Kritični dani

 

 

 

Silovit američki udar na tri ključna iranska nuklearna postrojenja, pod kodnim imenom “Ponoćni čekić”, izazvao je burne reakcije svijeta. Sedam nevidljivih bombardera B-2 Spirit je 22. juna rano ujutro bacilo ukupno 14 dosad nekorištenih bombi za probijanje bunkera GBU-57 na ultrautvrđeni podzemni kompleks Fordow, dok su američke podmornice ispalile 30 krstarećih raketa na postrojenja u Natanzu i Isfahanu. Sjedinjene Američke Države su se time direktno uključile u izraelsko-iranski rat. Teheran je uzvratio silovitim raketiranjem izraelskih gradova Tel Aviva i Haife, gdje su uništeni stambeni kompleksi i ranjeni brojni civili, a rakete su ispaljene i na aerodrom Ben Gurion, piše Zoran Meter za Dnevno.hr.

 

 

Svijet je dramatično reagovao, neki su ustvrdili kako je “ovo početak novog velikog američkog rata”, a iako je Međunarodna agencija za atomsku energiju (IAEA) ustanovila da nema povećanja zračenja nakon napada na postrojenja za obogaćivanje uranija, mnogi strahuju od radijacije. Ujedinjene nacije su osudile napad, nazvavši ga “opasnom eskalacijom”, a većina svijeta poziva na smirivanje. Izraelski premijer Benjamin Netanyahu, pak, to je nazvao “napadom kakav nijedna vojska na svijetu ne bi mogla izvesti” te je zahvalio SAD-u na hrabrosti, a Donald Trump je poručio Iranu da više “neće biti nasilnik na Bliskom istoku”, već će “morati pristati na mir”. Najavio je i “puno jaču silu” u slučaju da Iran uzvrati napadima na američke interese ili vojne utvrde u Iraku i drugim bliskoistočnim zemljama. Prema nekima, ovo bi mogao biti blitzkrieg, brza “in and out” vojna operacija SAD-a. Drugi se boje da je “ovo rat u koji se lako ulazi, ali se iz njega teško izlazi”. Najmoćnije je iransko “oružje” ono ekonomsko – prijetnja zatvaranjem Hormuškog tjesnaca, opskrbnog kanala za četvrtinu svjetske nafte.

 

 

Nedavno je jedna od najmoćnijih osoba svijeta, Larry Fink, predsjednik i izvršni direktor BlackRocka, najveće svjetske kompanije za upravljanje imovinom koja ima i ogroman politički utjecaj, izrekao jednu zanimljivu konstataciju: “stanje u svijetu toliko je nestabilno da je lakše predvidjeti kako će svijet izgledati 2050. godine nego što će se dogoditi u idućih sedam dana!” Ovaj moćni čovjek sigurno zna o čemu govori iako na prvi pogled takva izjava može izgledati čudno. Zapravo, njegovo mišljenje potvrđuje čista matematika, kao “majka svih nauka”, čijim se zakonitostima mnoge nepoznanice mogu spoznati, pa tako i one u predviđanju budućih geopolitičkih događaja.

 

 

Unesemo ključne elemente, varijable i geopolitičke faktore koji na njih utječu pa ćemo i egzaktno shvatiti da je Fink u pravu. Jer izračun izgleda budućnosti zapravo može imati samo tri perspektive: bit će bolja zbog ubrzanog visokotehnološkog napretka; bit će gora jer će se taj napredak prečesto koristiti u pogrešne svrhe (poput ratova); bit će jednaka ili slična kao i sada jer će se visokotehnološki napredak obuzdati, tj. staviti pod strogi nadzor kako ne bi doveo do neupravljivih procesa zbog čovjekovog opasnog “igranja Boga”. Ali kad je riječ o kratkoročnom predviđanju događaja, perspektive onoga što može slijediti kudikamo su brojnije pa nam je uistinu nemoguće znati što će se dogoditi u svijetu čak i u idućih sedam dana s obzirom na krajnje turbulentno razdoblje u koje smo ušli.

 

 

Umjetna inteligencija

 

 

I tu, čini mi se, ne pomaže ni toliko razvikana umjetna inteligencija, jer se ključne i dalekosežne odluke sve češće donose ad hoc, pri čemu, također sve češće, ovise i o hiru samih državnika – što je pogotovo vidljivo nakon dolaska na vlast u SAD-u Donalda Trumpa. On je “vjerovatno nepredvidljiv i samomu sebi”, pa se tu i umjetna inteligencija vrlo lako može pretvoriti u neinteligenciju.

