Trump pokušava kroz pregovore koji se razvlače, izvući određene ustupke koje bi mogao predstaviti kao dokaz da je postigao bolji sporazum od Obaminog, te da je upravo on osigurao da Iran nikada ne dođe do nuklearnog oružja, iako Teheran i dalje tvrdi da nema namjeru razvijati nuklearno oružje.

 

 

 

Razgovarala: Sanela Gojak

 

 

Očigledno ljudi oko Trumpa i on sam ne razumiju nematerijalne vrijednosti koje motivišu iranski režim, govorim o vjerskim ubjeđenjima, ideologiji i nacionalnom ponosu. Upravo su ti elementi često jednako važni, a ponekad i važniji od pragmatičnih političkih i ekonomskih interesa, kaže u intervjuu za “Slobodnu Bosnu” Adis Maksić, profesor na Odsjeku za međunarodne odnose i evropske studije na Internacionalnom Burch univerzitetu u Sarajevu.

 

 

Nakon 100 dana rata i dva mjeseca početka krhkog primirja regiji prijeti nova eskalacija.

 

 

Američki predsjednik Donald Trump poručio je Izraelu i Iranu u ponedjeljak da “odmah” obustave napade.

 

 

Šta je pravi uzrok ovog rata, američkog i izraelskog napada na Iran, nuklearni program Irana, regionalna dominacija ili nešto treće?

 

 

Ima više uzroka. Prije svega, ljudi oko Donalda Trumpa, oni koji mu šapuću na uho i utiču na oblikovanje američke politike, koriste činjenicu da je Trump na vlasti kako bi ostvarili određene ciljeve izraelskog lobija, samog Benjamina Netanyahua, pa čak i kršćanskih cionista u Americi, koji čine značajan dio Trumpovog biračkog tijela. Koriste priliku da ostvare ono što do sada nisu mogli, odnosno da pokrenu vojnu intervenciju.

 

 

To je bilo moguće samo pod ovakvom administracijom, koja se vodi politikom “America First”. Ima jedan izuzetak, kada je riječ o Izraelu, “America First“ često djeluje kao “Israel First”. Trumpova vanjska politika uglavnom je pragmatična i transakcijska, ali kada je riječ o Izraelu, govorimo o dubokom savezništvu koje prevazilazi čisti realizam. To proizlazi iz ideje o zajedničkoj civilizaciji i posebnoj obavezi Amerike da štiti Izrael. Tu su prisutni i elementi vjerskih uvjerenja jednog dijela američkog društva. Sve se to spojilo u okolnosti koje su dovele do napada prije 100 dana.

 

 

Osim toga čitava ta priča o nuklearnom oružju, ustvari odvraća pažnju od dubljih razloga ovog sukoba. Ako se sjetimo samog početka krize, Trump nije govorio samo o iranskom nuklearnom programu, već i o balističkom raketnom programu Irana.

 

 

U više navrata izražavao je nadu da će doći do promjene vlasti u Teheranu, jer se tu može prepoznati i vrlo konkretan američki interes. Kada bi na vlast u Teheranu došla garnitura koja je bliska američkim interesima, i vladi koja bi izvršavala njihove želje onda bi u čitavom Bliskom istoku imali jednu hegemoniju. S obzirom na to da je riječ o regiji koja raspolaže ogromnim energetskim resursima i iz koje dolazi značajan dio svjetske nafte, takav razvoj događaja dodatno bi učvrstio američku i izraelsku dominaciju u tom dijelu svijeta.

 

 

A nuklearni program?

 

 

Što se tiče samog nuklearnog programa, dogovor koji je administracija Baracka Obame postigla s Iranom 2015. godine, uspostavio je stroge inspekcije i značajno usporio razvoj iranskog nuklearnog programa. Imali su nadzor nad tim šta se dešava u Iranu.

 

 

Iako se često govori o zalihama obogaćenog uranija, činjenica je da je Iran nivo obogaćivanja podigao na više od 60 posto tek nakon što se administracija Donalda Trumpa povukla iz sporazuma. To je nivo koji je tehnički vrlo blizu obogaćivanju potrebnom za proizvodnju nuklearnog oružja. U tom smislu, može se reći da je Trumpova odluka, umjesto da udalji Iran od nuklearnih kapaciteta, doprinijela tome da se Teheran tom cilju dodatno približi.

