Đinđić je likvidiran da Srbija ne bi ušla u EU, Đukanović poražen, a njegov DPS izolovan da Crna Gora ne bi ušla u EU. Ukrajina je 2014. digla pobunu protiv ruske agenture koja je pokušavala isto, kazao je Samardžić.
Tri decenije nakon genocida u Srebrenici, koji su od 11. do 19. jula 1995. godine počinile snage tadašnje Vojske Republike Srpske, predsjednik Francuske Emmanuel Macron je Bosni i Hercegovini, ali i državama Zapadnog Balkana, poručio da za one koji negiraju sudske presude i srebrenički genocid nema mjesta u Evropskoj uniji.
,,Srebrenica ostaje trajna mrlja u kolektivnom sjećanju Evrope i cijelog svijeta. Ona nas obavezuje na istinu i pravdu. Istina podrazumijeva potpuno priznanje razmjera zločina koji je bio motivisan etničkom mržnjom, te priznanje da međunarodna zajednica nije uspjela da zaštiti civile u julu 1995. godine. To je i priznanje neuspjeha, sa ciljem da se takvo zlo nikada više ne ponovi. Pravda znači poštovanje sudskih presuda. Nema mjesta za revizionizam i negiranje na prostoru koji želi biti dio Evropske unije“, poručio je predsjednik Macron.
Profesor Filozofskog fakulteta u Beogradu, istoričar Nikola Samardžić u intervjuu za Pobjedu kaže da je Francuska sve neposrednije angažovana u odvraćanju ruske prijetnje evropskoj civilizaciji, kojoj, dodaje, predstoji etičko preispitivanje spoljne i bezbjednosne politike Evropske unije.
„Ta je politika tolerisala i karakter i strateške odluke režima Vladimira Putina. Srbija i režim u Republici Srpskoj sredstva su Putinovog režima na Zapadnom Balkanu, prema kojima EU mora zauzeti jasniji stav“, kaže profesor Samardžić za Pobjedu.
Prema njegovim riječima, poruku francuskog predsjednika trebalo bi tumačiti i kao opomenu da se „odustane od naoružavanja parapolicijskih i paravojnih snaga i, uopšte, proksi ratovanja u Bosni i Hercegovini, na Kosovu i u Crnoj Gori“.
O kojem tačno proksi ratovanju u Crnoj Gori govorite?
Pokušaj državnog udara od 16. oktobra 2016. godine prerastao je u politički proces koji je uključen u institucionalne procedure. Pretpostavlja se da u vlasti Crne Gore postoje strukture spremne da organizuju paradržavne snage – što ne bi bio prvi put – po ugledu na Sedmi bataljon Vojne policije bivše JNA. Već su, tokom dodele Trinaestojulske nagrade, intervencijom policije Crnu Goru doveli do ivice građanskog rata, i to upravo u okolnostima u kojima se takvo postupanje poziva na nasilje državnih i paradržavnih organa u Srbiji nad mirnim demonstrantima. Srbija je, pritom, politički jedinstvena u stavu prema nezavisnoj i evropskoj Crnoj Gori: opozicija i studentski pokret glasno su prećutali policijsko nasilje u Podgorici; više im smetaju Milo Đukanović i Albin Kurti od Aleksandra Vučića, čija im je politika u redu, ali možda bez njega i njegovih.
Isto je bilo i sa litijama 2019/20. godine, koje su i režim i opozicija u Srbiji zdušno podržali.
I time su potvrdili svoje antievropsko opredeljenje i neodustajanje od regionalnih sukoba i eventualne nove agresije.
Ipak, za razliku od prethodnih godina, ovoga 11. jula više opozicionih političara iz Srbije u Potočarima poklonilo se žrtvama genocida u Srebrenici. Jeste li iznenađeni što tamo nije bilo studenata i rektora Beogradskog univerziteta Vladana Đokića?
