Milanović u potpunosti promijenio kurs.” Ne samo da “vrijeđa Komšića pogrdnim izrazima”, već redovno koristi “zapaljivu, etnonacionalističku retoriku”, koja često “klizi u otvoreno rasističke i fašističke podtonove”, naročito kada govori o Bošnjacima.
Prije 30 godina, na vojnoj bazi američkog ratnog zrakoplovstva u Daytonu (Ohio), pregovarano je o mirovnom sporazumu s dalekosežnim posljedicama za Bosnu. No, problemi u zemlji i dalje postoje. Danas hrvatski nacionalisti i zagovornici etničke segregacije sve više dobijaju na uticaju u regiji. Političke tenzije koje iz toga proizlaze oblikuju cijeli prostor Balkana. Ovaj tekst je po prvi put objavljen na njemačkom jeziku – izvorno ga je 16. jula 2025. objavio magazin Foreign Policy.
“Teško bi bilo naći zemlju u kojoj se neki grad srednje veličine iz američkog Srednjeg zapada spominje češće od New Yorka, Los Angelesa i Chicaga zajedno – osim ako se ne nalazite u Bosni.”
Kako piše njemački Merkur.de, od novembra 1995. godine, kada je administracija predsjednika Clintona dovela bosanske, srpske i hrvatske lidere u bazu Wright-Patterson u Daytonu, Ohio, kako bi pregovarali o okončanju rata protiv Bosne i genocida nad njenim muslimanskim stanovništvom, “Dayton” se duboko usadio u kolektivno sjećanje nacije. “Za Bosance Dayton nije samo mjesto – to je sporazum koji je donio mir, ali je također Bosni nametnuo pogrešan i disfunkcionalan politički sistem, koji i dalje određuje sudbinu zemlje.”
Ovog maja, skoro 30 godina nakon prvobitnih mirovnih pregovora, bivši gradonačelnik Daytona i sadašnji američki kongresmen Mike Turner organizovao je konferenciju “Dayton-Dialogue” tokom proljetne sjednice Parlamentarne skupštine NATO-a. “Događaj koji je najavljen kao razgovor o budućnosti Bosne, američkom liderstvu i odnosima SAD-a i BiH, tiho je postao platforma za nacionalističke stavove iz Hrvatske.”
Politička situacija u Bosni: Velika prijetnja od hrvatskih nacionalista
Konferencija je održana u osjetljivom trenutku: Milorad Dodik, “od Kremlja podržani i od Srbije sponzorisani predstavnik” i trenutni predsjednik entiteta Republika Srpska (RS), koji je stvoren Daytonskim sporazumom, upravo je pokrenuo svoj najagresivniji napad na sam sporazum. Dok su međunarodni akteri Dodika dugo koristili kao “pogodno sredstvo za osude”, kako bi lako ostvarivali diplomatske poene bez stvarnog napretka za Bosnu, “zanemarili su koordiniranu i perfidniju prijetnju od tvrdokornih hrvatskih nacionalista u Hrvatskoj i Bosni – pa čak ih u nekim slučajevima i ohrabrili.” Njihova politička agenda ne samo da potkopava višedecenijske međunarodne napore i milijarde dolara investicija u Bosni, već predstavlja i ozbiljnu i rastuću prijetnju regionalnom miru.
“Nigdje to nije bilo jasnije nego na obilježavanju godišnjice Daytonskog sporazuma.” Taj skup je “odražavao ratnu naraciju Hrvatske iz 1990-ih.” Posebno je zabrinjavajuće bilo “otvoreno zagovaranje etničke segregacije u bosanskim školama od strane hrvatske delegacije”, “revizionistički prikazi rata u Bosni” i “otvoreno miješanje u unutrašnja pitanja Bosne”, naročito kada je riječ o predloženim izmjenama Izbornog zakona.
