Eisenkot, 66-godišnji sin marokanskih imigranata koji je postao najviši izraelski vojni zapovjednik, odrastao je u Tiberijasu i Eilatu, izvan glavnih centara političke moći u zemlji.

 

 

 

Jedna od najvećih izbornih prednosti Gadija Eisenkota jeste jednostavna i neosporna činjenica – on nije Benjamin Netanyahu.

 

 

Za mnoge birače na jednim od najvažnijih izbora u historiji Izraela, upravo bi to moglo biti dovoljno, piše u analizi koju je napravio CNN.

 

 

Međutim, jedna od njegovih drugih prednosti postala je središte političke oluje kada je Yinon Magal, poznati televizijski voditelj kojeg mnogi smatraju glasnogovornikom Benjamina Netanyahua, oštro napao glavnog premijerovog rivala.

 

 

U nizu izjava obilježenih etničkim predrasudama, Magal je Eisenkota nazvao “majmuno”“marokansko-mizrahijskog porijekla kojim upravljaju “aškenaske elite”.

 

 

Te izjave ponovo su otvorile pitanje dugogodišnjih nejednakosti između Jevreja evropskog porijekla i Jevreja s Bliskog istoka, izazvavši političku i medijsku buru. Magal je kasnije tvrdio da mu namjera nije bila ismijavati Eisenkotovo etničko porijeklo, već da je koristio izraz iz kriminalnog miljea za osobu koja je samo istureno lice, dok se stvarne odluke donose iza kulisa. Čak je i Netanyahu, koji nije poznat po izvinjavanjima, osudio te izjave.

 

 

Ipak, ovaj incident skrenuo je pažnju na porodičnu historiju Eisenkota.

 

 

Godinama su mnogi birači mizrahijskog porijekla tradicionalno podržavali Netanyahuovu stranku Likud.

 

 

Eisenkot, 66-godišnji sin marokanskih imigranata koji je postao najviši izraelski vojni zapovjednik, odrastao je u Tiberijasu i Eilatu, izvan glavnih centara političke moći u zemlji. Njegova životna priča oštro se razlikuje od Netanyahuovog privilegiranog odrastanja u političkim krugovima Jerusalema.

 

 

Eisenkot rijetko govori o svom etničkom porijeklu, ali analitičari smatraju da je ono dio njegove privlačnosti za birače. Iako je prije godinu dana u anketama imao jednocifrenu podršku, sada se profilirao kao vodeći kandidat opozicije koji bi na izborima 27. oktobra mogao smijeniti Netanyahua.

 

 

Izrael nikada nije imao premijera mizrahijskog porijekla. Ako Eisenkot pobijedi, to će biti prvi takav slučaj u historiji zemlje.

 

 

Ko je, zapravo, Gadi Eisenkot?

 

 

Eisenkot je drugo od devetero djece i otac petero djece. U politiku je ušao relativno kasno, nakon što je veći dio života proveo u Izraelskim odbrambenim snagama (IDF).

 

 

Vojnu karijeru započeo je 1978. godine, kada se pridružio brigadi Golani. Tokom četiri decenije službe napredovao je do položaja načelnika Generalštaba, koji je obavljao od 2015. do 2019. godine, u vrijeme Netanyahuove vlasti.

 

 

Tokom njegovog mandata dogodio se jedan od najkontroverznijih slučajeva u novijoj historiji izraelske vojske. Godine 2016. narednik Elor Azaria pucao je i ubio ranjenog palestinskog napadača u Hebronu. Uprkos pritiscima desničarskih političara, uključujući Netanyahua, Eisenkot je podržao vojnu istragu i suđenje, tvrdeći da brani disciplinu i etičke principe vojske.

 

 

U politiku je ušao 2022. godine, zajedno s drugim bivšim načelnikom Generalštaba Bennyjem Gantzem. Nakon napada Hamasa na Izrael 7. oktobra 2023. godine, njih dvojica pridružila su se Netanyahuovom vanrednom ratnom kabinetu. Međutim, napustili su ga u junu 2024. godine, ukazujući na nepostojanje jasne strategije za period nakon rata.

 

 

Nad Galovim mezarom zakleo sam se da cijena koju je platio, kao i cijena koju su platili njegovi prijatelji, oni koje je poznavao i oni koje nije poznavao, neće biti uzaludna – napisao je Eisenkot u aprilu 2026. godine u izraelskom listu Yedioth Ahronoth.

 

 

Tu je zakletvu opisao kao jedan od ključnih temelja svoje političke misije.

 

 

Šta je potrebno Eisenkotu da pobijedi?

