Ako je cilj da država BiH bude odista država, vrijeme je da reaguje!

 

 

 

“Narodna skupština RS-a usvojila je sinoć 13 zaključaka i odluku o referendumu kojima formalno “brani narodnu volju”, a zapravo legalizuje pravni haos i institucionalnu pobunu protiv države. Ovim potezima režim ne brani entitet, već jednog čovjeka — Milorada Dodika — dok cijelo društvo, a ponajviše djeca, ulazi u spiralu nesigurnosti, siromaštva i izolacije i na koncu nestanka entiteta.”

 

 

1) “Kolonijalna uprava”, “neizabrani stranac” i ostale parole kao politički štit

 

 

Tri nosive grede ovih zaključaka su: (a) negiranje visokog predstavnika, (b) odbacivanje odluka Suda BiH i CIK-a, (c) reinterpretacija Dejtona u kojoj je RS “ugovorna strana” s međunarodno-pravnim svojstvima. To je politički marketing za internu upotrebu. U pravnom smislu — dimna zavjesa. Ustav BiH i aneksi Dejtona jasno strukturiraju hijerarhiju vlasti; entitet nema mandat da poništava presude državnih sudova niti odluke državnih institucija, a kamoli da proglašava “kolonijalni status” pa da iz toga izvodi neposlušnost. Ovim zaključcima NSRS ne “popravlja Dejton”, nego ga ruši — selektivnim tumačenjem.

 

 

Opasnost: kad vlast nauči publiku da je svaka “neugodna odluka” nelegitimna, sljedeći korak je da se i svaka nepovoljna presuda za nasilnika u komšiluku proglasi ništavnom. To je put u društvo u kojem jači ne poštuje pravila, nego ih piše na licu mjesta.

 

 

2) Kriminalizacija saradnje sa CIK-om: guranje službenika u pravnu minsko polje

 

 

Najskandalozniji je pokušaj da se saradnja s CIK-om oko najavljenih prijevremenih izbora proglasi krivičnim djelom. Time NSRS ne “brani RS”, nego disciplinuje cijeli aparat — od opštinskih komisija do sekretarica u mjesnim uredima. Poruka je prosta: ko posluša državu, krivično će odgovarati pred entitetom; ko posluša entitet, rizikuje krivično gonjenje pred državom. Institucionalni haos i klasično dvovlašće.

 

 

Opasnost: dvostruka lojalnost razara profesionalnu etiku i pretvara administraciju u polje straha. Prvi na udaru biće lokalni službenici, a ne oni koji potpisuju političke proglase sa bine. Da ne govorimo o razaranju državnog tkiva paraodlukama

 

 

3) Plebištit za spas jednog lica: referendum bez pravnog učinka, s realnim posljedicama

 

 

Najavljena referendumska formulacija ne dira stvarnu nadležnost entiteta niti može promijeniti pravosnažne odluke državnih organa. Ali plebiscit ima dvije vrlo konkretne funkcije: mobilizaciju baze i kreiranje “narodnog pokrića” za daljnje institucionalno otkazivanje poslušnosti. To je udžbenička zlupotreba referenduma kao štita pred ličnom odgovornošću propalog lidera.

 

 

Opasnost: kada se pravda prevede u pitanje “da li volite vođu”, sudije postaju neprijatelji naroda, a izborne institucije — okupacione. To je recept za politizaciju policije i sudova, za pritisak na novinare i za disciplinovanje univerziteta. Nije pravni rat, nego kulturni rat protiv činjenica, zdravog razuma i logike.

 

 

4) “Rezolucija o samoopredjeljenju”: meki prelaz ka tvrdom secesionizmu

 

 

Zaduženje Kolegijumu NSRS-a da pripremi tekst o samoopredjeljenju nije pravna dosjetka, nego signal. Tim papirom vlast otvara vrata “plan B”: ako ne prođe spas vođe kroz osporavanje presuda i CIK-a, prebacuje se težište na priču o pravu naroda da “ode svojim putem”. Nema brze pravne staze ka secesiji, ali ima sporog, korozivnog procesa: paralelne norme, paralelni narativi, paralelne lojalnosti.

 

 

Opasnost: takva dinamika proizvodi permanentnu krizu niskog intenziteta. Investitori bježe, EU fondovi se koče, krediti poskupljuju, a društvo tone u napetost bez velikog finala — baš dovoljno da se zadrži strah, a da se ništa ne izgradi-kao što ni neće.

 

 

5) Ko plaća račun? Tek rođena djeca

 

 

Cijeli paket ima vrlo konkretne ekonomske posljedice: rizik sankcija, izolacija kao takva, zatezanje odnosa sa EU i finansijerima, pad rejtinga i rast zaduženja. Kad entitet poručuje da neće poštovati državne odluke i da će krivično goniti sopstvene službenike zbog saradnje s državom, to kreditnim odborima zvuči kao alarm. Kad novac poskupi, školske fasade se ne obnavljaju, stipendije se skraćuju, oprema u domovima zdravlja se ne nabavlja, putevi se ne grade. Djeca to ne čitaju u zaključcima NSRS-a, ali osjete u učionicama bez grijanja i u ambulantama bez pedijatara.

