Da međunarodna zajednica zaista štiti prava građana, a ne interese lokalnih moćnika, moja presuda bila bi implementirana još 2014. godine, kada je i donesena. To je čista aritmetika: prošla je decenija, decenija u kojoj sam ja, i hiljade drugih, bili sistemski isključeni iz društva, dok su oni u Bruxellesu i Washingtonu promišljali “šta treba raditi”.

 

 

 

Razgovarala: Sanela Gojak

 

 

Političari blokiraju Zakon o državnosti. Dakle, ovo nije birokratska zastoj. Ovo je namjerno stvaranje prepreke. Ako državi ne damo imovinu da se razvija, država ne može ni da postoji. Ono što se događa je da se BiH uskraćuje mogućnost da upravlja svojim resursima, što je ključni korak ka njenom potpunom raspadu. Ko blokira imovinu, blokira i svaku buduću interkonekciju sa svijetom – i time, trajno odvaja građane od Europe i napretka, kaže u intervjuu za “Slobodnu Bosnu” Azra Zornić, apelantica pred Evropskim sudom za ljudska prava u Strazburu.

 

Ispred zgrade Ureda visokog predstavnika (OHR) u Sarajevu danas je održano mirno okupljanje građana u organizaciji Asocijacije nezavisnih intelektualaca Krug 99 i Foruma mladih Kruga 99, uoči predstojećeg zasjedanja Vijeća za implementaciju mira (PIC).

 

 

Zašto su ovi protesti ispred zgrade OHR-a danas u Sarajevu važni?

 

 

Posljednji poziv prije presude: U utorak se šalje poruka. U srijedu i četvrtak (3. i 4. juni) Vijeće za provedbu mira (PIC) sjeda da konačno odluči o visokom predstavniku i, što je još kritičnije, o smanjenju Bonskih ovlasti. Ako danas ne pokažemo snagu, oni će u srijedu i četvrtak, u miru i bez pritiska, smanjiti ovlasti OHR-a i postaviti “splitskog” namjesnika koji će služiti interesima nacionalnih struktura, a ne građana.

 

 

Žrtva njihove semantike: Dok oni u srijedu raspravljaju o tome hoće li “primjetiti” ili ” podržati” novog čovjeka na čelu OHR-a, oni zapravo raspravljaju o tome hoće li nam ukinuti jedini mehanizam koji je mogao nametnuti presude Sejdić-Finci i Zornić. Bez Bonskih ovlasti, diskriminacija je trajna. Ispred zgrade OHR-a moramo im reći da to neće proći.

 

 

Pljačka imovine: Na dnevnom redu je i Zakon o državnoj imovini. Dok mi gledamo u svoje telefone, oni dogovaraju podjelu naše zemlje. Ako danas budemo tihi, oni će pretpostaviti da smo saglasni s time da državu raskomadaju po entitetskim linijama.

 

 

Vraćanje sa stola na stolicu: Mi nemamo ulaznice za sastanke 3. i 4. juna. Nije nam mjesto za stolom. Ali ako nas bude desetine hiljada ispred OHR-a u utorak, prisilit ćemo ih da pogledaju kroz prozor i vide da na stolu njihovih interesa sjede živi ljudi, a ne statistike.

 

 

Dolaskom na proteste želimo pokazati da ih posmatramo, da smo budni. Jer ako propustimo danas, u srijedu i četvrtak možemo izgubiti državu.

 

 

U pozivu na protest kritikovane su probosanske stranke zbog pasivnosti (mislim na zvanični poziv Kruga 99). Zašto?

 

 

Kritika je opravdana zato što su se ti akteri (samoprozvani “pro-Bosanski” političari) pretvorili u gledatelje sopstvene propasti, zarobljene u malodušnim računicama.

 

 

Njihov problem je apotetski nedostatak jedinstva. Umjesto da pred očima međunarodne javnosti i sopstvenih građana formiraju čvrst, jedinstven front protiv etničkog apartheida i destrukcije ustavnog poretka, oni su rascjepkani na sitne frakcije. Svaka stranka vodi svoj mali rat, šuti kad treba vikati i govori kad treba djelovati, paralizirana vlastitim ego-ima.