Postupak dela srpske opozicije, za razliku od kukavičkog oportunizma kojim se služe i vlast i prostudenski pokret, hrabar je, moralan i principijelan. Odlazak u Srebrenicu je i poziv da u izborni proces, koji je pred nama, budu uključene političke stranke na strani opozicije. Umesto što litijaši sa razočaranim radikalima, i to pod Putinovim zastavama, uz Putinove bajkere i Crvene beretke koje nazivaju veteranima, rektor je, uveren sam, trebalo da bude u Srebrenici. Dok prećutkuje ili relativizuje sve suštinske dileme koje su pred nama – a jedan od izazova je i suštinsko priznanje da je počinjen genocid – rektor Đokić preuzima opozicionu politiku, čineći je nestranačkom i plenumaškom, a nove političke uloge dodeljuje totalnim amaterima, koji su samo jedna od Putinovih kolona.
Kojim amaterima?
Ima tu glumišta, režisera, drvenih advokata, nekih profesora, čija je opšta zasluga to što nisu bili u politici dok je njihova politika bila stvarna, a uloga u javnosti destruktivna.
United Media je pričaonica, u kojoj je mesto dobila svaka budala svih boja, i u kojoj urednici plasiraju tezu da je bio pogrešan onaj evropski put kojim je Srbija krenula 2001. godine. Tu kampanju vode iste ličnosti, kao i one što su iz tih kampanja nastale, koje su podržale i Vojislava Koštunicu kada se suprotstavio saradnji s Haškim tribunalom i pobunu Crvenih beretki koja je usledila. Isti koji su pozivali na političku likvidaciju premijera Zorana Đinđića danas se pozivaju na litije, koje su politički likvidirale prozapadnu politiku Mila Đukanovića. I dok rektor Đokić namerava da Narodnu skupštinu napuni novom bulumentom amatera i psovača, podsećam da je Srbiji i srpskom društvu potrebna striktna i odgovorna profesionalizacija te institucije, kako bismo dobili brže i precizne odgovore u nastavku evropske integracije. Ako taj nastavak uopšte krene.
Prije tog novog „punjenja Skupštine“, predsjednik Srbije mora raspisati izbore. Sigurni ste da će to učiniti?
Izbora će biti – ili prevremenih ili redovnih. Alternativa je da Vučić zavede otvorenu diktaturu, što se, verujem, neće usuditi. Kako će izbori izgledati? Vučić će pokušati da zadrži inicijativu; u međuvremenu, uspeo je da unisono odjekuju i poruke demonstranata i poruke iz njegovog „ćacilenda“.
Koje poruke?
„Uhapsite Kurtija“, kao onomad „uhapiste Vllasija“. Ali ne želim da relativizujem: svaka promena vlasti uneće više demokratije i u procedure i u javni diskurs. Uostalom, u nedostatku demokratske tradicije i iskustva, neophodno je da se vlast menja. Ako je u Crnoj Gori bilo potrebno da se vlast promeni 2020. godine, to je potrebno i 2025. Vlast Jakova Milatovića i Milojka Spajića postala je vlast Andrije Mandića i Aleksandra Vučića, i nije slučajno njeno nasilničko postupanje. Blokada izbornog procesa koji bi vodio demokratskim promenama, pre svega novoj promeni vlasti, nastupila je u sprezi Vučićeve i Amfilohijeve nomenklature, od kojih su i jedna i druga proruske i antievropske, sa zločinačkim potencijalima. Njihova ukupna politička sudbina zavisi od sudbine dvojice Putinovih i Vučićevih agenata, koji su organizovali pokušaj državnog udara 2016. godine, da bi u međuvremenu postali vlast, čije su oslobođenje zajedno slavili Večernje novosti i United Media. No, da ponovim: dobro je da se vlast menja; posle Vučića dolaze slični, sa umerenijim manirima, ali sa istim namerama. I to nam je mera.
Koliko na eventualno raspisivanje prijevremenih izbora može uticati radikalizacija, koju, nakon protestnog skupa organizovanog 28. juna u Beogradu, gledamo se obje strane?