 

 

Ili npr. Benjamin Netanyahu! Što je pak njemu u glavi, teško je reći. Je li samo pragmatični političar ili pak domoljubni državnik koji je vidio priliku da Izrael u sadašnjim, krajnje poremećenim međunarodnim odnosima i urušenom međunarodnom pravu, ostvari svoje ključne nacionalne interese ili se možda smatra “hiljadama godina iščekivanim izraelskim Mesijom” koji će izraelski narod, kao Božji, konačno izvesti na put potpune pobjede nad svojim neprijateljima i osigurati mu svijetlu budućnost ili je pak pokvareni cinik i gad koji je spreman žrtvovati i svoj i druge narode samo da bi izbjegao pravosudni progon odnosno zatvorsku kaznu koja mu visi nad glavom nakon što siđe s vlasti… Mislim da bi se i u ovom slučaju umjetna inteligencija zbunila u pokušaju pronalaska ispravnog odgovora.

 

 

Pa ko bi još donedavno povjerovao da će ipak nastupiti takvo ludilo da se pokrene otvoreni izraelsko-američko-iranski rat koji može zapaliti svijet puno više nego onaj ukrajinski, u kojem, usprkos svemu, određena upravljivost još dominira?!

 

 

Kad smo već kod onog ukrajinskog, vjerujem da bi se umjetna inteligencija duboko zamislila i kada je riječ o Volodimiru Zelenskom. Onom istom koji je u kratko vrijeme prošao metamorfozu od uspješnog komičara do državnika koji je u predizbornoj kampanji obećavao naći zajednički jezik s agresivnim istočnim susjedom, da bi uskoro bio prisiljen spašavati što se spasiti može od same ukrajinske državnosti.

 

 

Još teža vremena

 

 

U tom smislu on češće putuje svjetskim metropolama nego što je u Kijevu, sastaje se sa svjetskim zvaničnicima, sudjeluje na različitim međunarodnim ili profilnim konferencijama, i zapravo se više bavi “političkim turizmom” nego što boravi u svojoj prijestolnici, koja je pod sve većim udarima ruskih zračnih snaga. I to nije slučajno.

 

 

Ukrajini sve više nedostaje zapadnih protuzračnih sistema, prije svega američkih, što je u vojnom smislu dovodi u sve teži položaj u odnosu na ruske snage. Štoviše, otvaranjem izraelsko-iranskog rata i posljednja prošlosedmična poslana pošiljka Kijevu američkih PZO sistema (oko 20.000 komada sredstava za borbu protiv ruskih dronova) prije konačnog isteka obaveznih američkih isporuka naoružanja 20. juna ove godine (zadnja Bidenova ostavština Ukrajini, koja, sada je to već posve sigurno, ne samo što neće biti produžena, već Washington potpuno odustaje od daljnjeg slanja vojne pomoći toj zemlji) naglo je promijenila smjer – prema Izraelu, koji se već suočava s nedostatkom proturaketa za borbu protiv iranskih zračnih napada, o čemu je 17. juna izvijestio američki “The Wall Street Journal”.

 

 

Pojedini američki analitičari već upozoravaju kako i SAD-u ubrzano nestaje proturaketa koje su protekle tri i po godine tako masovno isporučivali Ukrajini, ali i evropskim i dalekoistočnim saveznicima (Japan, Južna Koreja, Tajvan), pa bi se Amerika mogla naći u složenom položaju ako se rat protiv Irana u koji su se uključili na strani Izraela pretvori u dugotrajni sukob iscrpljivanja. Prema onom istom obrascu koji su SAD i združeni Zapad pod njegovim vodstvom primijenili u Ukrajini, nastojeći i za sebe skupim održavanjem dugotrajnosti tog rata (ne dopustiti Ukrajini poraz i Rusiji pobjedu) maksimalno iscrpiti Rusiju i nanijeti joj strateški poraz izbacivanjem iz međunarodne zajednice u političkom, diplomatskom, ekonomskom, trgovačkom, sportskom, kulturnom i svakom drugom smislu.