 

 

Oni su pasivni zato što su, u toj borbi za preživljavanje, svi zaposleni jednom jedinom stvari: međusobnom borbom za fotelje. Svaki od njih sanja o tome kako će naslijediti trenutnu vlast, kako će zauzeti pozicije u vlasti, kako će dijeliti resurse. To je njihova jedina vizija

 

 

Tvrdite da se kroz pitanje državne imovine pokušava izvršiti “razdržavljenje” BiH. Šta Vas navodi na ovaj zaključak?

 

 

Moj zaključak se zasniva na čvrstoj tehničko-pravnoj logici: državna imovina predstavlja materijalno-ekonomsku osnovu bez koje država ne može funkcionisati.

 

 

Dokaz za ovu tvrdnju je upravo slučaj južne interkonekcije. Ovaj projekat nije samo graditeljski poduhvat; on je vitalna arterija za energetsku stabilnost i europske integracije cijele Bosne i Hercegovine.

 

 

Međutim, južna interkonekcija se ne može realizovati na federalnom nivou, a kamoli državnom, ukoliko se nekoliko ključnih pitanja ne riješi upravo kroz Zakon o državnoj imovini:

 

 

Nedostatak pravnog subjektiviteta: Da bi država BiH (ili njen operater na federalnom nivou) mogla da potpiše međunarodne ugovore, dobije kredite i počne gradnju, ona mora imati čistu imovinsko-pravnu osnovu. Ako vlasništvo nad zemljištem, trasama i postojećom infrastrukturom nije jasno definisano kao državno, projekat se blokira jer nema ko da zakonski garantira tu imovinu kao sredstvo za kreditiranje.

 

 

Fragmentacija mreže: Ako se državna imovina sada “prokocka” i podijeli po entitetskim linijama, prijenosni sistem (mreža) postaje fragmentisan. Nemoguće je graditi interkonekciju – tj. vezu između sustava – ako taj sistem fizički i pravno pripada različitim gazdinstvima koja nemaju interesa da povezuju, već da razdvajaju.

 

 

Skrivanje prave namjere: Političari koji blokiraju Zakon o državnoj imovini vrlo dobro znaju ovu tehničku činjenicu. Oni namjerno puštaju da pitanje imovine vrije zato što nemaju interesa da se ono riješi u skladu sa odlukom Ustavnog suda BiH.

 

 

Zašto pitanje državne imovine smatrate jednim od najvažnijih političkih pitanja u BiH danas?

 

 

Političari blokiraju Zakon o državnosti. Dakle, ovo nije birokratska zastoj. Ovo je namjerno stvaranje prepreke. Ako državi ne damo imovinu da se razvija, država ne može ni da postoji. Ono što se događa je da se BiH uskraćuje mogućnost da upravlja svojim resursima, što je ključni korak ka njenom potpunom raspadu. Ko blokira imovinu, blokira i svaku buduću interkonekciju sa svijetom – i time, trajno odvaja građane od Europe i napretka.

 

 

Ali to je vrhunskom političkom kratkovidnošću! U treptaju oka zaboravljaju suštinu koja je očigledna svima osim njima: ako dozvole da se ova država raspadne, ako dozvole da nam oduzmu državnu imovinu, neće biti ni državnih institucija, ni parlamenta, ni Vlade.

 

 

Neće biti onih fotelja za koje se trenutno tako žestoko bore. Njihova trka za vlast je zapravo trka za stolice na “Titaniku” koji tone. Ako ne bude Bosne i Hercegovine kao cjeline, njihove “karijere” i “pozicije” neće vrijediti ni papir na kojem su napisane.

 

 

Da li smatrate da međunarodna zajednica danas više štiti politički status quo u BiH nego prava građana koja garantuje Evropski sud za ljudska prava?

 

 

Bez ikakve sumnje. Ta činjenica je neizostavan dokaz njihove licemjerne prioritizacije lažne stabilnosti pred stvarnom pravdom.