Vučić će popustiti samo pod zapadnim pritiskom. Pad Slobodana Miloševića 2000. godine finansirale su zapadne službe, ali smo imali i odlično opoziciono liderstvo. Uvek sam bio odlično informisan, ali sam poslednjih godina povučen u svoju nauku i samoću, pa mi nije poznato ko finansira blokade univerziteta i zašto; ko finansira proteste, s kakvim političkim namerama. Studentski zahtevi su pre tehnički, proceduralni, nego politički: traže da se procesuiraju odgovorni za pad nadstrešnice u Novom Sadu ili da se raspišu izbori. Vučić je najavio sukobe i verujem da su 28. juna njegovi huligani izazvali sukob s policijom. Ipak, nasilje je usledilo nakon poziva na nasilje s bine „Vidovdanskog sabora“, na kojoj su tri generacije lupetale o Muratu i Kosovu. Rektor Đokić rečju nije pomenuo EU – da li je ona naš blagoslov ili prokletstvo, iako upravlja institucijom koja bi trebalo da je evropskog karaktera i uključena u evropske integracione procese.
Otkuda odjednom toliko „Murata i Kosova“ među studentima? Zašto su se u tom smislu očitovali, iako su dugo bili „neutralni“?
„Neutralnost“ koju propagiraju relativizatorski sadržaji United Media, te parapolitičke organizacije koja medijski usmerava i protest i javnu politiku, neutralnost je Putina u Ukrajini. Kao svaki koji je podržala United Media, protesti počinju kao građanski, a završavaju kao ruski.
Ko je onda sljedeći „Šešelj u fraku“? Može li to biti govornik na „Vidovdanskom protestu“, profesor Milo Lompar?
Srbija je 5. oktobra 2000. imala lidere i aktiviste koji su ponudili jasnu alternativu Miloševiću – Zoran Đinđić, Čedomir Jovanović, Nenad Čanak, Vladan Batić, Žarko Korać… Danas ne postoji jasna ponuda koja bi Srbiju izvela iz senke Slobodana Miloševića, Dobrice Ćosića i Vojislava Koštunice. Generacija koja je izvela 5. oktobar, a koju nove generacije otvoreno potcenjuju, gotovo da preziru, imala je konkretne rezultate u borbi protiv Miloševićevog režima i u zauzimaju pozicija koje su omogućile promene nakon 2000. Kao član Demokratske stranke, aktivno sam učestvovao u kampanji 1996/97. godine, u kojoj su definisani politički ciljevi za budućnost i u kojoj je precizno strukturirano političko liderstvo. I po horizontali i po vertikali. Aktuelna opozicija je neuspešna.
Dvanaest godina je tu opoziciju režim satanizovao i dehumanizovao. Zajedno sa medijima koji ih podržavaju, studenti su je proteklih osam mjeseci dodatno marginalizovali. Je li opozicija uopšte imala šansu da bude uspješna?
Opozicija u Srbiji je neuspešna zato što je pupčanom vrpcom vezana za United Media, parapolitički štab koji nameće okvire mišljenja i odlučivanja. Protesti se zato pozivaju na Koštuničin ustav i ustavne simbole iz 2006. godine, time i na politiku koju je definisao Koštuničin antihaški lobi: neutralnost koja je izolacija, odbijanje evropske integracije što znači opredeljenje za Rusiju i proterivanje zapadnih investitora. No, da ponovim: potrebna je promena vlasti, ali će Srbija ostati gde je već pod Vučićem.
Evropska komesarka za proširenje Marta Kos kaže da su joj studenti i opozicija, na pitanje zašto na protestima nema evropske zastave, odgovorili – zato što Brisel podržava predsjednika Vučića. Imaju li osnova ova „opravdanja“?
Pod neposrednim nadzorom agenata United Media, studenti i novinari su evropskim poslanicima poručili da je Evropa 1999. bombardovala Srbiju, da Brisel podržava Vučića, da EU insistira na nezavisnosti Kosova, da nas tera da kopamo rudu, te da opozicija Vučiću ne želi da uvredi Rusiju. Prevedeno, pokret protiv Vučića, koji su poveli studenti, nije i pokret protiv Putina, ali jeste protiv Đukanovića i Kurtija. Zloupotrebivši studentski pokret kao moćnu polugu političkog uticaja, Dragan Šolak i United Media zapravo rade sve da Srbija definitivno odustane od EU.
