Nedavno je glavnim gradom Bosne i Hercegvoine hodao mladić za kojeg sam na prvu pomislio da je migrant kojeg neko iskorištava. Tek naknadno saznadoh da je riječ o insanu zvanom Speed, kojeg prati 40-ak miliona ljudi, da je on streamer i da je eto učinio da Sarajevo bude počastvovano njegovim dolaskom. Prethodno je bio i u Beogradu, a manija koja se stvorila oko njegovog dolaska u virtuelnom svijetu pokazuje da je onaj pravi svijet odavno otišao k vragu.
Ne, nemam namjeru analizirati tu pojavnost, jer u današnjem vremenu sve je od danas do sutra, a što je virtuelnije, gluplje i nakaradnije to je čovjeku današnjice bitnije, bliže i zanimljivije.
Ono što me u posljednjih sedam dana nije uspjelo iznenaditi, jer sam davno zapisao da je sasvim dovoljno slušati šta govori Elmedin Konaković a ne gubiti se u načinu njegove interpretacije, jeste činjenica da će svakom iole pismenom biti jasno da u selekciji loših šefova diplomatije koje smo imali do sada on je apsolutni MVP.
Nije Speed, ali Konaković baš tako djeluje. Potpuno se pogubio nakon osvješćenja o političkoj nemoći njega i njegove stranke da mi je u onom virtuelnom svijetu počeo da se priviđa podjednako kao i ovaj streamer.
Brani se, kuka, optužuje, vrijeđa i napada sve redom. A kada neko ko vodi politički subjekt u vlasti i još je uz to šef diplomatije svoje države ima potrebu za takvim djelovanjem onda ne treba imati dileme da je njegov politički put u sutonu, a on u svakom trenutku svjestan te činjenice.
U slučaju MVP krivac je uglavnom u ogledalu. Jer, niko Konakovića nije tjerao, niti je iko kao Konaković najavljivao politički obrat na nestabilnoj bh. sceni. I to nije samo u vremenu pokušaja borbe s Miloradom Dodikom, kod njega je to slučaj još iz vremena predizborne kampanje kada mu je američki ambasador očito najavljivao da će biti vlast pa se Konaković osilio. Poručivao je tada kako će on biti metla koja će pomesti one prije njega – SDA i sve ostale. Najavljivao nultu toleranciju na korupciju, evropsku budućnost BiH, bolji standard…
Dvije godine poslije brani se od vlastitih laži i lažnih obećanja, a napada sve one koji mu te laži spomenu. A što bi rekao naš psiholog Isa Pašalić – samo sukobljavanje s traumom vodi izlječenju. To što se Konakoviću izlječenje ne sviđa, jer ono znači politički pad, je njegov a ne problem medija, policije, tužilaštava. Jer, niko od onih koje napada nije doprinio da antikoruptivna metla postane meta istraga vezanih za kartel, prljavi novac, a da se sva njegova obećanja rasprše pod pritiskom stvarnosti i proteka vremena.
Nervozan je i to je potpuno opravdano. Saveznici mu okreću leđa, a gumica i bager koje je spremao za Milorada Dodika postadoše bumerang zbog kojeg je i danas negdje u bijelom svijetu i traži objašnjenja.
A da je stepen nervoze prilično visok pokazuje i činjenica da je ovih dana otišao toliko daleko da u vrijeđanju neistomišljenika vrijeđa i vlastiti narod pogrdnom rječju “balije” i uz sve to stavljajući ga u kontekst vojno-fašističkih formacija ustaša i četnika.
Pogubio se u vlastitom mulju i izlaz teško pronalazi. Na takvo stanje zasigurno utječe i činjenica koju Konaković zna, a zna je i javnost, da se SDP pod vodstvom Nermina Nikšića sprema da naredne godine ide ruku pod ruku sa SDA. I tu je njegov najveći problem. Jer, ona harmonična koalicija koju zovemo Trojka, koju je vodio Michael Murphy (ex ambasador SAD) a Elmedin mislio da je to njegova zasluga, postala je tijesna i počela da puca pod pritiskom političkog diletantizma tri isturene figure.
Edin Forto će odstupiti, a od mjesta prvog čovjeka Naše stranke do sada svi upitani bježe. Nikšić je preživio šaradu od stranačkog Kongresa, ali je okružen biznis jastrebovima koji ga guraju ka zeleno – crvenoj koaliciji sa SDA.
To je ono što Konakovića muči pa panično napada sve oko sebe vezano za druge teme. Jer, bez Trojke, a Murphya odavno nema, NiP će završiti u korpi s onim strankama koje možda i uspijevaju prebaciti cenzus, ali ih niko ozbiljan ne zarezuje. Zna to Elmedin Konaković, zato i riga salve uvreda na sve oko sebe.
Zato nije ni čudo što u njegovim javnim istupima više nema politike – ima samo panike. Nestali su planovi, nestale su strategije, ostala je buka. Njegova retorika se svela na ogoljenu emociju, gotovo djetinjastu potrebu da bude u pravu, čak i kada je evidentno da nije. A kad emocija vodi politiku, rezultat je – haos. Tako danas gledamo kako Konaković, od čovjeka koji je trebao simbolizirati novo lice politike, postaje personifikacija političke autodestrukcije.
Umjesto metle, ostao je sam u prašini sopstvenih parola, odvojen od naroda, saveznika, pa i realnosti. Nema više ni velikih govora, samo statusi na društvenim mrežama, napisani u afektu, i medijski nastupi koji više liče na ispade nego na izjave jednog predsjednika stranke i šefa diplomatije. Umorio se od vlastitih obećanja, jer ga svakodnevica suočava sa ogledalom – a u tom ogledalu više ne vidi ni lidera ni reformatora, već umornog čovjeka koji se grčevito drži pozicije koja mu je odavno izmakla.
Na kraju, ostaje samo tišina iza vike. A kad se ta tišina slegne, pitanje je – hoće li iko još slušati šta ima da kaže? Ili ćemo ga pamtiti samo kao politički Speed – pojavu koja je prošla kroz Sarajevo, proizvela kratku pomutnju, a onda nestala u sopstvenoj nesuvislosti!
(Nap)
(5)
Related posts:
RODE, VRAĆAJ PARE: Šta piše u ugovoru kojeg je američki lobist i bivši zatvorenik potpisao s RS-om…
SEMIR EFENDIĆ O UKIDANJU PRITVORA DODIKU, STEVANDIĆU I VIŠKOVIĆU: “Na tajnom sastanku su rekli ‘nećemo više, majke mi’ i sve im je oprošteno”
Šef OSA-e Almir Džuvo stigao na raport u Parlament BiH: Pojasnit će svoju ulogu u ‘predaji’ Milorada Dodika Tužilaštvu BiH