 

 

Stiže novo doba

 

 

Ovo se potonje pak pokazalo Sizifovim poslom, pa je tako, umjesto potpune ruske izolacije, 18. juna počeo tradicionalni Međunarodni ekonomski forum u Sankt Peterburgu, na kojem sudjeluje rekordan broj zemalja – čak 140! I ne samo to! Nakon tri godine bojkota, na taj je forum ponovno stigla američka delegacija! Ni manje ni više nego predstavnici američke Trgovinske komore. Već prvog dana foruma održali su zajednički sastanak s predstavnicima ruskog Državnog investicijskog fonda na čelu s dobro poznatim Kirilom Dimitrijevim, koji je sudjelovao u prvim američko-ruskim pregovorima u saudijskom glavnom gradu Rijadu. Potonji je rekao kako se na sastanku “razgovaralo o mogućoj budućoj saradnji američkih i ruskih kompanija na području Arktika, eksploataciji rijetkih zemnih metala, energetike itd., ovoga puta po modelu zajedničkog učešća i dijeljenja dobiti i tehnologija”.

 

 

Naravno, američko-ruska trgovačka i investicijska saradnja još je daleko od realizacije i najviše će ovisiti o tome hoće li se nakon višegodišnjeg opasnog zastoja na samom rubu konflikta obnoviti potpuno zapušteni politički odnosi između Moskve i Washingtona, ali trendovi koji idu u tom smjeru itekako su vidljivi.

 

 

Možda o svemu tome najbolje svjedoči prošlosedmični dvodnevni summit G7 u Kanadi, na kojem je Trump otvoreno pokazao prezir prema svojim liberalno-ljevičarski orijentiranim kolegama iz savezničkih zemalja (s izuzetkom italijanske premijerke Giorgie Meloni koja je jedina desničarka), vrlo brzo napustivši sastanak koji je još prije toga “mirisao na neuspjeh”. Neposredno prije summita usprotivio se uvođenju novih proturuskih sankcija koje je predložila Evropska unija, uključujući i daljnje sniženje gornje granične cijene na izvoz ruske nafte s dosadašnjih 60 na 45 dolara, koliko je tražila predsjednica Evropske komisije Ursula von der Leyen. Štoviše, kako navodi “Bloomberg” pozivajući se na svoje izvore, Trump je “to isto ponovio i tokom zajedničkog zatvorenog sastanka na summitu”, čime je ta tema automatski i skinuta s dnevnog reda.

 

 

Odustao od carina

 

 

Sigurno ne slučajno, a u kontekstu izbijanja izraelsko-iranskog rata, 17. juna Trump je u Bijeloj kući izjavio kako se na neodređeno vrijeme odgađa mogućnost primjene sekundarnih (važećih za druge zemlje) proturuskih carina od čak 500 posto na izvoz njezinih energetskih proizvoda ako Putin ne prihvati Trumpove prijedloge o prekidu neprijateljstava u Ukrajini. One su se proteklih sedmica aktivno promovirale na američkoj političkoj i medijskoj sceni, a ništa manje i na evropskoj koja ih je željno iščekivala.

 

 

Trumpovu je odluku odmah podržao, uz senatora Richarda Blumenthala, glavni inicijator tog sankcijskog prijedloga – senator Lindsey Graham, sada ponajveći zagovornik američkih udara na Iran. Stojeći zajedno s domaćinom, novim kanadskim premijerom Mikeom Carneyem, i britanskim premijerom Keirom Starmerom pred objektivima okupljenih novinara, Trump je otišao još dalje. Rekao je kako je “uvođenje proturuskih sankcija postalo preskupo i za same Sjedinjene Države, koje su zbog njih izgubile milijarde i milijarde dolara” (ruski investicijski magnat Kiril Dimitrijev još je u Rijadu, na spomenutom sastanku, gubitke američkih kompanija od sankcija uvedenih Rusiji procijenio na više od 300 milijardi dolara i odgovarajući dokument o tome predstavio američkoj strani).

 

 

Ali Trump se tu nije zaustavio. Pred zabezeknutim kanadskim premijerom izjavio je: “G7 je nekad bio G8. Barack Obama i čovjek po imenu Trudeau (donedavni kanadski premijer Justin Trudeau, op. a.) nisu htjeli Rusiju. … Mislim da je to bila velika greška.” Sada “prečesto govore o Rusiji”, rekao je dalje Trump, ali “ne za (pregovaračkim) stolom”. Štoviše! Rekao je kako su evropski vođe Putina “vrijeđali” i da zbog toga “on s njima ne želi razgovarati, već želi razgovarati isključivo sa mnom”.

 

 

Krah koalicije

 

 

U takvoj atmosferi Trump je ostavio svoje savezničke kolege, ne želeći pričekati ni dolazak sveprisutnog Volodimira Zelenskog, koji je stigao nešto kasnije u nadi da će ponovno nasamo razgovarati s američkim vođom, o čemu se mediji naveliko govorili u Evropi i Ukrajini. Na kraju je Zelenski, umjesto da profitira, doživio dvostruki neuspjeh: “nije mogao uvjeriti Trumpa da Ukrajina ispunjava, a Rusija krši sve obaveze iz njegova (Trumpova) prijedloga o prekidu vatre”; i “nije uspio nagovoriti Trumpa da nastavi isporučivati američko oružje, prije svega proturaketne sisteme”.