 

 

Opasnost: još jedan val iseljavanja. Porodice koje već žive na rubu planiraju odlazak čim se ambijent pretvori u stalni referendum, a budžet u stalno krpljenje. Slovenija-pa dalje-gdje Bog i viza dozvole.

 

 

6) Posljedice po BiH i region: pad domine bez pobjednika

 

 

Za BiH: Državne institucije dobijaju protivnika koji nije opozicija — nego entitetska većina koja negira njihovu nadležnost. To (ponovno) blokira reforme, usporava evropski put, gura zemlju u režim kriznog upravljanja. Što je kriza dublja, to je lakše trgovati “stabilnošću” na štetu prava građana.

 

 

Za RS: Kratkoročno, režim homogenizuje bazu. Srednjoročno, potroši se i taj kapital kad dođu na naplatu plate, struja i ratovi za tendere. Dugoročno, ostaje stigma “nepouzdanog entiteta” — i ekonomska cijena koja se ne skida desetljeće minimum.

 

 

Za region: Beograd će ovu priču koristiti kao čip u sopstvenom pregovaračkom pokeru; Podgorica će dobiti novi nalet “srpskog sveta” kroz crkveno-političke kanale; Zagreb i EU će pojačati refleks “tvrde granice i mekane simpatije”, uz nultu spremnost za investicije u nestabilnu zonu. Svi gube: uzavrela retorika preko Drine pravi je hladan tuš za kapital i turizam, za zajedničke projekte i normalan promet ljudi.

 

 

Bursać: Trinaest koraka u do nestanka RS zbog kože Milorada Dodika!

 

 

7) Pet scenarija nakon 13 zaključaka

 

 

1. Povlačenje uz “pojašnjenja” — vlast u Banjaluci traži izlazniu strategiju, urla se “neka institucije rade svoj posao”, referendum se razvodni u anketu. Najmanje loše, ali zahtijeva odobravajući signal iz Beograda i pritisak spolja.

 

 

2. Tvrda eskalacija — zabrana saradnje sa CIK-om zaživi, lokalne administracije ulaze u sukob nadležnosti, Tužilaštvo BiH reaguje. Najrizičnije za službenike i opštine, ne za velike igrače.

 

 

3. Kontrolisana izolacija — sankcije pojedincima i entitetskim preduzećima, obustave finansiranja, režim živi od rente i fiktivnog rata sa Sarajevo—Brisel osom. Narod plaća inflacijom i stagnacijom.

 

 

4. Pukotina u eliti — dio vlasti shvata da je spašavanje jednog čovjeka preskupo; nastaje unutrašnja fronda, mijenja se ton, ne i narativ. Otvara se prostor za tehničke kompromise.

 

 

5. Regres u paralelizmu — “rezolucija o samoopredjeljenju” postaje platforma dugog marša: školstvo, mediji i javne službe rade po “entitetskoj istini”, dok se državne odluke formalno “primaju k znanju”. Najotrovniji scenarij za djecu i institucije. Stvara se neka vrsta Tajpeja na Balkanu. Dakako, ovaj put proruskog.

 

 

8) Šta je odgovorno danas?

 

 

Priznati pravosnažne odluke i pripremiti prijevremene izbore onako kako zakon nalaže. Ako je ko nesretan — postoji politika, ne postoji pravo jačeg nad presudom.

 

 

Povući krivičnu prijetnju službenicima za saradnju sa CIK-om. To je zloupotreba krivičnog prava u političke svrhe i direktna proizvodnja straha u javnoj službi.

 

 

Zaustaviti “rezoluciju o samoopredjeljenju” i vratiti se realnom životu: budžet, zdravstvo, škole, infrastruktura.

 

 

 Opozicija da ne glumi neutralnost. Neučestvovanje u glasanju nije moralni stav nego izbjegavanje odgovornosti. Ako je protiv — neka to stoji jasno u zapisniku i pred biračima.

 

 

Regionalni akteri da prestanu s dvoličnim signalima. Ko hrani narative o “kolonijalnoj upravi” radi protiv stabilnosti koju navodno brani. Da Beograde, u tebe gledam!

 

 

Zaključak

 

 

Ovih 13 zaključaka nisu “odbrana RS-a”, nego manifest političke bahatosti jednog režima koji sopstveni pravni problem pretvara u problem čitavog društva. To nije borba za narod, nego protiv poretka. A kada se ruši poredak, prvi stradaju oni koji nisu bili u sali tokom glasanja: djeca, studenti, medicinske sestre, radnici na minimalcu. Ako je cilj da RS postane prostor trajne krize s referendumsko-propagandnim ciklusom svaka tri mjeseca — onda je put izabran ispravno. Ako je cilj da djeca odrastaju u pristojnoj, predvidivoj zajednici — onda je vrijeme da se ovaj voz zaustavi prije ivice.

 

 

Ako je cilj da država BiH bude odista država, vrijeme je da reaguje!

 

(Hayat)

(378)

Bursać: Trinaest koraka u do nestanka RS zbog kože Milorada Dodika!