 

 

Novi napadi zmeđu Izraela i Irana ponovo su otvorili strah od širenja sukoba na Bliskom istoku. Trump je nakon najnovije eskalacije pozvao Izrael i Iran da odmah prekinu razmjenu vatre. Nije li paradoksalno da Trump poziva na hitan prekid vatre, dok istovremeno dio analitičara smatra da su upravo američki potezi dodatno produbili nepovjerenje i otežali diplomatsko rješenje krize?

 

 

Zvuči paradoksalno, ali se uklapa s ovim što je Trump radio tokom više od mjesec dana nakon postizanja primirja. Mislim da je shvatio u kakvu se situaciju upustio i da našao u živom blatu.

 

 

Ljudi iz njegovog okruženja predstavljali su mu tu operaciju kao veliku šansu da se svrgne režim, ponizi i baci na koljena Iran. Uvidio je da se prevario. Trump je u cijelu priču ušao i s dozom velikog samopouzdanja nakon intervencije u Venezueli koja je bila vrlo efikasna.

 

 

U svim tim konstelacijama on je odlučio da dođe do primirja kada je vidio da nema ništa od svrgavanja režima, vidio je da Iran itekako ima kapacitet da uzvrati i nanese ozbiljne posljedice. Odlučio se za primirje i pokušaj izlaska iz sukoba. Izgubio je tu percepciju čak i među dijelom svojih birača, koji su ga podržavali upravo zato što su ga doživljavali kao predsjednika koji ne započinje ratove.

 

 

Cijelo ovo vrijeme Trump pokušava da se iščupa iz svega ovoga tako što želi postići sporazum koji bi mogao predstaviti kao bolji od onoga koji je 2015. godine postigao Obama.

 

 

Iran tokom svih dosadašnjih pregovora to mu nije dozvoljavao. Očigledno ljudi oko Trumpa i on sam ne razumiju nematerijalne vrijednosti koje motivišu iranski režim, govorim o vjerskim ubjeđenjima, ideologiji i nacionalnom ponosu. Upravo su ti elementi često jednako važni, a ponekad i važniji od pragmatičnih političkih i ekonomskih interesa.

 

 

Trump je neko ko dolazi iz domena biznisa i transakcije. Sve to je pokazalo koliko su Iranci spremni na žrtvu. Zato Trump pokušava kroz pregovore koji se razvlače, izvući određene ustupke koje bi mogao predstaviti kao dokaz da je postigao bolji sporazum od Obaminog, te da je upravo on osigurao da Iran nikada ne dođe do nuklearnog oružja, iako Teheran i dalje tvrdi da nema namjeru razvijati nuklearno oružje.

 

 

Uz sve to, tu je i Svjetsko prvenstvo koje se održava u Americi. Iako to nije presudan faktor, svakako nije zanemarivo da predsjednik koji nastoji graditi imidž mirotvorca i koji je od FIFA-e dobio priznanje za doprinos miru ne želi ući u tako veliki globalni događaj u sjeni šireg regionalnog rata.

 

 

A Netayahu?

 

 

Netanyahu ima vlastitu logiku i želje, pokušava Ameriku da ponovo da uvuče u rat. Istovremeno, sve su vidljivije tenzije između njega i Trumpa kada je riječ o daljnjem razvoju situacije.

 

 

S obzirom na sve te faktore koji Trumpa vuku u pravcu izbjegavanja eskalacije, razmišljam da je ovo prije svega epizoda koja će se smiriti i koja neće dovesti do povratka na ono što se dešavalo prije mjesec i po.

 

 

Može li doći do ozbiljnijeg razilaženja između SAD-a i Izraela ako Washington procijeni da dalja eskalacija ugrožava njegove strateške interese u regionu?

 

 

To upravo sada vidimo. Cijelo vrijeme je Izrael bombardovao po Libanu, uključujući i napade na Bejrut. Sve je to bilo s ciljem da izazove iransku reakciju. Takav odgovor Teherana mogao bi se potom iskoristiti kao opravdanje za daljnju eskalaciju i veće američko uključivanje u sukob.

 

 

Povlačenje Netanyahua s jedne, te Trumpa s druge strane će biti ono što ćemo vidjeti u narednih nekoliko dana.

 

 

Na kraju, ne treba zanemariti ni činjenicu da Trump uživa značajnu popularnost u Izraelu. Slave ga kao nekoga ko je oslobodio taoce, te što je napao Iran. Toliki kredit ima u izraelskom društvu. Istovremeno, Izrael je u velikoj mjeri oslonjen na američku političku, vojnu i finansijsku podršku.