 

 

Na kraju je i Zelenski ranije napustio summit G7, vjerovatno svjestan da – “zapravo klub G6 (bez SAD-a, bez kojeg gubi stvarni smisao) ne može dogovoriti bilo što obavezujuće niti ga u svijetu više iko ozbiljno shvata”. Frustrirani Zelenski, sigurno ne slučajno, na svom je kanalu na Telegramu napisao kako “Evropa zbog straha od Trumpa više ni sama ne zna što bi s Ukrajinom”, i da je “sve manje zanima što će s Ukrajinom biti u budućnosti”.

 

 

To je istina! U prošlosedmičnom intervjuu za američki “Bloomberg” britanski premijer Keir Starmer izjavio je kako “London neće poslati ni jednog britanskog vojnika u Ukrajinu bez američkih sigurnosnih garancija”. Kako njih sigurno neće biti jer SAD ne želi biti gurnut u sukob s Rusijom zbog bilo čijih interesa, pa bile to i savezničke zemlje, jasno je da je ovime i medijski dugo eksponirana priča o formiranju “koalicije voljnih” pod vodstvom Londona i Pariza za slanje vojnih postrojbi u Ukrajinu nakon potpisivanja primirja doživjela poluslužbeni krah. Ali zato London sada šalje svoje avione na Bliski istok, u zaštitu stvarnog američkog saveznika, Izraela, a u tome bi ga mogle slijediti i druge evropske zemlje, prije svega u isporukama naoružanja Izraelu (umjesto Ukrajini!), i najavljuje slanje svojih vojnika na Bliski istok!

 

 

Prljav posao

 

 

Naravno, na spomenutom summitu – tada već skupine G6 – evropski lideri i dalje su iskazivali svoju formalnu ratobornost u smislu nastavka rata u Ukrajini dok god Putin ne pristane na spomenute Trumpove uslove, kao i potrebu nastavka svekolike pomoći Kijevu. Prošlog je sedmice i poljski ministar odbrane Władysław Kosiniak-Kamysz napisao kako “Evropa mora nastaviti pomagati Ukrajini jer će to EU-u dati potrebno vrijeme da se naoruža”.

 

 

Zapravo je ta izjava, kada se bolje iščita, ponižavajuća za Kijev, jer ispada da “Evropu stvarno nije briga što će biti s Ukrajinom na kraju, već je važno da ona i dalje nastavi ratovati za zapadne interese”. Nešto slično na summitu u Kanadi izjavio je i njemački kancelar Friedrich Merz, ali u pogledu Izraela, rekavši kako treba “pružiti svu podršku Izraelu jer on sada za sve nas na zapadu obavlja ‘prljav posao’ u ratu s Iranom”. Nečuvena izjava koja zapravo potvrđuje gledište pojedinih zapadnih lidera i o Ukrajini i o Izraelu kao zapadnim posrednicima (“proxyjima”) za ratove s njemu nepoćudnim zemljama.

 

 

S druge strane, francuski predsjednik Emmanuel Macron, kojeg je Trump posebno “uzeo na zub” tokom summita u Kanadi, izjavio je kako se “SAD ne bi trebao vojno umiješati u izraelsko-iranski rat jer to nosi prevelike rizike i za SAD i za cijeli svijet”. Za razliku od Giorgie Meloni, usprotivio se namjerama da se “svrgne iranski režim jer bi to dovelo do prevelikog rizika za cijelu regiju”!

 

 

Da stvari za Ukrajinu ne slute na dobro svjedoči i činjenica da je ta zemlja u doslovnom smislu riječi iščezla iz svih američkih srednjostrujaških medija još prije početka izraelsko-iranskog rata, a nakon njega to je zapravo i “zacementirano”.

 

 

Golem pritisak

 

 

O medijski globalno već dobro prožvakanim činjenicama vezanima uz početak i tok izraelsko-iranskog rata, čiju je Pandorinu kutiju otvorio ovaj prvi, 13. juna, zračnim napadom na Iran kojim je likvidiran prvi zapovjedni ešalon Revolucionarne garde, značajan dio protuzračne odbrane te zemlje, kao i vodeći iranski nuklearni fizičar, a nastavilo se 22. juna američkim zračnim udarima na Iran – ne namjeravam govoriti. Radije bih se fokusirao na unutaramerički odjek tih događaja koji nikoga ne ostavljaju ravnodušnim – s pravom. Krajnje su opasne stvari u igri i za Sjedinjene Države otkako su se, silovitim napadom na Iran 22. juna, otvoreno uključile u rat na strani Izraela.

