Washington postavlja granice, FIFA spušta glavu: Priča o Mundijalu 2026

Ne dozvolimo da nas zavara obrazac licemjerja i dvostrukih standarda. Međunarodne institucije proglašavaju univerzalne principe, dok istovremeno omogućavaju izuzetan tretman moćnim akterima.

Svjetsko prvenstvo u fudbalu 2026. godine razotkrilo je fikciju da globalni sportski događaji postoje iznad politike. Ono što je reklamirano kao najinkluzivnije Svjetsko prvenstvo u historiji, umjesto toga je postalo demonstracija kako državna moć, kontrola granica i geopolitički interesi nadjačavaju principe jednakosti i pristupa koje međunarodna sportska tijela tvrde da podržavaju.

U većem dijelu proslava koje prate turnir, odsutna je rastuća lista igrača, zvaničnika, novinara, pomoćnog osoblja i navijača koji su se suočili s odbijanjem viza, deportacijama, dugotrajnim ispitivanjima, oduzetim putnim dozvolama i administrativnim isključenjima.

Dok FIFA nastavlja promovirati narativ globalnog jedinstva, stvarnost s kojom se suočavaju mnogi učesnici s globalnog Juga priča sasvim drugačiju priču.

Isključenje somalijskog sudije Omara Abdulkadira Artana, pritvaranje i ispitivanje iračkog napadača Aymena Husseina, deportacija iračkog fotografa Talala Salaha, vizne barijere nametnute iranskim zvaničnicima i navijačima, te kašnjenja koja pogađaju osoblje južnoafričkog tima nisu izolovani incidenti. Oni otkrivaju obrazac u kojem mobilnost, pristup i učešće sve više određuju geopolitička usklađenost, a ne sportske zasluge.

Možda najočitiji primjer bio je tretman Irana. Dok FIFA insistira na tome da fudbal treba da prevaziđe političke sporove, iranski zvaničnici, pomoćno osoblje i navijači susreli su se s nizom ograničenja koja su otkrila granice tog principa.

Petnaest članova iranskog menadžerskog, tehničkog i izvršnog pomoćnog osoblja dobilo je ili im je uskraćena ulazna viza, što je prisililo nacionalni tim da tokom turnira djeluje bez ključnog osoblja. Iranske fudbalske vlasti osudile su ograničenja kao diskriminatorska, dok je reprezentacija bila primorana da uspostavi svoju trening bazu u Tijuani u Meksiku i da putuje preko granice na utakmice zbog stalnih viznih i sigurnosnih problema.

Isključenje se proširilo i na druge strane, ne samo na zvanične predstavnike reprezentacija. Iranskim navijačima su oduzete zvanične ulaznice za utakmice Svjetskog prvenstva, što je efektivno spriječilo hiljade navijača da prisustvuju utakmicama uprkos ponovljenim tvrdnjama FIFA-e o inkluzivnosti i jednakom pristupu. Iranske fudbalske vlasti su ovaj potez opisale kao suprotan duhu međunarodnog takmičenja i optužile zemlju domaćina da dozvoljava da se politička razmatranja miješaju u sport.

Ono što iranski slučaj čini posebno otkrivajućim jeste to što pokazuje kako se Svjetsko prvenstvo ispreplitalo sa širim geopolitičkim rivalstvima. Ograničenja se ne mogu shvatiti izolovano od decenija neprijateljstva između Washingtona i Teherana, režima sankcija i sigurnosnih narativa koji i dalje oblikuju američku vanjsku politiku. Rezultat je turnir u kojem politički odnosi sve više određuju pristup, učešće i zastupljenost.

U zapadnom izvještavanju odsutna je činjenica da su iranskim sportistima odobrena samo ograničena izuzeća, dok su njihovi zvaničnici, navijači i šira fudbalska zajednica ostali podložni punoj snazi ekskluzivnih politika. Ovo je stvorilo dvoslojni sistem u kojem je učešće na terenu bilo tolerisano, ali je šire nacionalno prisustvo povezano s timom sistematski ograničavano.

Demografski obrazac koji proizlazi iz ovih ograničenja zgodno je izostavljen iz službenih narativa. Ogroman teret pada na afričke nacije, zemlje s muslimanskom većinom, sankcionirane države i zemlje smještene izvan Washingtonove preferirane geopolitičke orbite. Rezultat je hijerarhija mobilnosti u kojoj je pristup najvećem svjetskom sportskom događaju sve više određen geopolitičkim položajem, a ne jednakim tretmanom.