 

 

Eisenkot ulazi u završnicu izborne kampanje kao najjači kandidat opozicije.

 

 

Većina nedavnih istraživanja javnog mnijenja predviđa da bi njegova stranka Yashar mogla osvojiti između 20 i 23 od ukupno 120 mjesta u Knesetu, izraelskom parlamentu, što bi bilo više nego što se predviđa Netanyahuovom Likudu. Eisenkot također vodi u anketama u kojima se građani izjašnjavaju o tome ko je najpogodniji za premijersku funkciju.

 

 

Ipak, pobjeda je daleko od izvjesne. Uz to, rezultati anketa, koji mogu biti netačni, manje su važni od matematičkog odnosa snaga potrebnog za formiranje vlade.

 

 

Prema izraelskom političkom sistemu, čak i ako Eisenkotova stranka osvoji najviše mandata, predsjednik države neće mu automatski povjeriti mandat za sastavljanje vlade. Mandat dobija političar za kojeg se procijeni da ima najveće šanse okupiti parlamentarnu većinu.

 

 

Upravo tu počinje politička računica.

 

 

Ankete pokazuju da ni Netanyahuov blok, koji uključuje krajnje desničarske i ultraortodoksne stranke, ni blok protiv Netanyahua trenutno nemaju realne izglede osvojiti većinu od 61 zastupnika. Mogućnost političkog zastoja sasvim je realna.

 

 

Eisenkotov put do vlasti vodi preko ljevičarskih, desničarskih i centrističkih stranaka, a u pojedinim scenarijima mogao bi zavisiti i od arapskih stranaka.

 

 

Netanyahu godinama pokušava delegitimizirati saradnju s arapskim strankama, a neki opozicijski lideri već su poručili da neće sarađivati s njima.

 

 

Eisenkot je izjavio da će pokušati formirati vladu čak i ako ne bude imao 61 zastupnika, čime je otvorio mogućnost manjinske vlade koju bi arapske stranke podržavale izvan vladajuće koalicije. Međutim, desničarske stranke bez kojih bi Eisenkot teško mogao sastaviti koaliciju mogle bi odbaciti takav aranžman.

 

 

Po čemu se Eisenkot razlikuje od Netanyahua?

 

 

Kao bivši vojni strateg, Eisenkot se od Netanyahua razlikuje po karakteru, stilu i temperamentu.

 

 

Na izbornim plakatima predstavljen je kao “ratnik, lider i ujedinitelj”. Njegova stranka nosi naziv Yashar, što na hebrejskom znači “pravo” ili “direktno”, a naziv je inspirisan izjavom bivšeg izraelskog taoca Elija Sharabija, otetog 7. oktobra: “Nije ni desno ni lijevo, nego pravo”.

 

 

Glavna obećanja njegove kampanje odnose se na unutrašnja pitanja i političku odgovornost.
Eisenkot obećava osnivanje državne istražne komisije koja bi ispitala propuste uoči napada 7. oktobra, čemu se Netanyahu protivi od početka rata. Također se zalaže za obaveznu vojnu ili civilnu službu za sve građane, dok opstanak aktuelne vladajuće koalicije zavisi od stranaka koje zahtijevaju nastavak širokih izuzeća od vojne službe za ultraortodoksne Jevreje.

 

 

Kada je riječ o sigurnosti, Eisenkot je, međutim, zagovornik čvrste politike i dijeli mnoge Netanyahuove stavove.

 

 

Kao i gotovo svi Netanyahuovi protivnici, uglavnom je podržavao izraelske vojne operacije u Gazi, Libanu i Iranu. Unutar izraelske vojske povezuje se s takozvanom “Dahiyeh doktrinom”, koja podrazumijeva upotrebu nadmoćne sile protiv civilne infrastrukture radi odvraćanja budućih napada militantnih grupa.

 

 

Povezuje se i sa strategijom poznatom kao “kampanja između ratova”, koja podrazumijeva tajne operacije i vojne akcije niskog intenziteta s ciljem slabljenja neprijateljskih sposobnosti bez izazivanja otvorenog, sveobuhvatnog sukoba.

 

 

Kada je riječ o Iranu, dijeli Netanyahuove ključne ciljeve – spriječiti Teheran da razvije nuklearno oružje i oslabiti mrežu njegovih saveznika i posredničkih oružanih grupa.
Ipak, kritikovao je izostanak jasne strategije u najnovijem sukobu, tvrdeći da vojne uspjehe mora pratiti i diplomatija.

