždane vijuge da ni ne pomisle na alternativni put. Jer bi tada shvatili da put pod okriljem američkog savezništva nije put spasa, nego put polaganog, tiho organiziranog nestanka Bosne i Hercegovine kao suverene države. I to nije geopolitički peh, nego američka strategija koja traje od početka agresije do danas.

(Nap)

(168)