 

 

Da međunarodna zajednica zaista štiti prava građana, a ne interese lokalnih moćnika, moja presuda bila bi implementirana još 2014. godine, kada je i donesena. To je čista aritmetika: prošla je decenija, decenija u kojoj sam ja, i hiljade drugih, bili sistemski isključeni iz društva, dok su oni u Bruxellesu i Washingtonu promišljali “šta treba raditi”.

 

 

Zašto se to dešava? Zato što su se opredijelili za liniju manjeg otpora. Njima je lako oglasiti se “zabrinutim” putem diplomatija i saopćenja za javnost. To je ugodno, ne košta ništa, i uzrokuje male poteškoće. Ali da se stave iza presude ESLJP i nametnu je korištenjem Bonskih ovlasti? To zahtijeva snagu. To zahtijeva hrabrost. To zahtijeva rizik.

 

 

Oni su taj rizik odbacili. Umjesto toga, vode politiku udovoljavanja prema nacionalnoj oligarhiji. Računaju da je manje opasno “zahvaliti” se vlastima na saradnji, nego ih primorati da poštuju zakon. Oni misle da kupuju mir, a zapravo plaćaju otkupninu u našim građanskim pravima. Štite status quo jer je status quo upravo ono što drži njihove karijere u diplomatskim koridorima sigurnim, dok nama to svakog dana oduzima dio ljudskosti.

 

 

Dakle, ne štite nas. Oni štite mehanizam koji im omogućava da ovdje budu “garanti mira” a da pritom ne rade ništa.

 

 

Savjet za sprovođenje mira u BiH (PIC) nije dio Dejtonskog mirovnog sporazuma i od njega se ni ubuduće ne može očekivati ništa dobro, riječi su Milorada Dodika. Kako odgovarate na Dodikovu poruku da bi ‘najbolja odluka’ bila da se narodi u BiH mirno mirno raziđu?

 

 

Na izjave o secesiji, trećem entitetu i „mirnom razilaženju“ se ne može odgovarati na način kojim ti pojedinci to žele – tj. plasirajući njihove paranoje u javni prostor kao da su to legitimni politički prijedlozi.

 

 

Te izjave ne zaslužuju nikakav komentar jer one ne ulaze u okvir demokratskog društva, već su izraz lične frustracije i histerije političara koji su ostali bez argumenata i programa. To su priče koje predstavljaju “plan B” za one koji su propali u gradnji funkcionalne države.

 

 

U kontekstu najava o mogućim promjenama u radu OHR-a, da li smatrate da bi smanjenje ovlasti visokog predstavnika bio korak ka produbljivanje krize u zemlji?

 

 

Pitanje da li bi to produbilo krizu je u ovom trenutku irelevantno, jer je država već u najdubljoj krizi od 1995. godine. Ne možeš pasti niže od dna na kojem se trenutno nalazimo – to je stanje potpunog institucionalnog kolapsa i etničkog apartheidta.

 

 

Smanjenje ovlasti Visokog predstavnika u ovom trenutku ne bi bilo korak ka daljoj destabilizaciji, već brzo klizanje u ponor. To bi značilo ukloniti jedini preostali mehanizam – Bonske ovlasti – koji je sprječavao da se ta kriza pretvori u otvoren rat ili totalnu anarhiju.

 

 

Ako međunarodna zajednica sada učini taj potez, ona ne promašuje rješenje, nego aktivno potpisuje presuđenje. U tom scenariju, nema više prostora za pregovore ili kompromise. Jedino što slijedi u tom slučaju je podjela i nestanak države sa geografske mape. To ne bi bila nova faza krize, to bi bilo brisanje Bosne i Hercegovine kao subjekta. To ne bi bio “korak unazad”, već skok u propast iz koje nema povratka.

 

(SB)

(5)

AZRA ZORNIĆ: “BiH se uskraćuje mogućnost da upravlja svojim resursima, što je ključni korak ka njenom potpunom raspadu”