Balkan se naoružava, a Bosna i Hercegovina još pregovara o vlastitoj sigurnosti

Bosna i Hercegovina ne treba kopirati vojnu potrošnju Srbije niti ulaziti u nekontrolisanu utrku u naoružanju, treba razviti vlastiti program

 

 

 

Dok Srbija, Hrvatska i druge zemlje regiona ubrzano moderniziraju svoje oružane snage, Bosna i Hercegovina ostaje bez ozbiljnog i cjelovitog programa jačanja odbrambenih kapaciteta. Prema podacima SIPRI-ja, koje prenosi Evropski parlament, Srbija je od 2016. do 2025. na vojsku potrošila približno 15,35 milijardi dolara.

 

 

Samo 2025. njeni vojni izdaci iznosili su oko 2,7 milijardi dolara. Beograd je u međuvremenu ugovorio kupovinu francuskih borbenih aviona Rafale, nabavlja raketne sisteme, dronove i sredstva elektronskog ratovanja te razvija domaću proizvodnju bespilotnih letjelica. Hrvatska, s druge strane, ulaže u Rafale, tenkove Leopard 2A8 i višecijevne raketne sisteme HIMARS od 236 miliona dolara i Chunmoo od 540 miliona dolara.

 

 

Šta na to radi Bosna i Hercegovina? Vlasti mogu navesti povećanje pojedinih budžetskih izdvajanja, ali to ne mijenja činjenicu da zemlja još nema dovoljno ambiciozan, dugoročno finansiran i politički osiguran program modernizacije Oružanih snaga. Prema istoj analizi Evropskog parlamenta, vojni izdaci BiH 2025. iznosili su oko 0,7 posto BDP-a, dok su u prethodnih deset godina porasli svega osam posto.

 

 

Trojka koja je predstavljala kako Federaciju BiH, tako i Bošnjake unutar institucija sistema kroz kompletan mandat je samo tražila opravdanja. Kod najozbiljnije ustavne krize koju je nakon slučaja tzv. Hrvatske samouprave proizveo Dodik sa sličnim pokušajem institucionalnog miniranja države, Trojka se kukavički povukla nakon što je Dodik stavio metak u cijev i to ni manje ni više ispred same zgrade SIPA-e.

 

 

Time je poslana nedvosmislena poruka Beogradu prije svih da Sarajevo nije spremno da brani državni suverenitet pod svaku cijenu. A to u scenariju secesije manjeg bh. entiteta može biti ključno za Beograd kako bi se politički zaokružilo ono što se silom uzme na terenu. Ako se takav potez srpskog enosisa izlobira kod velikih sila što nije isključeno, pitanje je da li će Bosna i Hercegovina imati kapacitete da se izvuče iz takve jedne krize.

 

 

Umjesto da se bave sa takvim izazovima i preduprijede sve moguće varijante koje mogu do takve situacije dovesti, bivša vlast se bavila unaprijeđenjem javnog prijevoza i sve svoje nedostatke pravdala sa teorijom o žutim tramvajima. Problem nije u tome što Sarajevo nabavlja tramvaje. Tramvaji su potrebni građanima, kao što su potrebni putevi, škole, bolnice i funkcionalna infrastruktura. Problem je kada vlasti mogu godinama voditi političke pregovore o različitim projektima, a ne uspijevaju osigurati odgovarajući nivo političke saglasnosti i stabilnog finansiranja za odbranu države.

 

 

Posebno je problematično što se ključna pitanja odbrane prečesto pretvaraju u predmet političkog uslovljavanja. SNSD Milorada Dodika i HDZ BiH Dragana Čovića imaju značajan utjecaj na funkcionisanje državnih institucija i donošenje odluka. Kritika vlasti mora biti jasna: nije dovoljno konstatirati blokade i potom ih koristiti kao opravdanje za nečinjenje.

 

 

Od odgovornih državnih institucija očekivalo se da pronađu zakonske, budžetske i institucionalne mehanizme za ubrzavanje modernizacije, višegodišnje finansiranje prioritetnih nabavki i jačanje domaće namjenske industrije. Ako se politička saglasnost ne može postići za svaki pojedinačni projekat, mora se ozbiljno raditi na svim zakonitim mogućnostima koje postoje u okviru ustavnog sistema. Sigurnost države ne smije ostati talac beskonačnih političkih pregovora.

 

 

A šta ako sigurnosna situacija eskalira? Ne mora se ponoviti rat iz devedesetih da bi Bosna i Hercegovina bila ozbiljno ugrožena. U slučaju ozbiljne krize, pritisak bi mogao obuhvatiti granice, komunikacije, energetske sisteme i transportne pravce. To nisu prognoze da će se takvi događaji desiti, nego scenariji za koje odgovorna država mora imati planove efikasnog odgovora. U takvim okolnostima Oružanim snagama BiH potrebni su operativna oprema, pouzdane komunikacije, mobilnost, izviđački i bespilotni sistemi, odgovarajuća protivzračna zaštita, logistika i obučeno ljudstvo. Potrebna je i domaća proizvodnja municije i druge vojne opreme, jer sigurnost ne može zavisiti isključivo od toga hoće li se u trenutku krize moći nabaviti ono što nedostaje.

 

 

Bosna i Hercegovina ne treba kopirati vojnu potrošnju Srbije niti ulaziti u nekontrolisanu utrku u naoružanju. Treba razviti vlastiti program, zasnovan na procjeni prijetnji, realnim finansijskim mogućnostima i saradnji s NATO-om i partnerskim državama. Ali za to su potrebni politička volja, jasni rokovi, odgovornost i sposobnost da se državni interes postavi iznad stranačkog uslovljavanja.

 

 

Tramvaji su ulaganje u kvalitet života. Oružane snage su ulaganje u sposobnost države da zaštiti taj život. Ozbiljna vlast mora biti sposobna osigurati oboje.

 

(Stav)

(5)

Balkan se naoružava, a Bosna i Hercegovina još pregovara o vlastitoj sigurnosti

| Bosna i Hercegovina, Slider, Vijesti, Zanimljivosti |
About The Author
-