Bursać: Bizarni Dodik između seoskog fašiste i prigradskog rasiste!

Jer kad se sve sabere, Dodik više i ne pokušava glumiti političara.

‘Ostaje gorak i smrdljiv trag nakaradnog, ugašenog političara koji otvoreno flertuje s fašističkim i rasističkim narativima, koji vlastitu sudbinu vezuje za sudbinu cijelog naroda, i koji vjeruje da će ga istorija upamtiti kao ‘branitelja’. Istina je daleko jednostavnija i mnogo ružnija po Dodika: upamtiće ga kao osuđenog, bahatog, ograničenog, seoskog autokratu koji je od RS-a napravio privatni feud, od javnog prostora poligon za huškanje, a od politike – kabare naci paranoje. Fašista po retorici, rasista po uvjerenju, i oportunista po definiciji.’

Nedjeljno jutro na entitetskom javnom servisu, RTRS-u, započelo je kao i mnoga ranija jutra — program pun lojalne patriotske muzike, odanih voditelja i beskonačnih monologa Milorada Dodika.

Samo što je ovoga puta ton bio znatno mračniji, a sadržaj je još otvorenije provalio dubinu moralnog sunovrata čovjeka koji se još uvijek predstavlja kao ‘predsjednik Republike Srpske’, iako ga je sud pravosnažno uklonio sa funkcije na šest godina.

To što je Dodik osuđen nije ga, naravno, natjeralo na introspekciju ili bar elementarno dostojanstvo. Ili preispitivanje. Naprotiv, pred kamerama se pretvorio u mješavinu uličnog huškača, seoskog teoretičara zavjere i kafanskog proroka ‘smaka svijeta’, a sve pod krinkom ‘odbrane RS-a’

Od prvih rečenica krenula je ideološka salata kupusara: ‘Obračun muslimana s hrišćanima’, ‘Bošnjaci potiču od hrišćana’, ‘Tito im dao naciju’ — sve garnirano onom lažnom floskulom ‘nemam ništa protiv muslimana’. A onda je, kao dokaz svoje ‘tolerancije’, naveo primjere zatvaranja pravoslavnih manastira u Egiptu (!), da bi zaključio kako je ‘sada red na Balkan’. Ludilo se odvezalo s lanca!

U toj SF priči, njega, osuđenika za nepoštivanje zakona ove države, Schmidt je došao da ‘ukloni’ kako bi nestala i Republika Srpska.

Poruka narodu?

Ako nema Dodika, nema RS-a. Iza te patetične ucjene krije se stara logika svakog autokrate: poistovjeti sebe s (para)državom, pa onda svaki udar na tvoju korupciju, kriminal i dviblašće proglasi udarom na ‘nacionalni interes’.

Potom slijedi klasični dodikovski ping-pong — od zgrade Uprave za indirektno oporezivanje i negiranja kumovskih veza, do lamentiranja nad ‘20 godina pakovanja istraga’. Od Evrope, koja navodno ‘potroši novac na Ukrajinu’, do Njemačke koja se ‘militarizira’ samo zato da bi poslala Schmidta u BiH (sic!)

A onda, ono što svjedoči o potpunom gubitku moralnog kompasa — otvoreni rasizam. ‘Dođe crnac, nisam rasista’, kaže Dodik o britanskom ministru vanjskih poslova. Ili kada mrtav-hladan izvali ‘koja će prva muslimanska zemlja u Evropi biti nuklearna sila – biće Francuska’. Tu više nema ni maski ni političke korektnosti; ostaje sirova netrpeljivost koja se pokušava zapakovati u šalu. Islamofobija u svom neprskanom, izvornom obliku. Samo korak od Mladićeve ‘osvete Turcima’. Eh, ali mi fale JNA tenkovi.

I da ne bude zabune — to nije samo isprazna retorika. To je jezik političara koji godinama podgrijava atmosferu sukoba i paranoje, koji dijeli ljude po vjeri, naciji i boji kože, koji svijet vidi kroz optiku prijatelj–neprijatelj, a institucije kroz prizmu isključive lične koristi.

Dok se dodvoravao domaćim nacionalistima, Dodik se nije libio spomenuti i ‘sastanak Trumpa i Putina’ na kojem će se ‘spominjati RS’ — jer, valjda, u tom društvu vidi vlastiti politički spomenik i nekakvu dobrobit za svoju stražnjicu. I to ne samo političku.

A onda prelaz na seoske teme: asfalt od Klašnica do Banje Luke, led rasvjeta kod Laktaša, zamjena pocijepane zastave kod Trebinja. Sve to kao dokaz ‘angažmana’. Jer ništa ne ocrtava ‘državničku viziju’ kao sitničavo hvalisanje asfaltiranjem.

Kad se vratio na odnose s Federacijom BiH, opet ista priča — ‘veće plate’, ‘povećane penzije’, ‘borački dodaci’. I naravno, neprijatelji iz Sarajeva, ‘patološki neprijatelji Srba’. I opet, ucjena: ‘Neće biti izbora, biće referendum.’

U završnici, Dodik prelazi u potpunu samoreklamu: ‘Era politike Milorada Dodika tek dolazi.’ Poruka za RTRS je jasna: ‘Ako izgubimo, vi ćete biti ugašeni.’ Jer, u njegovoj glavi, nema odvojenog opstanka između njega i svih onih koje drži u medijskom i političkom kavezu.

Ono što ostaje nakon ovog jednosatnog ‘jutarnjeg ukazanja’ nije samo utisak o čovjeku koji ne zna izgubiti, a odavno je poražen. Ostaje gorak trag nakaradnog ugašenog političara koji otvoreno flertuje s fašističkim i rasističkim narativima, koji vlastitu sudbinu vezuje za sudbinu cijelog naroda, i koji vjeruje da će ga istorija upamtiti kao ‘branitelja’.

Istina je daleko jednostavnija i mnogo ružnija po Dodika: upamtiće ga kao osuđenog, bahatog, ograničenog, seoskog autokratu koji je od RS-a napravio privatni feud, od javnog prostora poligon za huškanje, a od politike – kabare naci paranoje. Fašista po retorici, rasista po uvjerenju, i oportunista po definiciji.

Jer kad se sve sabere, Dodik više i ne pokušava glumiti političara. On je danas samo nervozni osuđenik koji se koprca između fašiste i rasiste, uvjeren da će galamom nadjačati presudu. Ali koliko god vikao, jedna stvar je nepovratno jasna — moralno je pao mnogo prije nego što je pravosudno pao. A iz tog ambisa nema povratka.

(Hayat)

(105)