Neispunjene ratne ambicije: Krhki mir u Bosni i Hercegovini
Obilježavanje godišnjice Daytona nije bilo izuzetak. Već skoro dvije decenije “hrvatsko rukovodstvo sistematski potkopava suverenitet Bosne.” Daytonski sporazum je definisao Bosnu i Hercegovinu kao državu sa dva entiteta: Federaciju BiH (pretežno Bošnjaci i Hrvati) i RS (pretežno srpska većina). “HDZ BiH, bosanski pandan vladajućoj stranci u Hrvatskoj i politički akter iz ratnih vremena, već dugo Zagrebu služi kao glavno sredstvo političkog uticaja i uplitanja u Bosni.”
“Hrvatska politika prema Bosni i dalje odražava njene neispunjene ratne ambicije.” Prema planu Slobodana Miloševića i Franje Tuđmana, Bosna je trebala biti podijeljena između Hrvatske i Srbije, kroz “sistematsko protjerivanje i masovna ubistva onih koji nisu Hrvati i Srbi.” Iako je taj plan kasnije od strane Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju prepoznat kao “zajednički zločinački poduhvat”, njegovo naslijeđe i dalje živi – u drugačijem, političkom obliku.
Iako je “izvorni plan Tuđman-Milošević propao”, osnivanjem RS-a srpskoj strani je data velika autonomija. Umjesto jačanja države BiH i njenog puta ka EU i NATO-u, “Dodik je tu autonomiju iskoristio za nemilosrdnu kampanju separatističke destabilizacije.” Ključno je, “stepen autonomije koji je RS-u dat u Daytonu, nikada nije postignut za Hrvate u Bosni.”
Hrvatski uticaj u EU i NATO: Komšijska država koristi položaj
Danas su se “hrvatske ambicije transformisale u novu političku strategiju: nastavak Tuđman-Miloševićevog ratnog projekta političkim sredstvima.” A kako su “zapadne reakcije na Dodika sve više postajale bezopasne,” popustljiva politika prema njemu “inspirisala je hrvatske vođe u Bosni da oponašaju njegove taktike – s istim destruktivnim ciljevima, ali kroz političku subverziju umjesto nasilja.”
“Rastući međunarodni ugled Hrvatske dodatno je pojačao njen politički fokus na Bosnu.” Kao članica EU i NATO-a, Hrvatska je proširila svoj vanjskopolitički uticaj, kao i vrijeme i resurse koje ulaže u “uplitanje u unutrašnje poslove BiH.” Unutar EU institucija, “Hrvatska je navodnu ugroženost bosanskih Hrvata stavila u središte pažnje” i pretvorila je u “stalnu tačku evropske agende, uključujući i Evropsko vijeće.”
“Hrvatski europarlamentarci rutinski koriste Evropski parlament kao platformu za promovisanje dubljeg etničkog prekrajanja granica u Bosni, a ne smanjenja etničke podjele.” Napredak BiH na putu ka EU se sve više “uslovljava izbornim reformama” koje bi “učvrstile političke interese Hrvatske.” Čak su i NATO i EU samiti “iskorišteni za jačanje tih narativa”, čime je “demokratska budućnost Bosne faktički podređena uskoj, etnonacionalističkoj agendi.”
Sukob Hrvatske i Bosne: Etnički i geografski isključenja na izborima
U središtu hrvatske politike u Bosni, koju predvodi HDZ BiH i njen lider Dragan Čović, nalazi se koncept “legitimnog predstavljanja.” Iako ga hrvatski zvaničnici nikada nisu formalno definisali niti teorijski opravdali, “koncept se svodi na srž etnonacionalističke politike: pravo HDZ-a BiH da isključivo određuje ko se smatra Hrvatom i ko ih smije predstavljati.”
“Najjasniji izraz toga viđen je u nedavnom amandmanu na Izborni zakon koji je HDZ BiH predložio u Parlamentarnoj skupštini BiH.” Taj prijedlog bi “efektivno isključio Hrvate koji žive u mješovitim kantonima” i dozvolio bi samo onima “iz HDZ-ovih većinskih ‘specijalnih zona’ da glasaju za hrvatskog člana Predsjedništva.” Radi se o “očiglednom pokušaju da se rezultati izbora manipulišu etničkim i geografskim isključenjem.”
