KOMENTAR MIODRAGA VLAHOVIĆA: Trump je napravio potpuni otklon od predizborne MAGA "no more wars" propagande! — Sarajevograd.org

Poslije sedam vojnih intervencija SAD u 2025. godini – odnosno bombardovanja (Sirija, Irak, Iran, Nigerija, Jemen, Somalija, kao i sama Venecuela), Tramp je napravio potpuni otklon od predizborne MAGA „no more wars“ propagande – što je bila nova verzija izolacionističko-nacionalističke „America First“ platforme, piše Miodrag Vlahović u komentaru koji prenosimo u cjelosti.

Piše: Miodrag VLAHOVIĆ

O prirodi Čaves-Maduro režima ne može biti spora, niti zabune. Višedecenijska brutalna vladavina Ujedinjene socijalističke partije Venecuele obilovala je svim fenomenima po kojima prepoznajemo „lijeve“ latinoameričke diktatorske režime: masovno kršenje ljudskih prava, kontrola medija, nacionalizacija ekonomije, ubrzano siromašenje zemlje – čije zalihe nafte prelaze vrijednost od 14 biliona (što će reći 14.000 milijardi) dolara. Kontinuirana represija i gušenje opozicije, kao i hiljade izbjeglica, su samo neke od posljedica vlasti koju je prvo predvodio oficir Ugo Čaves, a onda vozač autobusa Nikolas Maduro.

Podržan od strane Rusije i Kine, Maduro će uspjeti da proglasi pobjedu na predsjedničkim izborima u julu prošle godine (zvanično je dobio nešto manje je od 52 odsto glasova u trci sa nezavisnim kandidatom Edmundom Gonzalesom) – uprkos brojnim dokazima o izbornim mahinacijama i prevarama. Njegovu su pobjedu tada u Evropi priznale samo Rusija, Bjelorusija i Srbija. Pored njih, bliske veze sa zvaničnim Karakasom imala je i vlada Viktora Orbana.

Noć u Karakasu

Predsjednik Donald Tramp, praćen poslušnim ministrom rata Pitom Hegsetom i odanim državnim sekretarom Markom Rubiom, slavodobitno je objavio da je operacija hapšenja Madura (optuženog, zvanično, za narko-terorizam) prošla savršeno, bez žrtava na američkoj strani i bez gubitka „opreme“. U dugom obraćanju iz Mar-a-Lago, tog nezvaničnog sjedišta američke administracije, na Floridi, američki predsjednik je praktično priznao ono što se nametalo kao pravi razlog američke intervencije, koja podsjeća na desant na Panamu 1989, to jest na hapšenje Manuela Noriege. Razlog su, naravno, pomenute zalihe nafte.

I, dok iz svijeta stižu reakcije koje su se uglavnom mogle lako predvidjeti (od oštrih osuda generalnog sekretara OUN Gutereša, preko kontrolisane kritike koja dolazi iz većine zemalja EU, pa sve do „principijelnih“ stavova zvanične Moskve i Pekinga), potrebno je sagledati nekoliko bitnih detalja koji ovoj akciji daju posebno značenje. Prvo, intervencija je izvedena bez saglasnosti Predstavničkog doma američkog Kongresa. Već su otvorene rasprave da li je Tramp (opet) prekršio Ustav – ili je noćna akcija u Karakasu samo hapšenje optuženog, a ne ratna operacija.

Već su se javila svjedočanstva iz uticajnog Komiteta za oružane snage Senata, čiji članovi tvrde (citiramo!) da ih je predsjednik Tramp slagao u vezi svih nastupajućih poteza i akcija prema Venecueli. Drugo, nemoguće je, s obzirom na unutrašnje političke prilike, isključiti mogućnost da je intervencija u Venecueli zapravo akcija odvraćanja pažnje sa vrlo negativnih trendova za Administraciju – od ekonomije, preko bezbjednosne situacije, pa sve do „Epstinovih fajlova“, čija, još uvijek neobjavljena, sadržina visi kao sjekira nad glavom 47. predsjednika SAD. Problem sa takvim efektom skretanja pažnje je u tome što je on, ipak, kratkog daha.

Biće potrebna nova iznenađenja i šokovi da bi se izbjeglo javno čitanje tih vrlo neprijatnih sadržaja. Istraživanja javnog mnijenja – prije desanta na Karakas – pokazivala su da je Trampova popularnost na istorijskom minimumu – oko 36 odsto. Brzo ćemo znati da li na tom frontu može biti značajnijih pomaka.

“Izdaja” MAGA programa

Treće, poslije sedam vojnih intervencija SAD u 2025. godini – odnosno bombardovanja (Sirija, Irak, Iran, Nigerija, Jemen, Somalija, kao i sama Venecuela), Tramp je napravio potpuni otklon od predizborne MAGA „no more wars“ propagande – što je bila nova verzija izolacionističko-nacionalističke „America First“ platforme. Republikanska partija, uz, još uvijek, rijetke izuzetke, i MAGA pokret ne pokazuju namjeru da uslove podršku Predsjedničku promjenu u njegovoj politici. Čini se da će ta inercija potrajati – što izaziva potrebu Trampove vlasti da – na svaki raspoloživi način spriječi promjenu odnosa snaga u Predstavničkom domu i Senatu na „mid-term“ izborima. To će biti veoma teški zadatak, naročito ako dođe do sticaja negativnih okolnosti za Bijelu kuću.

