Glas nedjeljive savjesti: Arundhati Roy od Iraka do Gaze

Ako je Irak bio uvod u suspenziju međunarodnog prava, Gaza je njegova potpuna sahrana. “Iz palestinske rane krvari cijeli svijet”, jer ako tamo ljudska prava ne vrijede ništa, onda su ona mrtvo slovo na papiru za bilo kojeg čovjeka na planeti.

Kada zapadni establišment i njegovi medijski sateliti pokušavaju mapirati sukobe na Bliskom istoku, oni se gotovo fanatično drže prožvakane teze Samuela Huntingtona o “sukobu civilizacija”. Unutar tog plitkog narativa, svijet je podijeljen na nepremostive religijske i kulturne blokove, gdje se navodne “kršćansko-židovske vrijednosti” sudaraju s “islamskim svijetom”. Međutim, kada na govornicu stane Arundhati Roy, ta jeftina ideološka konstrukcija se ruši poput kule od karata.

Rođena u braku indijskog hinduiste i majke koja pripada drevnoj zajednici sirijsko-malabarskih kršćana iz Kerale, Arundhati Roy svojim bićem i radom dekonstruiše geopolitičko licemjerje. Njen glas danas odjekuje iz Indije kojom vlada Narendra Modi – Indije koja prolazi kroz agresivnu transformaciju u pravcu Hindutve (desničarskog hindu-nacionalizma), gdje je islamofobija postala državna politika, a strateški savez s izraelskom desnicom nikad čvršći. U zemlji gdje joj zbog njenih stavova o Kašmiru i pravima manjina konstantno prijete sudski procesi i zatvor, ova indijska kršćanka odbija se svrstati u ladice koje joj nameću moćnici. Za nju solidarnost s potlačenima nije pitanje vjerskog identiteta, već elementarne ljudske etike i prepoznavanja imperijalnih matrica.

Irak i lekcije iz prošlosti: Kako Imperij stvara i uništava svoje monstrume

Da bismo razumjeli njen današnji rezolutan stav o Gazi i Iranu, moramo se vratiti njenoj zbirci eseja “Vodič kroz imperij za obične ljude” (An Ordinary Person's Guide to Empire). U tom kapitalnom djelu, napisanom u jeku američke invazije na Irak 2003. godine, Roy je precizno secirala mehanizme “humanitarnog militarizma”. Ona je među prvima ogolila laž o oružju za masovno uništenje, ukazujući da je invazija na Irak zapravo otvaranje Pandorine kutije globalnog bezvlašća.

U Vodiču, Roy se fokusira na nevjerovatno licemjerje koje je pratilo svrgavanje i kasniji progon Sadama Huseina. Kao ljevičarka i humanistkinja, ona Huseina nikada nije štedjela – otvoreno ga je nazivala brutalnim diktatorom i ubicom vlastitog naroda. Međutim, ono što je Roy užasavalo bio je historijski zaborav i cinizam Zapada. Ona u svojim esejima podsjeća na “običnu” činjenicu koju je Imperij želio izbrisati: Sadam Husein je bio proizvod upravo tog istog Zapada. Sjedinjene Američke Države i njihovi saveznici su ga finansirali, naoružavali i podržavali tokom 1980-ih, dok je vodio krvavi rat protiv Irana.

Kada je Sadam prestao biti koristan alat, Imperij ga je pretvorio u vrhunsko zlo koje treba uništiti, usput uništavajući cijelu jednu civilizaciju i infrastrukturu Iraka, te uvodeći korporacije poput Halliburtona da profitiraju na “obnovi”. Roy u Vodiču poentira: Imperij nema moralno pravo da glumi globalnog sudiju i dželata, jer on sam uzgaja monstrume koje kasnije koristi kao izgovor za pljačku resursa.

Sadašnjost: Krvavi laboratorij Gaze i kockanje s Iranom

Danas, više od dvije decenije nakon Iraka, Arundhati Roy prepoznaje primjenu potpuno istog šablona, ali u još malignijoj i krvavijoj fazi. U njenim recentnim istupima, Gaza i Iran nisu odvojene krize, već direktan nastavak kontinuiteta o kojem je pisala u Vodiču.

Gaza je danas postala ultimativni laboratorij Imperija. Iz njenih tekstova jasno iščitavamo poruku: ono što se radi palestinskom narodu pod blokadom nije samo lokalni aparthejd, već testiranje granica do kojih moderni svijet može ići u normalizaciji masovnog uništenja. Ako je Irak bio uvod u suspenziju međunarodnog prava, Gaza je njegova potpuna sahrana. “Iz palestinske rane krvari cijeli svijet”, jer ako tamo ljudska prava ne vrijede ništa, onda su ona mrtvo slovo na papiru za bilo kojeg čovjeka na planeti.

S druge strane, njena analiza naslova “Iran nije Gaza” donosi nužan geopolitički realizam. Dok Imperij i njegovi saveznici tretiraju Gazu kao zatvoreni prostor nad kojim mogu nekažnjeno vršiti eksperimente moći, Iran predstavlja suverenu državu s vojnim, demografskim i strateškim kapacitetima. Roy upozorava da su imperijalne težnje prema Iranu – ponovo maskirane pričom o “demokratizaciji” i “opasnosti po globalni mir” – zapravo suludo globalno kockanje. Kao što se principijelno protivila invaziji na Irak, tako se danas protivi demonizaciji Irana ne braneći teokratski režim u Teheranu (prema kojem je, kao feministkinja, duboko kritična). Njen fokus ostaje na odbrani principa suvereniteta i protivljenju ekonomskim sankcijama koje, baš kao nekada u Iraku, ubijaju obične ljude, a ne vladajuću elitu

Savjest koja odbija biti zaslijepljena

Na kraju, kada spojimo tačke koje Arundhati Roy iscrtava već četvrt vijeka, pred nama se ukazuje jasan mozaik. Od bagdadskih ulica zasutih projektilima “Shock and Awe”, preko ruševina Gaze, pa sve do nišana uperenih prema Teheranu, Imperij koristi isti jezik, iste laži i istu dehumanizaciju žrtve.

Glas Arundhati Roy ostaje neprocjenjiv upravo zato što je imun na selektivnu empatiju. Dok se moderni intelektualci uglavnom svrstavaju u tabore zavisno od toga ko finansira njihove institute, ona piše s pozicije običnog čovjeka. Njen identitet indijske kršćanke koja brani prava muslimana u Indiji, Palestini ili Iranu najbolji je dokaz da borba protiv ugnjetavanja ne poznaje religijske granice. Ona nas podsjeća na najvažniju lekciju: pravda je nedjeljiva. Ne možete aplaudirati slobodi u Parizu ili Washingtonu, dok sponzorirate ili prešućujete klanje u Gazi i Iraku. Arundhati Roy piše o propasti modernog svijeta, koji se,ako ima imalo hrabrosti, mora pogledati u ogledalo i užasnuti nad onim što je postao.

(Stav)

(3)