 

 

Na kraju će prevagnuti u Trumpovom interesu bez obzira što bi mnogi rekli da izraelski lobi radi svoje, ali to je samo jedan dio priče.

 

 

Koliko je Iran danas izolovan, a koliko ima podršku međunarodnih partnera poput Rusije i Kine?

 

 

Podrška Rusije i Kine je prije svega diplomatska i politička, uz mogućnost određene razmjene obavještajnih podataka. Ne treba se očekivati da će se Rusija ili Kina uključiti u ovaj rat na stranu Irana.

 

 

U savremenom multipolarnom svijetu savezništva su uglavnom pragmatična i zasnovana na konkretnim interesima. Iran sarađuje s državama koje balansiraju američki utjecaj, ali ta partnerstva nisu bezuslovna. U velikoj mjeri riječ je o odnosima koji funkcionišu po principu ‘neprijatelj mog neprijatelja je moj prijatelj’, i to isključivo u okvirima trenutnih okolnosti i interesa. Jedno od razilaženje interesa između Irana i Kine je oko plana Irana da naplaćuje prolaz kroz Hormuški moreuz. Tu nema podršku ni kod saveznika.

 

 

Ko bi mogao imati najveću ekonomsku korist, a ko najveću štetu od nastavka sukoba?

 

 

Rusija. Što je više problema u Hormuškom moreuzu, što je manje nafte na svjeskom tržištu s Bliskog istoka to je veća cijena nafte i veća mogućnost da taj vakuum popuni ruska nafta.

 

 

Dugoročno gledano, takvi procesi mogu doprinijeti slabljenju američkog globalnog utjecaja. Jedini način da se takav trend preokrene bio bi politička promjena u Iranu, što se u ovom trenutku ne čini realnim.

 

 

Amerika je izgubila reputaciju, troši se vojno, finansijski, što dodatno opterećuje njihove strateške kapacitete i odvlači pažnju od drugih prioriteta, poput Tajvana.

 

 

Kina se tu postavlja kao pouzdan patner, dok se sveukupna dinamika može posmatrati i kroz prizmu postepenog slabljenja američke moći usljed vanjskopolitičkih angažmana u koje se upustio Trump.

 

 

Može li ova kriza oslabiti ili ojačati Trumpovu političku poziciju uoči američkih međuizbora?

 

 

Ova kriza je već oslabila Trumpovu poziciju. I u samom pokretu MAGA, u širem republikanskom krugu, dio komentatora koji su stajali uz Trumpa osjećaju se izdano jer je obećavao da će izbjeći nove ratove i vojne intervencije.

 

 

Amerikanci se šalju na drugi kraj svijeta.

 

 

Ipak, ne očekujem da će doći do potpunog osipanja njegove podrške, bez obzira na razvoj događaja.

 

 

Zato što on ima u Americi toliku jaku podšku koja je zasnovana u određenom segmentu stanovništva koja je zasnovana na njegovom kultu ličnosti u kojem su ljudi bukvalno investirali svoj identitet u podršci Donalda Trumpa.

 

 

Koji su najrealniji scenariji za završetak sukoba između Izraela, Irana i SAD-a?

 

 

Najrealnije da dođe do sporazuma koji će obje strane moći predstaviti kao pobjedu. Na tome se sada radi. Liderima poput Trumpa važnija je percepcija nego sama stvarnost, odnosno mogućnost da u tom sporazumu postoje klauzule koje on može predstaviti kao pobjedu, da je postigao više nego Obama, ali i da u praksi otežava Iranu put ka eventualnom sticanju nuklearnog oružja, ukoliko se na to odluče.

 

 

Istovremeno, Iran bi takav sporazum mogao predstaviti kao vlastitu pobjedu.

 

 

U svakom slučaju, kakav god sporazum bio, on bi bio tek početak. Riječ je o sukobu koji će se, i nakon sporazuma, nastaviti politički još godinama, jer imamo jednu stranu koju predstavlja Iran i drugu stranu sa izraženim ambicijama u regionu, koja će i dalje podržavati i obnavljati svoje proxy strukture, uključujući Hezbollah, Hute i šiitske grupe u Iraku. Kakav god sporazum bio, on će riješiti akutnu fazu krvoprolića, dok će se politički sukob nastaviti.

 

(SB)

(6)

PROFESOR ADIS MAKSIĆ: “Trumpu su rekli da ima VELIKU ŠANSU da ponizi i baci Iran na koljena, a najviše od svega je profitirao…”