Neki analitičari upozoravaju da će Tramp biti spreman na sve kako bi izbjegao demokratsku većinu u oba doma Kongresa, koja bi sputala njegove unilateralne akcije i nekontrolisane odluke. Četvrto, vanjskopolitičke i ukupne posljedice akcije u Venecueli su najveća nepoznanica. Tramp se, tokom pomenute konferencije za štampu i formalno pozvao na Monroovu doktrinu, dokument iz davne 1823, koja je ustanovila da bilo kakvo (u to doba) evropsko miješanje u poslove zemalja zapadne hemisfere (Sjeverna, Centralna i Južna Amerika) predstavlja neprijateljski čin prema SAD.

U kontekstu upravo objavljene Strategije nacionalne odbrane, koja predstavlja simplifikovanu i shematizovanu verziju američke pozicije i uloge, koja ignoriše realnosti savremenog svijeta i konfrontira SAD sa potvrđenim istorijskim saveznicima (prije svega zemljama EU), intervencija u Venecueli je demonstracija sile koja, da bi imala smisla i efekta, mora biti nastavljena fokusiranom akcijom koja bi značajno pomogla Venecueli da obnovi elementarnu demokratiju i vrati se u normalne ekonomske i političke tokove. Nema naznaka da postoji ozbiljni plan, u tom smislu.

Upitan koji tim će voditi tranziciju poslije intervencije – Tramp je rekao da su to ljudi koji stoje iza njega – dakle Rubio, Hegset i general Dan Kein (Caine), načelnik američkog generalštaba (Joint Chiefs of Staff ). Taj odgovor ne uliva povjerenje, niti ukazuje na već spremni, razrađeni plan. Ostalo je nejasno – do nivoa konfuzije i nevjerice – na koga Tramp računa kao saradnika/partnera u Venecueli. Glatko je odbio pomisao da bi to trebalo da bude liderka opozicije i dobitnica Nobelove nagrade za mir – Maria Korina Maćado (Corina Machado) – pošto „nema podršku naroda“(?!) – zavist zbog Nobelove nagrade može biti objašnjenje, pa je prilično neprijatni detalj) – ali je izrazio zadovoljstvo što je Madurova potpredsjednica Delsi Rodrigez (Delcy Rodriguez), u razgovoru sa sekretarom Rubiom, navodno izrazila spremnost za saradnju.

Demanti je brzo stigao: „Maduro je jedini predsjednik Venecuele“, bila je prva izjava za javnost Rodrigesove.

Novi Irak, Avganistan?

U svakom slučaju, iskustvo iz Iraka i Avganistana, kao, na primjer, i teški neuspjeh u Libiji, nas uče da je vojna intervencija lakši dio posla. „Upravljanje Venecuelom“ se može pokazati kao skupa i tragična greška. Naročito ako se računa na nametanje vlade koja će biti jasno „pro-američka“, kako već govore Trampovi lojalisti u Kongresu, podsjećajući da je moguć i „drugi talas“ intervencije – ako to bude potrebno. Peto, intervencija u Venecueli otvara pitanje da li se slične akcije mogu očekivati i prema drugim zemljama čiji režimi/politička usmjerenja ne odgovaraju Americi. Na tom spisku su, među prvima, Kuba i Kolumbija – naročito ako je obrazloženje narko-trafiking i širenje malignog uticaja na region.

Marko Rubio će, u zanosu koji je razumljiv kada govori o Kubi, zemlji svog porijekla, upotrijebiti izraz „senilno i nekompetentno vođstvo“, što je, u prisustvu oronulog Donalda Trampa, koji se učestalo podvrgava kognitivnim testovima, moglo da zvuči kao sarkastična opaska. Ali, svijet mnogo više interesuje da li sljedeća američka intervencija može biti prema Grenlandu, što je ideja koju su i Tramp i njegov potpredsjednik Vens pomenuli dovoljno puta da bi to bilo slučajno. Sva je prilika da će unutrašnja politička dinamika diktirati poteze na vanjskopolitičkom planu.

Što pretpostavlja improvizacije i greške sa težim posljedicama. I, na kraju, šesto, neizbježno je razmišljati o posljedicama koje će ovakva američka akcija izazvati na drugim stranama svijeta. I Rusija i Kina neće biti zadovoljne što će izgubiti pristup venecuelanskoj nafti, ali se zato otvara čitav niz loših scenarija koje impliciraju logika i politika interesnih sfera. Marko Rubio je davno izjavio, povodom ruske agresije na Ukrajinu, da to nije američki rat, pošto se ne odvija na američkom kontinentu. Kakvu bi izjavu mogao dati ukoliko dođe do intervencije Kine prema Tajvanu? To pitanje je, za sada, teoretsko, ali je odmah postavljeno od strane onih kojima se privrženost onome što se i dalje zove evroatlantskim vrijednostima ne može osporiti.

U svakom slučaju, noćni desant na Karakas otvara mnogo više pitanja nego što pruža odgovora. Ili je odgovor ono što promovišu republikanci odani Trampu: „Naš sistem je najbolji koji poznaje istorija“.

(Pobjeda)

(37)