 

 

Trump se, najvećim dijelom svojom zaslugom i zahvaljujući “zaigranosti” s Netanyahuom, sada našao pod velikim pritiskom sa svih strana. Američki tvrdolinijaši (među koje u pogledu Izraela i sam spada) pritiskali su ga da se vojno uključi u taj rat i “jednom zauvijek skine ‘iransko pitanje’ s dnevnog reda i SAD-a i Izraela”. Trump je nakon napada to i sam potvrdio, rekavši da je “zahvaljujući ovom napadu, uništen iranski nuklearni program”. Jednom, ali vjerovatno ne “zasvagda”, s obzirom na to da je Iran ustvrdio kako je to njihova “nacionalna industrija” i kako su zalihe obogaćenog uranija “prebacili na drugu lokaciju prije bombardovanja” i slično. Međutim, prema istraživanju Ipsosa, čak se 60 posto Amerikanaca protivi novom američkom vojnom angažmanu, sada prema Iranu. Oko 25 posto ih ne zna odgovoriti, dok ih je samo petnaestak posto za rat.

 

 

Trump se, pokretanjem novog rata, automatski suprotstavlja svojoj ključnoj izbornoj bazi – tzv. MAGA Amerikancima, koji se otvoreno zalažu za američki izolacionizam koji im je i Trump prodavao deklarirajući se kao “predsjednik mirotvorac” i igrao na činjenicu da je bio “jedini američki predsjednik koji se (u svom prvom mandatu) nije dao uvući u neki američki rat u svijetu”.

 

 

Svojim agresivnim stavom prema Iranu prošlog je sedmice došao i u sukob s ključnim i omiljenim novinarom MAGA Amerikanaca, koji mu je, uostalom, u predizbornoj kampanji najviše i pomogao u osvajanju drugog mandata – Tuckerom Carlsonom. Ovaj je pak prošlog sedmice objavio globalno popularan intervju s republikanskim senatorom Tedom Cruzom, sada jednim od najvatrenijih zagovornika američkih udara na Iran.

 

 

Pomoć Trumpu

 

 

Carlson ga je doslovno ponizio njegovim neznanjem osnovnih činjenica o Iranu, poput broja njegovih stanovnika ili pak etničkog sastava i mnogim drugim. “Usput, koliko ljudi živi u Iranu?”, upitao je Carlson teksaškog republikanca. “Ne znam broj stanovnika”, odgovorio je Cruz. “Ne znate koliko stanovnika ima zemlja koju želite srušiti?”, ironično je nastavio Carlson, aludirajući na njegove prethodne pozive na rušenje režima u Iranu jer želi pokrenuti nuklearne napade – vjerovali ili ne – na Sjedinjene Države!

 

 

Sve to skupa Trumpu stavlja težak teret oko vrata i on sada pažljivo važe što će učiniti – potpuno svjestan posljedica opasne igre u koju se upleo. Njegov ulazak u rat, koji je među Amerikancima posve nepopularan i koji bi njegovo biračko tijelo moglo smatrati izdajom – “mogao bi zauvijek zapečatiti njegovu političku karijeru”. U svemu ovome uopće ne isključujem mogućnost da je demokratima sklon dio tzv. duboke države zapravo aktivno zazivao Trumpovo pokretanje rata s Iranom kako bi se nakon toga, kad uđe u probleme, “brzo obračunali s jednako im omraženim i Trumpom i Benjaminom Netanyahuom – i to jednom zasvagda”.

 

 

U tom se smislu koriste i promigrantski prosvjedi na zapadnoj obali SAD-a koji se šire i na druge američke gradove i imaju gotovo pa prizvuk revolucije iako ih je Trump privremeno primirio slanjem velikog broja vojnika na ulice ključnih gradova – poput Los Angelesa. Jasno je da su “sve te akcije iz određenog centra vrlo profesionalno koordinirane”, na što ukazuje i njihova dinamika i usklađenost. To pak negira onu poznatu uzrečicu da “u SAD-u ne može biti revolucije jer ondje nema američkog veleposlanstva“!

 

(SB)

(711)

TRUMP UPRAVO ZAIGRAO NAJOPASNIJU IGRU DO SADA: Sljedećih 7 dana može doći do najcrnjeg scenarija