Zašto bi im to bio cilj?
-Posao je službi EU da odgovore na to pitanje.
Podržava li Brisel i dalje predsjednika Vučića? Da li skandal izazvan slučajnim susretom predsjednika Vučića sa Ursulom fon der Lajen pokazuje da EU mijenja odnos prema predsjedniku Srbije?
Lider koji hapsi i prebija studente, profesore i mirne građane biće izolovan od svake uređene i civilizovane zajednice. Neverovatno je da je Vučić uspeo da traje sve ove godine, a da ovako amaterski i nasilnički odgovara na mirne proteste. Sa druge strane, poruke koje smo čuli na Vidovdanskom protestu svedoče da je Rusija preuzela svaki preostali prostor slobode koji u međuvremenu nisu uspeli da zauzmu Vučić, Vojislav Šešelj, Ivica Dačić i Dragan Marković Palma.
Kolika je danas politička moć Vojislava Šešelja?
Sva politika – i vlast i opozicija, mediji i nevladin sektor – nastala je iz opozicije Titovom režimu, koja se počela konsolidovati tokom sedamdesetih. Nacionaliste i staljiniste preuzeo je Dobrica Ćosić; građanska, kvazi liberalna struja pripala je Latinki Perović. I jedni i drugi neprijatelji su evropske civilizacije, liberalizma i individualizma, kapitalizma i glamura.
I Ćosić i Perović bili su intelektualno nedorasli konkretnim potrebama Srbije i Jugoslavije nakon neuspeha reformi, a i u vremenu koje je nalagalo izjašnjavanje da li smo za Zapad ili za Sovjetski Savez i koju smo cenu spremni da platimo kako bismo se promenili. Tu je, u nomenklaturi, i Vojislav Šešelj.
Zaista mislite da je u redu Dobricu Ćosića staviti u istu ravan sa Latinkom Perović?
Oni koje je Latinka Perović okupljala vodili su, čak suprotno njenom mišljenju i stavu, dve kampanje u kojima je Šešelj pobedio: onu protiv Đinđića, koja je okončana atentatom 2003. godine, i protiv Đukanovića, okončanu instalacijom ruske agenture u Crnoj Gori 2020. Takođe, Dobrici Ćosiću i Latinki Perović bitna je, čak presudna, provincijalnost, ta njihova palanka.
Zašto to govorite?
Zato što i jedni i drugi, i desna i leva struja Osme sednice CK Srbije iz 1987. godine, propagiraju komunizam i kolektivizam, vojnu neutralnost, državno-partijsku ekonomiju i kulturu. A to klatno uvek završi na Šešeljevoj strani. I Vučić se, u strahu i panici, vraća Šešelju, koristeći ga i kao duhovnog oca i kao strašilo. Šešelj je osuđeni ratni zločinac, a poruke s protesta protiv Vučića ne odudaraju od njegovih uverenja. Da li će se Vučić okrenuti na drugu stranu i vratiti se pregovorima sa EU – a zahtevao je ubrzanje integracije kada se vraćao na vlast 2012. godine – to možda nije logika koja nužno vodi rezultatima. Pritom, ne bih isključio mogućnost da, bez obzira na izborne uslove, Vučić pobedi opoziciju koja se okuplja oko protesta i koja je naša nova nesreća.
Što je nova nesreća?
Stasava nova generacija antievropske nomenklature Dobrice Ćosića i Latinke Perović.
Ima li predsjednik Vučić kapaciteta i želje da, kako kažete, nastavi pregovore sa EU?