Nadalje, predložene teritorije se “naslanjaju na ratnu ideju Herceg-Bosne – koju je Haški tribunal proglasio zajedničkim zločinačkim poduhvatom.” Prijedlog uvodi “opasan princip: teritorijalizaciju etnonacionalne ekskluzivnosti.” U suštini, “tvrdi se da samo određene etničke grupe smiju živjeti ili politički kontrolisati određene dijelove zemlje.” Ovo nije samo prekrajanje izbornih mapa – “to je prikriveni pokušaj stvaranja ‘trećeg entiteta’, odvojene hrvatske većinske jedinice.” Takav potez “cementira etničku segregaciju, ohrabruje separatizam i direktno krši presude Evropskog suda za ljudska prava (ESLJP), koje nalažu uklanjanje etničke diskriminacije u Bosni.”
Bosanska politika protivna vlastitom ustavu: Sud proglasio izborni sistem diskriminatornim
“HDZ BiH i druge velike hrvatske stranke u Bosni uporno odbijaju predložiti reformske izmjene Izbornog zakona u skladu s presudama ESLJP-a,” iako prema samom Ustavu BiH, te presude imaju “veću pravnu snagu od ustava.” HDZ BiH i njihova sestrinska stranka u Hrvatskoj su “otvoreno kritikovale te presude kao ‘politički motivirane i fabrikovane’”, naročito u slučaju “Kovačević protiv Bosne i Hercegovine”, jer “dovode u pitanje osnovu etnički podijeljenih izbornih zona” i potvrđuju “prioritet građanske identifikacije nad etničkom pripadnošću.”
“Očekivano, presuda Kovačević je bosanski politički i izborni sistem, koji je utemeljen na Daytonskom sporazumu, proglasila strukturno diskriminatornim.” Sud je zaključio da je “bosanski ustavni okvir zastario i da politička prava veže ne samo za etnički identitet, već i za mjesto prebivališta.” Presuda je “izričito zahtijevala sveobuhvatnu ustavnu reformu.”
Presuda je pogodila samu srž političke platforme HDZ-a i “ugrozila njihovu moć.” Kao odgovor, hrvatska vlada je “u bliskoj koordinaciji s bosanskim Hrvatima pokrenula agresivnu kampanju za poništavanje presude”, uključujući i “bezpresedansku podršku Ureda visokog predstavnika kroz amicus-brief.” Iako je Veliko vijeće ESLJP-a presudu “na kraju poništilo iz proceduralnih razloga,” “suštinske pravne zaključke nikada nije osporilo.”
Nacionalisti protiv reformista u Bosni: Promijenjena i uloga Hrvatske
Posljedice su jasne: “Ova presuda će produbiti jaz između dvije suprotstavljene vizije budućnosti Bosne.” S jedne strane stoje etnonacionalistički akteri, odlučni da očuvaju disfunkcionalni status quo koji blokira demokratski napredak. S druge strane su građanski reformisti, koji se zalažu za modernizirani ustav, usklađen s evropskim standardima ljudskih prava. “Bez takve reforme, Bosna ne može napredovati na putu ka članstvu u EU i NATO-u.”
“Nekada nije bilo tako.” Postojalo je vrijeme kada su ključne hrvatske političke ličnosti aktivno promovisale konstruktivne, kooperativne odnose s Bosnom. “Bivši predsjednici Hrvatske Stjepan Mesić i Ivo Josipović, kao i bivša ministrica vanjskih poslova Vesna Pusić, zagovarali su ideju da bosanski Hrvati Sarajevo, a ne Zagreb, trebaju smatrati svojim političkim središtem.” Njihova vizija evropske budućnosti regije temeljila se na “međusobnom poštovanju, suverenitetu država i iskrenom partnerstvu.” Ključno je da su “ovu viziju promovisali bez uslova ili nacionalističkih kalkulacija, stavljajući stabilnost obje zemlje i šire regije ispred uskih partijskih interesa ukorijenjenih u etnonacionalizmu.”
