Dodik može odbiti priznati državu, ali državi za njeno postojanje Dodikovo priznanje ne treba
U kolumni za Hayat, novinar i kolumnista Dragan Bursać komentariše odluke Ustavnog suda BiH od 20. novembra 2026. godine, reakcije Milorada Dodika i pad veta Željke Cvijanović. Tekst prenosimo u cjelosti:
Ustavni sud BiH potvrdio je da su ljiljani zakoniti, veto Željke Cvijanović je pao, a građanin Dodik prijeti stotinom sudova. Iza njegove bahatosti krije se jednostavna istina: Bosna i Hercegovina je pravno jača od svih njegovih zabrana. Jer Dodik može odbiti priznati državu, ali državi za njeno postojanje Dodikovo priznanje ne treba.
Kad država progovori, Dodik počne galamiti i histerisati
Postoji li išta jadnije od političara koji je čitavu karijeru proveo dokazujući da je jači od države, da bi na kraju kao razvlašćeni građanin morao prijetiti sudovima, zastavama i vlastitim građanima zato što mu je država još jednom pokazala gdje mu je mjesto?
Milorad Dodik upravo demonstrira taj oblik političkog očaja, upakovan u tradicionalnu seljačku, kabadahijsku retoriku, nakon što je Ustavni sud Bosne i Hercegovine 20. novembra 2026. godine donio dvije odluke koje ozbiljno potkopavaju pravnu konstrukciju na kojoj godinama počiva njegov separatistički projekat.
Prvom je oborena neustavna odredba Krivičnog zakonika RS kojom se kriminaliziralo isticanje i veličanje obilježja Armije Republike Bosne i Hercegovine. Drugom je odbačen pokušaj da se imenovanje Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika blokira pozivanjem na entitetski vitalni interes. Dvije odluke, dva poraza velikosrpske politike koja je od entitetskih nadležnosti pokušala napraviti državnu suverenost.
I onda se javio građanin Dodik. „Da dođe 100 ustavnih sudova, neće postaviti nijednu zastavu Armije RBiH u RS, neka probaju“, poručio je čovjek koji očigledno misli da se ustavni poredak uređuje po pravilima kafanske tuče.
A sada pažljivo čitajte, jer u toj rečenici sabrana je sva intelektualna bijeda velikosrpske politike prema Bosni i Hercegovini. Ustavni sud NIKOME nije naredio da postavlja zastave Armije RBiH na entitetske institucije. Sud je utvrdio da entitetski zakonodavac NEMA ustavno pravo kriminalizirati njihovo isticanje na način propisan osporenom odredbom.
Dodik se, dakle, junački obračunava sa sudskom naredbom koju je upravo sam izmislio. To mu je ostalo od ondašnje političke moći: da izmišlja neprijateljske namjere, pa da ih zatim pred kamerama herojski pobjeđuje.
Ljiljani su MNOGO stariji od Dodikove političke karijere
Suština prve odluke daleko nadilazi pitanje jedne zastave. U predmetu U-20/26 Ustavni sud je utvrdio da član 359b. Krivičnog zakonika RS nije u skladu s Ustavom Bosne i Hercegovine. Posebno je značajno obrazloženje prema kojem Narodna skupština RS nema nadležnost odlučivati o prestanku važenja pravnih akata institucija Republike Bosne i Hercegovine, čiji je kontinuitet priznat Dejtonskim ustavom.
I upravo tu se raspada čitava Dodikova ideološka građevina. Bosna i Hercegovina svoj međunarodnopravni kontinuitet nije dobila na poklon od Republike Srpske. Njen ustavni kontinuitet nije predmet entitetskog referenduma, političke nagodbe ili Dodikovog raspoloženja. Dejtonski ustav izričito potvrđuje nastavak pravnog postojanja Republike Bosne i Hercegovine pod imenom Bosna i Hercegovina, s modificiranom unutrašnjom strukturom. Entitet Republika Srpska dio je te države i njenog ustavnog poretka.
A Armija Republike Bosne i Hercegovine pripada historiji države čiji su kontinuitet potpisnici Dejtonskog sporazuma priznali. Njena obilježja dio su vojnog naslijeđa Oružanih snaga Bosne i Hercegovine, što je Sud također potvrdio. Zato je naročito groteskno kada politički nasljednici projekta koji je pokušao uništiti Republiku Bosnu i Hercegovinu danas žele krivično goniti ljude zbog simbola njene odbrane. Zamislite taj bezobrazluk: institucije entiteta nastalog u ratu pokušavaju zabraniti obilježja vojske međunarodno priznate države čiji je pravni kontinuitet potvrđen mirovnim sporazumom!
Entitet NEMA, ponavljam, suverenitet nad državnom historijom. Njegova skupština nema pravo prepravljati ustavni kontinuitet Bosne i Hercegovine, a entitetski krivični zakon ne može služiti kao privatna gumica za brisanje prošlosti. Naravno, to ne znači da je svaka moguća upotreba bilo kojeg simbola izuzeta od općih zakonskih ograničenja. Ali kriminalizacija obilježja Armije RBiH, kakvu je propisala Narodna skupština RS, pala je pred Ustavom.