 

 

Oštro je kritikovao i Netanyahuovo vođenje rata u Gazi, optužujući premijera da produžava sukob i ugrožava izraelske taoce iz političkih razloga. Upravo je taj sukob doveo do njegovog napuštanja ratnog kabineta.

 

 

Kakvu bi politiku vodio prema Palestincima?

 

 

Eisenkot dolazi iz izraelskog sigurnosnog establišmenta, a neke stranke s kojima bi mogao formirati koaliciju vjerovatno bi bile desničarske i protivile bi se radikalnoj promjeni izraelskog strateškog pravca.

 

 

Kada je riječ o Gazi, obećao je da će okončati Hamasovu vlast u roku od 18 mjeseci, bilo provođenjem Trumpovog plana za prekid vatre bilo, kako je naveo, “kreativnim” vojnim operacijama.

 

 

U praksi, Netanyahuovi deklarirani ciljevi uglavnom su slični. Međutim, Eisenkot tvrdi da “dok je Netanyahu na vlasti, Hamas ostaje na vlasti”.

 

 

Prije ulaska u politiku, Eisenkot je upozoravao da bi nastavak izraelske kontrole nad Palestincima na okupiranoj Zapadnoj obali mogao dovesti do stvaranja binacionalne države, što je opisao kao “kraj cionističke vizije”.

 

 

Međutim, nakon 7. oktobra odbacio je rješenje o dvije države. U nedavnom intervjuu izjavio je da su svi koji se i dalje zalažu za takvo rješenje “u zabludi”, a pritom nije ponudio alternativnu viziju budućeg uređenja odnosa između Izraelaca i Palestinaca.

 

 

Eisenkot se protivi formalnoj aneksiji palestinskih teritorija i ilegalnim naseljima, a plan izraelske vlade za izgradnju naselja na kontroverznom području E1 na Zapadnoj obali nazvao je “greškom” zbog međunarodnih posljedica.

 

 

Obećao je i obračun s nasiljem izraelskih doseljenika, koje je otvoreno nazvao “jevrejskim terorizmom”, optužujući vladu da sigurnosnim snagama vezuje ruke.

 

 

Kakav bi bio njegov odnos s Trumpom?

 

 

Donald Trump jasno je pokazao koga želi vidjeti na čelu izraelske vlade. U nedjelju je Netanyahuu dao svoju “potpunu i bezrezervnu podršku”, nazvavši ga “velikim premijerom ratnikom”.
Upozorio je da bi bilo koji drugi lider bio “pogrešan izbor”, sugerirajući da bi Sjedinjene Američke Države u tom slučaju morale same da se suoče s Iranom.

 

 

Prema izraelskim izvorima upoznatim s tim nastojanjima, Eisenkot i drugi opozicijski lideri pokušali su preko posrednika, uključujući republikansku donatoricu Miriam Adelson, uvjeriti Bijelu kuću da se ne miješa u izbornu utrku.

 

 

Taj pokušaj nije uspio.

 

 

Netanyahu i Trump imaju dugogodišnje političke veze koje obuhvataju preseljenje američke ambasade u Jerusalem 2017. godine, povlačenje SAD-a iz nuklearnog sporazuma s Iranom 2018. godine, Abrahamove sporazume iz 2020. godine i napade na Iran tokom 2025. i 2026. godine.

 

 

Kada je politički analitičar Barak Ravid upitao Trumpa može li sarađivati s nekim drugim izraelskim premijerom, odgovorio je: “Možda hoću, možda neću. Ko želi riskirati?”

 

 

Ipak, tokom protekle godine Netanyahu je povukao poteze koji su razljutili Trumpa i druge članove njegove administracije, uključujući napade u Libanu i Gazi koji su potkopali američke napore za uspostavljanje regionalnog mira.

 

 

Vlada koju bi predvodio Eisenkot, bez Netanyahuovih krajnje desničarskih partnera Itamara Ben-Gvira i Bezalela Smotricha, vjerovatno bi bila umjerenija i ostavila Trumpu više prostora za regionalnu diplomatiju.

 

 

To bi moglo uključivati i napredak prema normalizaciji odnosa između Izraela i Saudijske Arabije, što je jedan od dugogodišnjih ciljeva američke vanjske politike na Bliskom istoku.
Rijad i dalje zahtijeva vjerodostojan put prema uspostavljanju palestinske države. Koaliciji koja ne bi zavisila od krajnje desnice vjerovatno bi bilo lakše napraviti pomake u tom pravcu.

 

 (CNN)

(3)

Ko je Gadi Eisenkot, glavni Netanyahuov protivnik na izborima u Izraelu?