“Danas su ti glasovi potisnuti.” Političari koji su nekada promovisali građansku saradnju sada su “uglavnom nestali iz javnog diskursa u Hrvatskoj.” Čak i unutar ljevičarskih stranaka – nekada prirodnog utočišta za takva načela – “retorika se dramatično promijenila.” Mnogi na hrvatskoj ljevici sve više zauzimaju “antagonistički stav prema Bosni i njenim institucijama.”
Sukob na Balkanu: Promjena kursa i kod predsjednika Milanovića
“Jedan upečatljiv primjer ovog političkog nazadovanja je sadašnji predsjednik Hrvatske i bivši premijer Zoran Milanović.” Prije dvije decenije, “Milanović je javno podržavao pa čak i vodio kampanju za Željka Komšića”, progresivnog bosansko-hrvatskog političara koji se “suprotstavljao etničkom ekskluzivizmu HDZ-a i zalagao se za građanska prava i individualne slobode.” Danas je Milanović “u potpunosti promijenio kurs.” Ne samo da “vrijeđa Komšića pogrdnim izrazima”, već redovno koristi “zapaljivu, etnonacionalističku retoriku”, koja često “klizi u otvoreno rasističke i fašističke podtonove”, naročito kada govori o Bošnjacima.
Među njegovim “najsramnijim komentarima” je i izjava: „prvo sapun, pa parfem“, što implicira da se Bošnjaci, “prije nego što uopće zatraže građanska prava i individualne slobode, prvo moraju ‘očistiti’.” “Milanovićev zaokret nije samo lična izdaja nekadašnjih principa – on odražava širi kolaps političkog diskursa Hrvatske o Bosni,” koji “ugrožava decenije krhkog mira i regionalne saradnje.”
“Ukratko, dani Josipovića, Mesića i Pusić su prošli.” Iako Bosanci i dalje ostaju zahvalni što je Daytonski sporazum okončao rat, “on je postavio i zabrinjavajući presedan: legitimisao je politiku agresije bez odgovornosti.” “To nasljeđe i dalje živi – kako u duhu, tako i u slovu Daytonskog ustava.”
Uticaj nacionalista: Bosna ne smije biti tretirana kao drugorazredno pitanje
“Danas, usred najozbiljnijeg napada na ustavni poredak Bosne od završetka rata, hrvatski lideri u Sarajevu i Zagrebu aktivno pojačavaju tenzije”, sarađujući s Dodikom i “separatističkom agendom RS-a.” “Iskoristili su nedavnu krizu kako bi unaprijedili svoj dugogodišnji nacionalistički cilj: podjelu bosanske države.” S obzirom da “Dodik ostaje na vlasti, a međunarodna zajednica nije voljna raditi na suštinskim reformama”, “HDZ BiH i hrvatski političari sve su smjeliji u svojim naporima da potkopaju političku stabilnost Bosne, bez stvarnog straha od posljedica.”
Još zabrinjavajuće je to što “to otkriva dublju, zloslutniju istinu”: “Suverenitet Bosne međunarodna zajednica toleriše samo dok funkcioniše kao kondominij između Hrvatske i Srbije”, a njena “nezavisnost je stalno osporavana, podijeljena i taoc svojih susjeda.” Rezultat je “kronična nestabilnost ugrađena od samog početka.”
“Ako međunarodna zajednica nastavi tretirati Bosnu kao drugorazredno pitanje – ili još gore, kao stalnu tampon zonu između suprotstavljenih nacionalističkih projekata – ona će efikasno napustiti svoje poslijeratne obaveze prema miru, demokratiji i ljudskim pravima.” “Ono što se danas dešava u Bosni nije samo kriza upravljanja – to je kontrolisana dezintegracija”, “spora erozija državnosti, prikrivena proceduralnom diplomatijom i praznim potvrđivanjem evropske integracije.”
(SB)
(226)