Mislim da pregovori sa EU imaju većinsku podršku Srbije, i to u onim segmentima u kojima je društvo zainteresovano za rešavanje konkretnih problema: vladavina prava, infrastruktura, obrazovanje, nauka, tehnološki razvoj. U smislu političke celine, EU nema većinsku podršku u Srbiji. Zato je važno da se pregovori nastave, bez obzira ko vrši vlast. Nadam se da neće biti uključena osetljiva pitanja poput Kosova. U slučaju, pak, da se Vučić definitivno vrati Šešelju, nadam se da će se uključiti alarmi koji će podsetiti da, kada Vučić od Makrona kupuje „rafale“, ne samo da se svrstava na zapadnu stranu, nego time preuzima i obaveze; istovremeno, odustajanje podrazumeva cenu koju će platiti samo on, bez Šešelja. U ovom trenutku, za Vučića je veoma nezgodno ako mu se u paketu pobune Užice, Čačak, Kragujevac, Kraljevo, čime ostaje bez rezervoara glasova kojima može da nadoknadi gubitak podrške u većim gradovima poput Beograda, Novog Sada ili Niša.
Kako tumačite poruku Aleksandra Dugina da predsjednik Vučić nema legitimitet i da ga Srbi više ne žele?
Vučić je najpouzdaniji ruski kandidat na Balkanu, kome su namenili i štap i šargarepu. Moskva će Vučića i ubuduće koristiti kako bi podrivala proces evropskog proširenja i kohezije. Vučić je ruska matica oko koje se roji sva politička javnost, i vladajuća i opoziciona. Vučićeva koalicija Srbije, Crne Gore i polovine Bosne i Hercegovine institucionalna je i bezbednosna crna rupa u šengenskom prostoru, ako neko uopšte o tome više vodi računa.
Nezvanične informacije govore da predsjednik Vučić zapadnim partnerima objašnjava da Crna Gora, koja je formalno najbliža cilju, ne može ući u EU prije Srbije, jer bi to, kako kaže, za Beograd predstavljalo „nacionalno poniženje“.
Đinđić je likvidiran da Srbija ne bi ušla u EU, Đukanović poražen, a njegov DPS izolovan da Crna Gora ne bi ušla u EU. Ukrajina je 2014. digla pobunu protiv ruske agenture koja je pokušavala isto.
Je li to jasno Briselu? Komesarka za proširenje Marta Kos poručuje da će Andrija Mandić uvesti Crnu Goru u EU, jer je to, kaže, zadatak njihove generacije.
Marta Kos je delegat Slovenije, države koja namerava da napusti NATO, možda i EU, čime bi se vratila u Titovu Jugoslaviju, i to onu 1945-1948. Jedno od objašnjenja je nemogućnost EU da bez ustavnih korekcija uspostavi koherentnu spoljnu i bezbednosnu politiku. Jer ako im beži Slovenija, kako će integrisati Srbiju, Crnu Goru i BiH?
U Potočare je ovog 11. jula otišla delegacija Vlade Crne Gore, koju su činili isključivo ministri manje brojnih naroda. Premijer Milojko Spajić nije se čak ni oglasio, za razliku od predsjednika Milatovića, koji možda bolje da nije išao i da je ćutao.
-Politika u Srbiji i Crnoj Gori talac je Dobrice Ćosića, Amfilohija Radovića i Latinke Perović. Crna Gora je sebe izgubila ne samo zbog malignog uticaja Srbije i Rusije, nego i odustajanjem od ustavnih principa građanske države, koja je zauzela utimativno usmjerenje ka EU. Slom institucija i nemogućnost promene vlasti najsigurniji su mehanizmi odustajanja od evropske integracije. U Crnoj Gori je to izraženije nego u Srbiji.
Zašto?
Pojedinačno najjača politička stranka, Demokratska partija socijalista proterana je od svih iz političkog sistema, što je obavila multinacionalna koalicija – Crnogorci, Srbi, Bošnjaci, Albanci, u državi u kojoj svaka od tih nacionalnih zajednica živi bolje nego u svojim matičnim državama. Nakon neuspeha nasilnog udara 2016. godine, puzajući državni udar odvija se od pobede proruske amfilohijevske koalicije 2020. godine. Amfilohije Radović nije pomiritelj Crne Gore.
(SB)
(3)