Cvijanović i propast mita o vječnom vetu
Druga odluka jednako je važna, možda i dugoročno politički eksplozivnija. Ustavni sud stavio je van snage izjavu Željke Cvijanović o povredi vitalnog interesa RS i odluku Narodne skupštine koja ju je podržala. Time ostaje na snazi odluka Predsjedništva BiH od 29. juna o imenovanju članova Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika.
Cvijanović je pokušala imenovanje članova Komisije, uključujući međunarodne stručnjake koje je predložio UNESCO, predstaviti kao pitanje vanjske politike. Sud je utvrdio da njeno pozivanje na mehanizam iz člana V/2.d) nije ispunjavalo ustavne uvjete.
Ovdje vrijedi podsjetiti na preciznu opasku novinara i kolumniste Harisa Imamovića: „Nijedan član Predsjedništva BiH po Dejtonu nema pravo veta na pitanja koja nisu vanjska i odbrambena politika. I Cvijanović je sudjelovala u preglasavanju Komšića, može oko Komisije preglasati i Bećirovića.“
Suština je jasna: politička manjina u konkretnom odlučivanju ne stiče automatski pravo da blokira državu. Ustavni mehanizmi imaju svoje uvjete i granice, a njihovo proizvoljno proširivanje završava tamo gdje počinje ustavna kontrola. Posebno je zanimljivo da Cvijanović nije predložila kandidata za mjesto iz RS, koje je ostalo upražnjeno, dok je istovremeno pokušavala zaustaviti imenovanje ostalih članova. To je prepoznatljiva tehnologija SNSD-ove vlasti: prvo odbijete učestvovati u radu državne institucije, zatim pokušate spriječiti druge da rade, a na kraju vlastitu opstrukciju predstavite kao odbranu naroda.
Dodikova nemoć pod maskom sile
Nakon odluke o obilježjima Armije RBiH Dodik je posegnuo za još jednom poznatom formulacijom, nazivajući odluku „tipičnom muslimanskom zavjerom za rušenje Republike Srpske“. Čovjeku koji je toliko godina proveo na državnim funkcijama očigledno je lakše izmisliti zavjeru nego prihvatiti jednu ustavnu normu.
Jer kako objasniti građanima da entitetska vlast godinama donosi propise koji padaju pred državnim sudom? Kako priznati da zakoni usvojeni uz patriotske fanfare nemaju ustavno uporište? Kako objasniti da je čitava predstava o nedodirljivom entitetskom suverenitetu pravno šuplja? Nikako. Zato slijedi histerična galama.
A iz SNSD-a je najavljena i blokada rada Vijeća ministara BiH zbog odluke Ustavnog suda. Dakle, kada izgube pravni spor, prijete da će onemogućiti rad institucija koje trebaju služiti svim građanima – građanima koji plaćaju njihove plate, njihove kabinete, službene automobile i beskrajne političke predstave.
I tu se najbolje vidi stvarni domet Dodikove moći. On može proizvesti institucionalnu krizu, usporiti odluke, ucjenjivati političke partnere i dodatno zagorčati život ljudima, ali time NE MOŽE promijeniti sadržaj Ustava Bosne i Hercegovine. Njegova politička bahatost opasna je upravo zato što je sve više hrani nemoć.
Bosna i Hercegovina MORA naučiti koristiti vlastitu snagu
Ove odluke ne treba pretvarati u stranačke trofeje, premda su zahtjevi Denisa Bećirovića i drugih ovlaštenih podnosilaca bili važni za pokretanje ustavnosudskih postupaka. Njihov značaj pripada svim građanima Bosne i Hercegovine – i Srbima koji odbijaju Dodikovu nacionalističku ucjenu, i Bošnjacima čije se historijsko pamćenje pokušava kriminalizirati, i Hrvatima, i svima ostalima koji žele živjeti u državi u kojoj pravo vrijedi više od političke samovolje.
Jer bez provođenja odluka sudova nema ozbiljne države, a bez političke volje da se ustavni poredak brani svakodnevnim radom institucija, čak i velike pravne pobjede ostaju nedovoljno iskorištene. Zato bi bilo pogrešno ovaj dan svesti na likovanje nad Dodikovim porazom. Bosna i Hercegovina dobila je još jednu potvrdu vlastitog ustavnog kontinuiteta, nadležnosti i pravnog autoriteta. Sada njene institucije moraju pokazati da su sposobne te odluke provesti.
A građanin Dodik? Neka okuplja svojih stotinu imaginarnih ustavnih sudova, neka prijeti zastavama i izmišlja zavjere. Ljiljani su preživjeli daleko ozbiljnije neprijatelje od razvlašćenog građanina i njegove konferencije za novinare.
Bosna i Hercegovina preživjela je pokušaj uništenja. Preživjet će i Dodikovu galamu. Jer Dodik može odbiti priznati državu, ali državi za njeno postojanje Dodikovo priznanje ne treba.
(17)