Korisnici ovog aranžmana prevazilaze imigracijske agencije. Turnir je postao instrument putem kojeg se normaliziraju doktrine nacionalne sigurnosti unutar globalnog sportskog okruženja. Granične agencije, sigurnosne institucije i politički akteri imaju koristi od uvođenja nadzora, provjere i isključenja u jedan od najvidljivijih međunarodnih događaja na svijetu. Sama FIFA ima financijsku korist očuvanjem pristupa unosnom sjevernoameričkom tržištu, izbjegavajući pritom sukob s vladom domaćina.

Kontradikciju koja je u srži turnira nemoguće je ignorisati. FIFA-ini vlastiti statuti obavezuju organizaciju na ljudska prava i nediskriminaciju. Ipak, kada ovi principi dođu u sukob s politikama moćne države domaćina, upravno tijelo se odlučuje za prilagođavanje umjesto za provođenje zakona.

Ovaj dvostruki standard odražava širu stvarnost unutar međunarodnih struktura upravljanja. Pravila se selektivno primjenjuju. Principi se brane kada im to politički odgovara, a tiho se napuštaju kada ugrožavaju interese moćnih strana. Problem, dakle, nije samo u nedosljednosti FIFA-e. Hijerarhija moći određuje kada su međunarodni standardi važni, a kada postaju predmet pregovora.

Odgovor FIFA-e je u oštroj suprotnosti s njenim tretmanom drugih zemalja. Organizacija je prethodno oduzela Indoneziji domaćinstvo Svjetskog prvenstva za igrače do 20 godina nakon što je lokalno protivljenje učešću Izraela smatrano kršenjem principa nediskriminacije. Ipak, kada Sjedinjene Države uskraćuju ulaz somalijskim zvaničnicima, ograničavaju iranske delegacije i nameću barijere navijačima iz ciljanih zemalja, FIFA se povlači iza jezika državnog suvereniteta.

Nedosljednost otkriva dublju stvarnost. Nediskriminacija se rigorozno provodi kada su u pitanju slabije države. Kada djeluje globalna supersila, pravila postaju fleksibilna.

Medijsko izvještavanje odigralo je centralnu ulogu u održavanju ove neravnoteže. Veliki zapadni mediji su uglavnom ograničenja predstavili kao proceduralna pitanja, administrativne komplikacije ili neophodne sigurnosne mjere. Takvo predstavljanje sužava razumijevanje javnosti tretirajući svaki incident kao izolirani birokratski događaj, umjesto da prepozna kumulativni učinak sistema osmišljenog da ograniči mobilnost određenih populacija.

U međuvremenu, afrički, bliskoistočni i nezavisni mediji istakli su dublje implikacije. Njihovo izvještavanje skrenulo je pažnju na kontrast između intenzivne kontrole usmjerene prema prethodnim domaćinima poput Katara i relativne tišine koja je pratila isključive politike provedene tokom turnira koji su organizovale Sjedinjene Američke Države. Ova razlika otkriva kako medijski čuvari često odražavaju prevladavajuće geopolitičke interese, pojačavajući zabrinutost za ljudska prava kada su usmjerena prema protivnicima, dok istovremeno utišavaju kritike kada su u pitanju moćne zapadne države.

Ne dozvolimo da nas zavara obrazac licemjerja i dvostrukih standarda. Međunarodne institucije proglašavaju univerzalne principe, dok istovremeno omogućavaju izuzetan tretman moćnim akterima.

Slična dinamika karakterizirala je rasprave o vojnim intervencijama, režimima sankcija, okupacijskim politikama i selektivnoj primjeni međunarodnog prava. Jezik se mijenja, geografija se mijenja, ali osnovna struktura ostaje izuzetno konzistentna.

Svjetsko prvenstvo u fudbalu 2026. godine pokazuje da je sportska neutralnost postala podređena doktrini nacionalne sigurnosti i geopolitičkoj moći. Sportisti se i dalje mogu takmičiti na terenu, ali pristup turniru sve više zavisi od sistema političke provjere, kontrole granica i strukturiranog isključenja.

Ono što je reklamirano kao proslava globalnog jedinstva postalo je izlog za geopolitičko filtriranje i selektivni pristup.

Poruka koja je upućena većem dijelu globalnog Juga je nepogrešiva. Učešće ostaje uslovno. Jednakost ostaje selektivna. Inkluzija ostaje podložna političkom odobrenju.

(Palestine Chronicle)

(3)